Rev-1700/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1700/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. G. iz P., zastupanog po B. Š., odvjetniku u P., protiv tuženika P. d.d. iz P., zastupanog po Z. M. odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 22. travnja 1998. godine br. Gž-87/97 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću od 17. studenog 1997. br. P-206/95, u sjednici održanoj dana 23. svibnja 2001. godine

p r e s u d i o je:

Revizija se djelomično prihvaća, te se djelomično preinačuju nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 22. travnja 1998. godine br. Gž-87/97 i presuda Općinskog suda u Metkoviću od 17. studenog 1997. br. P-206/95 u pobijanom dosuđujućem dijelu tako da se odbija tužbeni zahtjev i za daljnji iznos pravične novčane naknade od 24.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Odlučuje se o troškovima cijelog postupka tako da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 5.320,00 kn.

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

“I. Dužan je tuženik, na ime naknade nematerijalne štete, isplatiti tužitelju iznos od 117.000,00 kuna, (stosedamdesettisuća kuna), i to:

- za pretrpljene fizičke bolove 16.000,00 kuna, (šesnaesttisuća kuna),

- za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti 94.000,00 kuna, (devedesetčetiritisuće kuna),

- za pretrpljeni strah 7.000,00 kuna, (sedamtisuća kuna),

sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od presuđenja do isplate, kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 12.110,00 kuna, (dvanaesttisućaistodeset kuna), a sve u roku od 8 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, kao i na naknadu parničnog troška, i to za razliku od zatraženog do presuđenog iznosa.”

Presudom suda drugog stupnja prvostupanjska presuda je potvrđena odbijanjem žalbi obje stranke kao neosnovanih.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćana, pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, ili da pobijana presuda bude preinačena na način da tužbeni zahtjev bude odbijen u cijelosti kao neosnovan, odnosno umanjen dosuđeni iznos kao i iznos parničnih troškova.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik naknadi nematerijalnu štetu koju je pretrpio zbog profesionalne bolesti azbestoze pluća i pleure.

Glede revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka u reviziji se neosnovano ističe da je sud počinio bitne povrede provodeći dokazni postupak manjkavo i nepotpuno, jer da su nalazi liječničkih vještaka nekompetentni i površni budući da vještaci nisu na valjan način obrazložili temeljem čega je u tvrđeno da bi se radilo o azbestozi pluća i pleure, a osim toga da je sud propustio izvesti dokaz vještačenjem po liječniku specijalisti medicine rada na okolnost uzročne veze između oboljenja i uvjeta tužiteljevog radnog mjesta.

Liječnički vještaci su u svom pisanom nalazu i mišljenju određeno naveli da se nakon detaljnog kliničkog pregleda tužitelja izvršenog na dan izrade nalaza, te učinjenih radioloških pretraga i analize krvi može zaključiti da tužitelj nesporno boluje od profesionalne bolesti azbestoze pleure i pluća obostrano s progresivnom dinamikom.

Nalaz i mišljenje vještaka iznesen je i usmeno na ročištu za glavnu raspravu na kojem punomoćnik tuženika nakon odgovora vještaka na njegova pitanja nije prigovarao vještačkom nalazu i mišljenju, već je samo naveo da ostaje kod ranije istaknutog prijedloga da se provede novo vještačenje.

Na temelju utvrđenih činjenica da se tužitelj zaposlio kod tuženika 1965. godine, da je radeći u proizvodnji 15 godina bio izložen azbestoznim česticama, te da je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske utvrđeno smanjenje njegove radne sposobnosti zbog profesionalne bolesti azbestoze i priznato pravo na raspoređivanje na druge poslove na kojima je isključen rad kod kojeg dolazi do utjecaja fibrogene prašine, kao i rad u nepovoljnim mikroklimatskim uvjetima, koje tuženik nije osporavao, nedvojbeno je utvrđeno postojanje uzročno-posljedične sveze između tužiteljevog rada kod tuženika i nastalog profesionalnog oboljenja.

Kako u postupku dokazivanja nije povrijeđena neka odredba ZPP-a, to nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” br. 53/91 i dr.), na koju se tek opisno ukazuje naprijed rečenim revizijskim navodima, a budući nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti za zaključiti je da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Međutim, djelomično je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava i to u dijelu nižestupanjskih presuda kojima je odlučeno o visini odštetnog zahtjeva s osnove duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti.

Odlučujući o visini nematerijalne štete sudovi su visinu štete utvrdili u iznosu od 16.000,00 kn za fizičke bolove, iznosu od 94.000,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti i iznosu od 7.000,00 kn za pretrpljeni strah.

Imajući u vidu sve utvrđene okolnosti slučaja, a posebno narav bolesti, koja ima progresivnu dinamiku, te jačinu i trajanje fizičkih bolova i straha, te stupanj smanjenja životne aktivnosti tužitelja (30 do 40%), kao i njegovu životnu dob (rođen 1943. godine), ovaj sud ocjenjuje da primjerene iznose pravične novčane naknade utvrđene u skladu s kriterijima i mjerilima propisanim odredbama iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima - ZOO (“Narodne novine br. 53/91 i dr.) predstavljaju dosuđeni iznosi od 16.000,00 kn za fizičke bolove i iznos od 7.000,00 kn za pretrpljeni strah, a da primjereni iznos naknade za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti predstavlja iznos od 70.000,00 kn.

Budući da je odštetni zahtjev s osnove duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti usvojen u visini iznosa od 94.000,00 kn, na temelju odredbe iz čl. 395. st. 1. ZPP, uz djelomično prihvaćanje revizije nižestupanjske presude je valjalo preinačiti u tom dijelu i odbiti dio tog odštetnog zahtjeva za daljnji iznos od 24.000,00 kn.

Na temelju odredbe iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cjelog postupka, te je tuženik, obzirom na konačni uspjeh stranaka u sporu, obvezan naknaditi tužitelju razmjerni dio troškova u iznosu od 5.320,00 kn.

U Zagrebu, 23. svibnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.