I Kž-114/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-114/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika Z. K., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 26. studenog 1996. godine broj K-12/96, u sjednici održanoj 17. studenog 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se optuženik Z.K. za kazneno djelo zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 34. st. 1. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, u koju mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 12. svibnja 1996. godine, pa nadalje.

II. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika Z.K., po službenoj dužnosti preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja alkoholičara i narkomana iz čl. 60. OKZRH, time da ta mjera, na temelju čl. 75. st. 3. u svezi čl. 76. st. 2. KZ, kao sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti ne može trajati dulje od 3 (tri) godine.

III. Žalba optuženika Z.K. odbija se kao neosnovana i u nepreinačenom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Dubrovniku presudom od 26. studenog 1996. godine br. K-12/96, proglasio je krivim Z.K. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH i na temelju istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 12. svibnja 1996. godine pa nadalje.

Na temelju čl. 60. OKZRH optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja alkoholičara i narkomana koja će se izvršavati u ustanovi za izvršenje kazne ili u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi, s tim da se vrijeme provedeno u takvoj ustanovi uračunava u kaznu.

Na temelju čl. 64. st. 1. OKZRH optuženiku se oduzima pištolj marke "Manurhin" cal 7,65 mm tvorničkog broja 51272 sa spremnikom i 5 komada streljiva cal 7,65 mm.

Po čl. 90. st. 1. ZKP/93 optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 19.901,58 kn i to troškova iz čl. 87. st. 2. toč. 1. i 5. ZKP/93 u iznosu od 12.676,58 kn i paušalnom iznosu od 4.000,00 kn, te na ime nagrade i nužnih izdataka punomoćnika oštećenika u iznosu od 3.225,00 kn. Na temelju čl. 100. st. 2. ZKP/93 oštećenici su upućeni da imovinsko-pravni zahtjev ostvaruju u parnici.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.

Po braniteljima B.M. i F.K., odvjetnicima iz D., žali se optuženik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik je po istim braniteljima podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 29. travnja 1997. godine br. Ktž- 351/97 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

O sjednici vijeća nisu izvješćeni optuženik i njegov branitelj budući su taj zahtjev stavili prije stupanja na snagu Uredbe o stavljanju izvan snage uredbe iz oblasti pravosuđa, a vijeće ili predsjednik vijeća nisu smatrali da bi njihova nazočnost bila korisna za razjašnjenje stvari.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 optuženik navodi da o odlučnoj činjenici nema dokaza, smatrajući pri tome da u tijeku postupka nije dokazano da bi optuženik išao kući po pištolj.

Time zapravo upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje budući se žalitelj ne slaže s ocjenom dokaza i sa zaključcima koje je izveo sud prvog stupnja o dokazanosti pojedinih činjenica, tako da će u ovoj presudi sud drugog stupnja dati razloge o tome na odgovarajućem mjestu.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93 ovaj sud nije našao niti da bi bila počinjena bilo koja povreda odredaba kaznenog postupka na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti.

Stoga nije ostvaren ovaj žalbeni osnov.

Optuženik presudu suda prvog stupnja pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i to u dva pravca, o uračunljivosti i o umišljaju.

Po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, optuženik niti u jednom od tih pravaca nije uspješno doveo u sumnju valjanost činjeničnih zaključaka suda prvog stupnja.

Naprotiv, razlozi navedeni u pobijanoj presudi su uvjerljivi, jer upiru na rezultate izvedenih dokaza i njima se obrazlaže zaključak suda prvog stupnja o svim odlučnim činjenicama.

Optuženik u žalbi postavlja retoričko pitanje zbog čega sud prvog stupnja ne vjeruje optuženiku da uvijek i stalno nosi sa sobom pištolj, a optuženik se cijelo vrijeme postupka branio šutnjom, ne iznoseći obranu pa niti u tom pravcu. Nadalje, neosnovano polemizira s razlozima pobijane presude, ne iznoseći pri tome bilo kakve argumente i dokaze kojima bi potkrijepio tvrdnju iz žalbe da je optuženik cijelo vrijeme imao pištolj kod sebe i da ga je upotrijebio kada se vratio iz kuće i kada ga je oštećenik ponovno napao, čime sugerira i da bi bio u nužnoj obrani.

Međutim, na sva ova pitanja sud prvog stupnja je odgovorio u razlozima pobijane presude, koji pokazuju da je sve odlučne činjenice utvrdio na temelju provedenih dokaza.

Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka D.K. i N.K. nedvojbeno proizlazi da su optuženik i oštećenik, nakon verbalne prepirke izašli van da se obračunaju, gdje je i došlo do međusobnog udaranja i guranja što su potvrdili i svjedoci D.Č. i M.M., te T.V. koji ih je kao redar u disko klubu i razdvojio. Svjedok T.V. je iskazao i da su si optuženik i oštećenik istovremeno prijetili da će jedan drugoga ubiti.

Nadalje, nije sporno da optuženik nakon toga odlazi kući i ubrzo se vraća, dok oštećenik ostaje ispred disko kluba. Odmah nakon povratka optuženika čuli su se hici iz pištolja i oštećenik je ostao ležati mrtav. Pri tome jedino svjedok F. vidi sam čin pucanja od strane optuženika, koji je po njegovom iskazu došao iz pravca zadnjeg ulaza u disko klub, prišao oštećeniku, na što ga je ovaj uhvatio za košulju ili majicu u predjelu prsiju. Prema tome, protivno navodu iz žalbe sud prvog stupnja zaključuje da su se optuženik i oštećenik od početka međusobno htjeli obračunati pa se već iz toga optuženik ne može pozivati na nužnu obranu. Osim toga, kako nitko od prisutnih nije ranije vidio pištolj kod optuženika već tek nakon dolaska iz kuće, a nakon početnog sukoba, jedini mogući zaključak je da se vraća s pištoljem, pristupa oštećeniku, a ne odlazi na posao kako se, protivno iskazu svjedoka F. tvrdi u žalbi, puca u njega isključivo s namjerom da ga liši života.

Dakle, nije sporno da optuženik ide prema oštećeniku, imajući kod sebe pištolj, prilazi mu, a nezauzimanje "napadačkog garda", kako to iskazuje svjedok F., a što se potencira u žalbi optuženika, ne isključuje njegovu namjeru, niti to može na bilo koji način dovesti do zaključka da bi oštećenik bio napadač, a optuženik se branio, tim prije kada se uzme u obzir i njihova prvobitna namjera da se obračunaju. Tvrdnja iz žalbe da je optuženik sada prišao oštećeniku da ga smiri je bez utemeljenja u provedenom postupku, kada svjedok O. iskazuje da je vidio oštećenika da stoji na ulici kod "diska", a zatim optuženika u međuprostoru, da se okrenuo i krenuo prema disko klubu kada je čuo ispalenje hica i oštećenik je već ležao na cesti. Protivne dokaze optuženik ne nudi niti u žalbi, već ustrajava na prijedlozima koje je sud prvog stupnja opravdano odbio i za to dao uvjerljive i dostatne razloge, a koje prihvaća i ovaj sud. Nadalje, optuženik prigovara utvrđenju suda prvog stupnja glede uračunljivosti optuženika, sugerirajući da iz niza drugih okolnosti odnosno prezentirane dokumentacije optuženiku, treba zaključiti, da kod njega, zbog neuračunljivosti, nije postojao umišljaj na lišenje života. U tom pravcu žalitelj ne pruža relevantne dokaze niti žalbenim razlozima dovodi u sumnju nalaz i mišljenje Psihijatrijske bolnice V., čiji vještaci su raspolagali nalazima optuženika, kao i podneskom obrane na koje se sada žalba ponovno poziva.

Nalaz i mišljenje tih vještaka pravilno i opravdano je sud prvog stupnja uzeo kao osnovnu za zaključak o činjenici uračunljivosti, prema kojem je optuženik, tempore criminis, bio u stanju smanjene uračunljivosti, ali ne do stupnja bitno i to iz tamo navedenih uzroka. Tim utvrđenim uzrocima, žalba niti ne prigovara pa zato nije potrebno o njima posebno raspravljati. Žalba ih zapravo samo potencira, sugerirajući drukčiji zaključak, što nije prihvatljivo i iz razloga navedenih u pobijanoj presudi suda prvog stupnja, na koje se žalitelj upućuje. U konkretnom slučaju sud je tu odlučunu činjenicu utvrdio u odnosu na određeno dijelo, opisano u izreci pobijane presude i takovo utvrđenje nije isključivalo osnovu krivične odgovornosti, što znači da je optuženik bio sposoban postupati s umišljajem, odnosno u danim okolnostima imati svijest o djelu i htjenje da se ono izvrši. Stoga je sugestija optuženika u žalbi u tom pravcu neprihvatljiva.

Zbog iznijetih razloga neosnovano žalitelj presudu pobija zbog pogrešno, a i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik ističe i žalbeni osnov povrede kaznenog zakona smatrajući, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, da je bilo osnova za primjenu odredbe čl. 7. OKZRH. Na taj način, ističe posrednu povredu kaznenog zakona koja bi imala proizaći iz toga što bi sud prvog stupnja kazneni zakon primjenio na pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa se tu ne radi o ovom žalbenom osnovu, već o žalbi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Sud drugog stupnja, suprotno žalitelju, smatra da je kazneni zakon pravilno primjenjen, te nije ostvarena niti tzv. posredna povreda kaznenog zakona, jer nije bila utvrđena činjenična osnova za primjenu odredbe čl. 7. OKZRH.

Međutim, s obzirom da je u međuvremenu stupio na snagu kazneni zakon, prema kojem je određeno vrijeme trajanja sigurnosne mjere obveznog liječenja ovisnosti (čl. 76. st. 2. u svezi čl. 75. st. 3. KZ) ovaj sud je kao sud drugog stupnja, na temelju čl. 3. st. 2. KZ u svezi čl. 390. KZ, po službenoj dužnosti preinačio presudu suda prvog stupnja kao pod toč. II. izreke.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da je izrečena kazna preblaga s obzirom na sve otegotne okolnosti, koje da nisu u dovoljnoj mjeri cjenjene, te s obzirom na porast ovakvih kaznenih djela na ovom području.

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni po žalbi državnog odvjetnika i povodom žalbe optuženika, u smislu čl. 369. ZKP/93, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne optuženiku, čemu ni žalitelj ne prigovara, cijeneći kao otegotnu raniju osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela, iskazanu odlučnost, kriminalnu volju i okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, a kao olakotno da je sudionik domovinskog rata od 28. srpnja 1991. godine do 20. prosinca 1995. godine s manjim prekidom, gdje je iskazao izuzetnu hrabrost i domoljublje, predložen za odličje, smanjenu uračunljivost tempore criminis, da je otac troje djece od koje je dvoje maloljetno, te da je izrazio žaljenje zbog počinjenog djela.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada navodi da otegotne okolnosti nisu cijenjene u dovoljnoj mjeri, kao i težina djela, te okolnosti uz koje je djelo počinjeno.

Stoga je ovaj sud kao sud drugog stupnja, usvajajući i pravilno vrednujući otegotne okolnosti koje je na strani optuženika našao sud prvog stupnja, izrekao optuženiku kaznu zatvora kao u izreci, za koju smatra da je primjerena svim okolnostima koje su relevante za odmjeravanje kazne u konkretnom slučaju.

Osim toga, sud prvog stupnja je ispravno i zakonito postupio kada je optuženiku izrekao sigurnosne mjere iz čl. 60. i čl. 64. OKZRH, jer su za njihovo izricanje postojali svi potrebni uvjeti.

Međutim, kako je ranije navedeno, pobijanu presudu je trebalo preinačiti u pogledu trajanja sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti na način kao pod toč. II. izreke.

S obzirom na sve navedeno na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. studenog 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Milan Gudelj, v.r.