I Kž-996/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 996/1993-3

PRESUDA I RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike, kao predsjednika vijeća, te Novoselec dr. Petra, Frančula mr. Rudolfa, Potrebica Ante i Zmajević mr. Branka, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š.M. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 47. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbama vojnog državnog odvjetnika, te optuženika Š.M.,.K.A.,.Ž.I.,.J.Ž. .M.K. podnesenim protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 20. listopada 1993. K-551/93, u sjednici održanoj 16. veljače 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

presudio je i riješio je:

I. Uvažavaju se žalbe optuženika K.A.,.Ž.I.,.J.Ž. .M.K., a u povodu tih žalbi i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u odnosu na te optuženike, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. Djelomično se uvažava žalba opt. Š.M., preinačuje se u odnosu na njega pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. Š.M. zbog krivičnog djela pobliže opisanog u izreci pobijane presude po čl. 47. st. 2. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 2. rujna 1993. pa nadalje, dok se žalba opt. Š.M. u ostalom dijelu odbija kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu u odnosu na tog optuženika potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

III. Žalba vojnog državnog odvjetnika u odnosu na opt. Š.M. odbija se kao neosnovana, dok je u odnosu na ostale optuženike zbog odluke pod I. postala bespredmetna.

IV. Nad optuženicima K.A.,.Ž.I. .J.Ž. produžuje se pritvor.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašeni su krivima optuženici Š.M.,.K.A.,.Ž.I.,.J.Ž. .M.K. zbog krivičnog djela otmice iz čl. 47. st. 2. KZRH i osuđeni i to opt. Š.M. na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, optuženici K.A.,.Ž.I. .J.Ž. na kazne zatvora u trajanju od 3 godine i opt. M.K. na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine. Svima optuženicima u izrečene kazne uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. Š.M. od 2. rujna 1993. pa nadalje, optuženicima K.A.,.Ž.I. .J.Ž. . 30. kolovoza 1993. pa nadalje a opt. M.K. od 8. rujna 1993. do 22. listopada 1993. Na ime troškova krivičnog postupka svaki je optuženik dužan platiti sudu paušalnu svotu od 200.000 HRD.

Protiv te presude uložio je žalbu vojni državni odvjetnik zbog odluke o krivičnoj sankciji i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači tako da svima optuženicima izreče strože kazne.

Opt. Š.M. uložio je žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine u odnosu na njega te predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je predložio da taj sud pozove njega i njegova branitelja na sjednicu vijeća, čemu nije udovoljeno jer se prema odredbi čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske od 27. prosinca 1991. odredbe o obavješćivanju stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuju.

Opt. K.A. uložio je žalbu "iz svih žalbenih razloga" i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ili da je preinači tako da ga oslobodi optužbe ili mu izreče blažu kaznu.

Opt. Ž.I. uložio je žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ili je preinači tako da mu izreče blažu krivičnu sankciju.

Opt. J.Ž. uložio je žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ili je preinači tako da ga oslobodi optužbe ili mu izreče blažu kaznu.

Opt. M.K. uložio je žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postpka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ili je preinači u odnosu na kvalifikatorni element iz čl. 47. st. 2. KZRH i izreče mu blažu kaznu.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio je da se uvaži žalba vojnog državnog odvjetnika a da se žalbe svih optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalba opt. Š.M. je djelomično osnovana i to zbog odluke o kazni.

Nije u pravu taj optuženik kada tvrdi da je u odnosu na njega počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP. Tu povredu on najprije nalazi u tome što je sud izdvojio iskaze ošt. Š.I. i svj. L.V. koje su oni dali radnicima VI. policijske stanice u Z.. Istina je da navedeni svjedoci ne ulaze u krug osoba navedenih u čl. 78. st. 3. ZKP pa se obavijesti što su ih oni dali organima unutrašnjih poslova nisu morale izdvojiti iz spisa, ali se njihovo izdvajanje ne može smatrati povredom odredaba krivičnog postupka jer sud temelji presudu samo na dokazima koji su izvedeni na glavnoj raspravi (čl. 337. st. 1. ZKP), a navedene osobe su ispitane na glavnoj raspravi i njihove izjave pred organima unutrašnjih poslova nisu se ni mogle uzeti u obzir prilikom donošenja presude. Stoga je pravilno postupio sud prvoga stupnja i kada je odbio prijedlog da se djelatnici policije saslušaju na okolnost što su im iskazali ošt. Š.I. i svj. L.V.. Daljnju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka nalazi taj optuženik u okolnosti što nije bio upoznat s "izvješćima" njemačke policije koje je dostavio Okružni sud u Zagrebu svojim dopisom od 6. listopada 1993., a što, po njegovom mišljenju, predstavlja povredu načela kontradiktornosti. Ta "izvješća", međutim, zaprimljena su u sudski spis pošto je dokazni postupak već bio zaključen i sud ih nije čitao, niti ih spominje u obrazloženju presude, pa stoga nije bio dužan niti da ih predočava strankama.

Nije u pravu opt. Š.M. kada tvrdi da je u odnosu na njega činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Taj žalbeni osnov on nalazi, prije svega, u tome što je sud pogrešno utvrdio njegov umišljaj koji se nije odnosio na izvršenje krivičnog djela otmice, nego na to da se on domogne dnevnika i novca od svj. L.V.

I Kž 996/93

i da ga kao ucjenjivača preda organima unutarnjih poslova u skladu s odredbom čl. 182. st. 4. ZKP. Takvu obranu je sud prvoga stupnja s pravom ocijenio kao neuvjerljivu i argumente tog suda u cijelosti usvaja i ovaj Vrhovni sud. Optuženici su oteli svj. Š.I. i držali ga kao taoca kako bi na taj način prisilili svj. L.V. da opt. Š.M. vrati dnevnik (što se priznaje i u samoj žalbi) pa je njihov umišljaj na otmicu neprijeporan. Povrh toga, opt. Š.M. je još i prijetio da će taoca lišiti života, ako svj. L.V. ne preda dnevnik, što predstavlja kvalifikatornu okolnost za tog optuženika, a koju je sud prvoga stupnja ispravno utvrdio, između ostalog i na temelju priznanja samog opt. Š.M. na glavnoj raspravi. Taj optuženik je, naime, tada iskazao da je naredio svj. Š.I. neka putem telefona kaže svj. L.V. da će oni ubiti taoca, ako im on ne vrati dnevnik i novac (list 122).

Pobijajući takvo utvrđenje suda prvoga stupnja opt. Š.M. ukazuje naročito na okolnost da je on, zajedno s ostalim optuženicima, pošto se već uvjerio da je dnevnik kod L.J., ipak išao na dogovoreni sastanak kod svj. L.V., iz čega on zaključuje da je tamo išao baš zato da liši slobode tog svjedoka i preda ga policiji. Ovdje taj optuženik gubi iz vida da je on, prema vlastitom priznanju, ugovorio sastanak sa svj. L.V. radi predaje dnevnika kada se već izjalovio pokušaj da se dnevnik pribavi od L.J.. Prema tome, ni nakon neuspjelog pokušaja da se dnevnik pribavi od L.J. optuženik nije odustao od ostvarenja svog cilja, pri čemu je neodlučno da li je mislio da dnevnik ipak nije kod L.J. ili je računao s time da će ga u međuvremenu svj. L.V. pribaviti od L.J..

Neosnovano opt. Š.M. pobija i onaj dio presude u kome se tvrdi da je svj. Š.I. bio u stanju "praktične bespomoćnosti", a što je, po mišljenju žalitelja, u suprotnosti sa činjenicom da je i navedeni svjedok bio suučesnik s L.V. u ucjeni. Te dvije okolnosti se nipošto ne isključuju, kako je to s pravom utvrdio i sud prvoga stupnja. Nema sumnje da su optuženici oteli svj. Š.I. kako bi onemogućili daljnje ucjenjivanje sa strane svj. L.V., ali ta okolnost ne može opravdati njihov čin, nego samo predstavlja olakotnu okolnost, kako je zaključio i sud prvoga stupnja, a o čemu će još pobliže biti riječi povodom žalbe opt. Š.M. zbog povrede krivičnog zakona.

Nije u pravu opt. Š.M. niti kad tvrdi da on i njegovi suučesnici nisu ni mogli znati tko će doći na ugovoreno mjesto ispod Mosta mladosti, pa otmica nije ni bila predmet njihovog prethodnog dogovora. Za postojanje otmice sasvim je neodlučno da li je odluka da se ona izvrši donijeta već dan ranije, prilikom dogovora o dolasku na ugovoreno mjesto, ili je stvorena tek na samom ugovorenom mjestu, tj. ispod Mosta mladosti.

Što se pak tiče žalbene tvrdnje da je opt. Š.M. postupao "u samoobrani" (vjerojatno se želi reći u nužnoj obrani), a što predstavlja i isticanje povrede krivičnog zakona kao jednog od žalbenih osnova, ovaj Vrhovni sud smatra da se ni taj navod ne može usvojiti.

U skladu sa činjeničnim stanjem kako ga je utvrdio sud prvoga stupnja može se dopustiti da je postojao napad sa strane svj. L.V. i njegova suučesnika Š.I. i to kako na imovinu, tako i na slobodu opt. Š.M.. Taj napad je bio aktualan i u vrijeme izvršenja krivičnog djela koje je predmet ovoga postupka pa je utoliko istodoban u smislu čl. 7. st. 2. OKZRH, jer je svj. L.V. u svakom trenutku mogao izvršiti svoju prijetnju. Napad je također bio i protupravan jer je zapravo predstavljao krivična djela pokušaja iznude iz čl. 140. st. 2. KZRH (svjedok je prijetio da će novosagrađenu kuću opt. Š.M. dići u zrak) i pokušaja ucjene iz čl. 141. KZRH (svjedok je prijetio da će predati dnevnik njemačkoj policiji). Ipak opt. Š.M. nije imao pravo da se od takvog napada brani otmicom jednog od napadača jer on na taj način nije štitio samo jedno svoje zakonom zaštićeno dobro (imovinu), nego i svoju slobodu i to na pravno nedopušten način, tj. od legalnog zahvata državnih organa povodom sumnje da je izvršio određena krivična djela. Protiv takvih zahvata optuženik nema pravo na nužnu obranu.

Nije u pravu opt. Š.M. kada tvrdi da je povrijeđen krivični zakon i time što sud nije utvrdio da je on postupao u granicama ovlaštenja iz čl. 182. st. 4. ZKP, tj. da je lišavao slobode osobu zatečenu na izvršenju krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti, što bi značilo da kod njega postoji razlog isključenja I Kž 996/93

protupravnosti. Međutim, kako je već rečeno u vezi s žalbenim osnovom pogrešno i nepotpuno utvrđenog čijeničnog stanja, optuženik nije ni išao za time da svj. Š.I. liši slobode kako bi omogućio da se protiv njega vodi krivični postupak, nego za time da dobije dnevnik, što je jasno došlo do izražaja u činjenici da optuženik svjedoka Š.I. nije odmah preda istražnom sucu ili organima policije, na što ga izričito obvezuje citirana odredba čl. 182. st. 4. ZKP.

Osnovana je žalba opt. Š.M. zbog odluke o krivičnoj sankciji. Sud prvoga stupnja je s pravom utvrdio da je olakotna okolnost za optuženika doprinos svjedoka L.V. i Š.I., ali nije dovoljno uzeo u obzir tu okolnost pri odmjeravanju kazne. Također je trebalo cijeniti kao olakotno i to da se taj optuženik, iako je u prvi mah pobjegao sa mjesta dogođaja, kasnije sam prijavio istražnom sucu. Imajući u vidu te okolnosti ovaj Vrhovni sud smatra da će se svrha kažnjavanja prema opt. Š.M. postići i blažom kaznom pa mu je izrekao kazu zatvora u trajanju od tri godine u koju se uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 2. rujna 1993. pa nadalje.

Naprotiv, u odnosu na opt. Š.M. nije osnovana žalba vojnog državnog odvjetnika zbog odluke o kazni. U toj žalbi ne navode se nikakve konkretne okolnosti koje bi ukazivale na potrebu izricanja strože kazne, nego se samo općenito tvrdi da je sud prvoga stupnja precijenio olakotne okolnosti.

Osnovane su žalbe opt. K.A., J.Ž. i M.K. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, a kako su ti razlozi od koristi i za opt. J.Ž. koji se ne žali po tom osnovu (čl. 370. ZKP), odnosno kako se radi o bitnoj povredi iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, na koju sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP), valjalo je po službenoj dužnosti ukinuti presudu i u odnosu na opt. J.Ž..

S pravom se navodi u citiranim žalbama da sud prvoga stupnja nije naveo razloge o svim odlučnim činjenicama u odnosu na navedene optuženike. Naime, u pobijanoj presudi uopće nema razloga o tome zašto sud prvoga stupnja smatra odgovornim navedene optuženike za prijetnju koju je opt. Š.M. uputio svj. L.V., tj. da će lišiti života taoca Š.I.. Ta prijetnja predstavlja u ovom slučaju kvalifikatornu okolnost i ona, kao i sva druga obilježja krivičnog djela, mora biti obuhvaćena umišljajem svakog od suizvršitelja. U konkretnom slučaju, međutim, nije jasno da li je navedena prijetnja bila obuhvaćena zajedničkom odlukom svih suizvršitelja ili se radi o tzv. ekscesu opt. Š.M., u kom slučaju bi se ona mogla staviti na teret samo tom optuženiku (čl. 23. st. 1. OKZRH). Stoga će sud prvoga stupnja na ponovnom suđenju odgovoriti na to pitanje, a onda ocijeniti jesu li navedeni optuženici počinili kvalificirani oblik otmice iz čl. 47. st. 2. KZRH ili samo njegov temeljni oblik iz čl. 47. st. 1. KZRH.

Iz navedenih razloga valjalo je u svemu odlučiti kao u izreci (čl. 375. st. 1. i čl. 377. st. 1. ZKP). Zbog ukidanja presude prema optuženicima K.A., J.Ž. i M.K. postala je žalba vojnog državnog odvjetnika u odnosu na kazne izrečene tim optuženicima bespredmetna.

S obzirom da je u odnosu na optuženike K.A., Ž.I. i J.Ž., koji se nalaze u pritvoru, ukinuta presuda, ovaj sud je ispitao postoje li i dalje u odnsu na njih razlozi za pritvor te utvrdio da pritvor prema svima njima valja produljiti (čl. 375. st. 4. ZKP). Svi ti optuženici su bez stalnih zaposlenja, a formirali su kriminalnu grupu, pa postoji osnovana bojazan da bi na slobodi mogli nastaviti s vršenjem krivičnih djela, zbog čega je i dalje osnovan razlog za pritvor iz čl. 182. st. 2. toč. 3. ZKP.

U Zagrebu, 16. veljače 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Kocijančić Erika v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

I Kž 996/93

(Štefica Klepac)