Rev-2671/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2671/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja B. R. iz V., te mldb. I. R. i mldb. L. R., oboje zastupani po majci B. R., a ovu zastupa pun. D. P., odvjetnik u S., protiv tuženih SOUR B. i. "J. L. M." i Doma zdravlja - T., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika Doma zdravlja T. protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 10. kolovoza 1990. br. Gž-1501/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru od 10. listopada 1989. godine br. P-33/87 u sjednici održanoj dana 27. veljače 1992. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom je presudom obvezan drugotuženi Dom zdravlja T. da naknadi štetu tužiteljima isplatom iznosa od prijašnjih dinara 23.100.000 (2.300 CRD) B., a po .12.000.000 prijašnjih dinara (1.200 CRD) svakom - malodobnom I. i malodobnoj L., sa zakonskom kamatom koja teče od dana presuđenja, a da malodobnim tužiteljima plaća rentu na ime izgubljenog uzdržavanja od 1. siječnja 1982. godine do 1. lipnja 1989. godine u dosuđenim iznosima za pojedina razdoblja, a od 1. lipnja 1989. pa nadalje po 500.000 prijašnjih dinara (50 CRD) mjesečno, dok su preko dosuđenih iznosa tužitelji odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva. Tuženi Dom zdravlja obvezan je i na naknadu parničnog troška (3.5OO.OOO prijašnjih dinara - 350 CRD). Tužbeni zahtjev protiv prvotuženika M. iz T. je u cijelosti odbijen.

Drugostepeni je sud odbio žalbu tuženika Doma zdravlja T. protiv dijela prvostepene odluke kojom je obvezan na naknadu štete i parnični trošak.

Protiv drugostepene presude tuženi Dom zdravlja izjavio je pravovremeno reviziju, kako se iz sadržaja razabire, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

Odgovor na reviziju izjavio je prvotuženik M. iz T. koji predlaže da se revizija odbije. Tužitelji nisu dali odgovor na reviziju.

Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Tužitelji su bračni drug (Bosiljka) i djeca (malodobni I. i malodobna L.) sada pokojnog V. R. koji je smrtno stradao 16. prosinca 1981. godine radeći kao radnik prvotuženika M. iz T.. Prednik tužitelja nastradao je radeći na visini, sa plinskim aparatom za rezanje, izgubivši svijest te je pao na zemlju, bio zahvaćen plamenom aparata, što je izazvalo opekotine i smrt.

Tužitelji su zatražili naknadu materijalne (crnina, nadgrobni spomenik i gubitak uzdržavanja djece) i nematerijalne štete (naknada za duševne boli zbog gubitka muža i oca).

Sudovi su obvezali na naknadu štete samo drugotuženi Dom zdravlja T. pozivom na odredbu čl. 171. Zakona o obveznim odnosima, ocijenivši da je nastalu štetu tužiteljima uzrokovao njihov radnik, liječnik dr. F. P..

U postupku je naime - i nije sporno - utvrđeno da je liječnik i radnik Doma zdravlja T. dr. F. P. proglašen krivim i osuđen pravomoćnom krivičnom presudom zato što je u svojstvu liječnika zdravstvene stanice brodogradilišta M. u T. postupio suprotno odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, propustivši utvrditi zdravstvenu sposobnost za rad V. R. iako je imao saznanja da ovaj boluje od suspektne epilepsije koja uzrokuje gubitak svijesti te da je sklon alkoholu, zbog čega je V. R. nastavio sa radom, pa je za vrijeme rada sa plinskim aparatom za rezanje došlo do gubitka svijesti i pada koji je imao smrtonosnu posljedicu.

Utvrđeno je dakle da je bolest prednika tužitelja zbog koje je došlo do gubitka svijesti, uzrokovala pad i štetne posljedice, a radnik tuženog Doma zdravlja T. nije o toj bolesti obavijestio radnu organizaciju - prvotuženika.

Do štete je došlo kako to proizlazi iz presude krivičnog suda zbog propusta radnika tuženog Doma zdravlja, liječnika, koji je propust u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, kako su to pravilno cijenili nižestepeni sudovi.

U reviziji se ističu slijedeće dvije okolnosti koje po ocjeni revidenta imaju utjecaj na nepravilnost odluka.

a) da nije primijenjena odredba čl. 225. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("NN" br.8/89),

b) da je radnik revidenta krivično djelo učinio iz nehata što da sudovi nisu uzeli u obzir kod utvrđivanja građansko-pravne odgovornosti.

Ad. a)

Odredba čl. 225. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (ranije odredba u čl. 223. Zakona o zdravstvenoj zaštiti - "NN", br. 10/80 koji je bio na snazi u času štetnog događaja) kaže da su „zdravstveni radnici u pružanju usluga zdravstvene zaštite u granicama djelokruga svog rada i stručnog obrazovanja samostalni i odgovorni za svoj rad".

Citirajući ovu odredbu, iako to posebno ne ističu, revident očigledno smatra da se istom otklanja odgovornost za štetu organizacije čiji je radnik istu prouzročio u radu ili u vezi s radom (čl. 171. Zakona o obveznim odnosima).

Revident nije u pravu. Citirana odredba govori o odgovornosti liječnika za njegov rad i iz iste se može zaključiti da je i liječnik F. P. odgovoran za štetu ali ta odredba ne isključuje odgovornost tuženog Doma zdravlja T. koja se temelji na odredbi iz čl. 171. ZOO.

Ad.b)

Stupanj krivične odgovornosti liječnika (krivično djelo učinjeno iz nehata) ne utječe na stepen građansko- pravne odgovornosti tuženika. Ona ne bi bila odgovorna za štetu djelomično samo u slučaju da se ispune pretpostavke iz čl. 192. Zakona o obveznim odnosima, za slučaj da je sam oštećenik pridonio nastanku štete i da ista bude veća nego što bi inače bila. To u predmetnom slučaju revident nije isticao, niti su sudovi utvrdili da su ispunjene takove pretpostavke za podijeljenu odgovornost.

Iako revident nije osporio visinu dosuđenih vidova naknade štete, ovaj sud je ispitao odluke u tom dijelu, te je ocijenio da se naknade materijalne štete temelje na utvrđenim činjenicama o visini te štete (vrijednost crnine, nadgrobnog spomenika i gubitka uzdržavanja) i da su dosuđeni iznosi nematerijalne štete predstavljaju pravičnu novčanu naknadu u skladu s odredbom čl. 20C. Zakona o obveznim odnosima koje je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima preuzet kao zakon Republike Hrvatske.

Ispitujući po službenoj dužnosti po čl. 386. Zakona o parničnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske (ZPP) da li je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a utvrdio je ovaj sud da ista nije ostvarena pa je po čl. 393. ZPP-a revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 27. veljače 1992. godine

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.