Revt-35/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 35/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović- Ivanišević, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. banke d.d. Z., zastupane po punomoćnicima B. A. i I. S., odvjetnicima u S., protiv tuženika A. d.o.o. S., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku u S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 06. rujna 2005. godine, broj Pž-7512/04-3, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu od 31. svibnja 2004. godine, broj P-53/04, u sjednici održanoj dana 04. rujna 2007. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se tuženikova revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.412.828,06 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 04. prosinca 2002. godine pa do isplate, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

U toč. II izreke, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 86.734,00 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložio je da se pobijana presuda preinači tako što bi se tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Protivna strana na reviziju nije odgovorila.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, ovaj revizijski sud ne nalazi da bi u donošenju pobijane presude bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ne postoje nedostaci niti proturječja između onoga što se u razlozima presude navodi i sadržaja isprava priloženih u spisu, zbog čega su postojali uvjeti da tu presudu u svemu sa sigurnošću ispita drugostupanjski sud. Samim time, niti drugostupanjski sud nije počinio istu bitnu povredu, budući da njegova odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama, oni su jasni i bez bilo kakvih proturječja, zbog čega tu presudu i ovaj revizijski sud može u svemu ispitati.

I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužbenom zahtjevu udovoljeno.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je među strankama zaključen Ugovor o preuzimanju duga dana 17. studenog 1997. godine, koji ugovor je zaključen između A. K. d.d. S. kao dužnika i zalogodavatelja, C. banke d.d. Z. – Podružnice S. kao vjerovnika, te A. d.o.o. S. kao novog dužnika, tj. preuzimatelja duga.

Navedenim Ugovorom, stranke ugovora suglasno utvrđuju da postoji potraživanje banke prema A. K. d.d. u iznosu od 1.473.190,98 kn, a na temelju kratkoročnog zajma broj 428/96 od 25. srpnja 1996. godine i ugovora o kratkoročnom zajmu broj 428/96 od 25. siječnja 1997. godine, te da je potraživanje banke dospjelo dana 25. srpnja 1997. godine.

Utvrđeno je da tuženik A. d.o.o. S. kao preuzimatelj duga, tim ugovorom preuzima dospjeli dug prema banci u iznosu od 449.996,68 tadašnjih DEM na dan 17. studeni 1997. godine, plativo u kunama po srednjem tečaju NBH važećem na dan plaćanja i za taj iznos stupa na mjesto dosadašnjeg dužnika A. K. d.d. S., koji da se oslobađa obveze (čl. 3. Ugovora).

Navedeni ugovor potpisan je po ovlaštenim osobama i solemniziran po javnom bilježniku.

Utvrđeno je nadalje da je nad A. K. d.d. S. otvoren stečajni postupak (13. srpnja 2001. godine), u kojem se postupku tužitelj djelomično namirio za svoju tražbinu koja je bila predmetom Ugovora o preuzimanju duga, a prema prijašnjem dužniku kao sada založnom dužniku A. K. d.d. u stečajnom postupku te da je ostao nenamiren za tražbinu u iznosu od 1.412.828,06 kn.

Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 1.412.828,06 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Naime, osnovom čl. 448. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO), tuženik je prema tužitelju kao preuzimatelj duga u obvezi isplatiti utuženu tražbinu, jer je tim ugovorom stupio u poziciju osobnog dužnika prema tužitelju, a raniji dužnik A. K. d.d. S. oslobodio se obveze preuzimanjem duga po tuženiku, ali je istovremeno stupio u pravni odnos s vjerovnikom kao založni dužnik, osiguravajući naplatu tražbine iz ugovora založenom imovinom.

Prema tome, tužitelj je imao pravo da se namiri kada je nad dužnikom A. K. d.d. S. otvoren stečajni postupak kao vjerovnik sa razlučnim pravom na imovini ovog založnog dužnika (čl. 81. Stečajnog zakona - "Narodne novine" broj 44/96, 29/99 i 129/00 – dalje SZ), što je on učinio jer to među strankama i nije prijeporno, ali istovremeno ima pravo namiriti se za preostali iznos koji nije namiren u postupku odvojenog namirenja prema tuženiku kao osobnom dužniku.

Utoliko tuženik kao osobni dužnik temeljem Ugovora o preuzimanju duga, ne može s uspjehom isticati prigovore obveze namirenja tužitelja za prijepornu tražbinu u stečajnom postupku iza A. K. d.d., jer tužitelj kao razlučni vjerovnik nije bio u poziciji i stečajnog vjerovnika, budući da dužnik iz stečajnog postupka, a to je A. K. d.d., nije bio više, nakon zaključenog Ugovora o preuzimanju duga sa tuženikom, i osobno odgovoran tužitelju za namirenje, već jedino kao založni dužnik (čl. 84. SZ). Prema tome, tužitelj se iz stečajne mase u stečajnom postupku iza A. K. d.d. mogao naplatiti iz stečajne mase pod određenim uvjetima propisanim zakonom, samo ukoliko bi u istoj osobi bili sjedinjeni i založni i osobni dužnik, a to u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

U situaciji kada nije prijeporno da postoji tražbina o kojoj je riječ u ovom sporu, a koja je bila predmetom ugovora o preuzimanju duga, nije odlučno niti to da li su postojale mogućnosti namirenja tužitelja kao razlučnog vjerovnika u cijelosti prema A. K. d.d. S. kao založnom dužniku, kada je Ugovorom o preuzimanju duga tuženik kao preuzimatelj stupio u poziciju ranijeg dužnika kao osobni dužnik, zbog čega on temeljem čl. 448. i dr. ZOO, odgovara tužitelju za isplatu postojećeg duga.

Za ovaj postupak nije odlučno niti to da li je i zašto tuženik eventualno propustio naplatiti se za svoju neku tražbinu prema A. K. d.d. kao vjerovnik u stečajnom postupku.

Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 04. rujna 2007. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.