Revr-454/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

,

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 454/03-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić, kao predsjednice vijeća, te Katarine Buljan, dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. G. iz S., zastupane po punomoćniku I. G., odvjetniku u S., protiv tužene Osnovna škola Sela iz Sela, zastupane po punomoćniku I. R., odvjetniku u S., radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku, broj: Gž-657/02 od 27. veljače 2003. godine, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku, broj: P-111/95 od 03. svibnja 2001. godine, u sjednici održanoj 12. svibnja 2004. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, ukida presuda Županijskog suda u Sisku, broj: Gž-657/02 od 27. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Sisku, broj: P-111/95 od 03. svibnja 2001. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Sisku, broj: P-111/95 od 03. svibnja 2001. godine poništeno je rješenje ravnateljice tužene od 16. rujna 1992. godine kojom je tužiteljici utvrđen prestanak radnog odnosa istekom otkaznog roka od 30 dana zaključno sa 16. listopada 1992. godine i Odluka Školskog odbora tužene od 07. listopada 1992. godine kojom je odbijen prigovor tužiteljice, te tužena obvezana naknaditi tužiteljici parnični trošak od 4.563,00 kn, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za njeno vraćanje na rad kod tužene.

Presudom Županijskog suda u Sisku, broj: Gž-657/02 od 27. veljače 2003. godine potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, te je ena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tako da je naloženo tuženoj vratiti preinač

tužiteljicu na rad na njezino radno mjesto, te naknaditi joj parnični trošak od 4.813,00 kn. Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužena je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a kako na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, osim paušalnog pozivanja na njih revidentica i ne ukazuje, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zakonitost Odluke tužene od 10. rujna 1992. godine kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa tužiteljici po isteku otkaznog roka od 30 dana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tužene zaposlena kao čistačica škole,

- da je tužena imala primjedbe na način kako je tužiteljica izvršavala poslove svog radnog mjesta, ocjenjujući ga nemarnim i neobavljenim, zbog čega

- da je ravnateljica tužene pozivom na odredbu čl. 18. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj: 34/91 – dalje: ZOPRO) dana 10. rujna 1992. godine donijela rješenje kojim se tužiteljici utvrđuje prestanak radnog odnosa, protiv kojeg rješenja

- da je tužiteljica podnijela prigovor koji je odbijen Odlukom Školskog odbora tužene od 08. listopada 1992. godine,

- da je tužena a zbog nesavjesnog izvršavanja poslova njenog radnog mjesta protiv tužiteljice ujedno pokrenula i disciplinski postupak koji je vođen pred disciplinskim tijelom tužene.

Temeljem prednjih utvrđenja, a polazeći od činjenice da je nesavjesno obavljanje poslova za što je tužiteljici prigovoreno od strane tužene, Pravilnikom o radnim odnosima tužene (dalje: Pravilnik), podvedeno pod „težu povredu radne obveze“ (čl. 64. toč. 1. Pravilnika), a koje povrede se utvrđuju u disciplinskom postupku od strane disciplinske komisije (čl. 68. Pravilnika), koje tijelo je i ovlašteno donijeti odluku u tom postupku uključujući i onu prestanka radnog odnosa, nižestupanjski sudovi zaključili su da je sporna odluka tužene nezakonita, jer da ju je donijela ravnateljica tužene, dakle neovlaštena osoba.

Pritom nižestupanjski sudovi zanemaruju činjenicu da je vezano za propuste tužiteljice u izvršavanju njenih obveza iz radnog odnosa protiv nje pokrenut, s jedne strane disciplinski postupak koji je vođen pred nadležnim disciplinskim tijelom u svrhu utvrđivanja disciplinske odgovornosti tužiteljice, a s druge strane pokrenut postupak prestanka joj radnog odnosa temeljem odredbe čl. 18. ZOPRO-a i čl. 8. Pravilnika.

Prema odredbi čl. 18. ZOPRO-a radnik za kojeg se u postupku propisanim općim aktom odnosno kolektivnim ugovorom utvrdi da ne ostvaruje predviđene rezultate rada raspoređuje se na drugo radno mjesto koje odgovara njegovom znanju i sposobnostima. Ako takvog radnog mjesta nema, radniku prestaje radni odnos.

Prema st. 2. tog članka odluku iz st. 1. tog članka donosi poslovodni organ ili drugi radnik koji rukovodi organizacijskim dijelom organizacije kojeg ovlasti poslovodni organ odnosno poslodavac.

Odredbom čl. 108. toč. 1. Pravilnika određeno je da radni odnos radnika prestaje bez njegove suglasnosti ako je utvrđeno da ne ostvaruje očekivane rezultate, koju odluku prema čl. 110. Pravilnika donosi ravnatelj ili radnik s posebnim ovlaštenjima.

Dakle, postupak prestanka radnog odnosa pokrenut temeljem citiranih odredbi potpuno je različit i odvojen od prestanka radnog odnosa određenog kao disciplinska mjera u disciplinskom postupku. Zato se ova dva postupka paralelno vođena protiv tužiteljice ne mogu poistovjetiti.

Kako su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili ocijeniti zakonitost pobijanih odluka tužene o prestanku radnog odnosa tužiteljici u smislu odredbe čl. 18. ZOPRO-a i čl. 108. Pravilnika, to je činjenično stanje odlučno za ovaj spor zasada ostalo nepotpuno utvrđeno.

Stoga je, a temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a obje nižestupanjske presude trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U nastavljenom postupku prvostupanjski sud će ocijeniti zakonitost odluka tužene o prestanku radnog odnosa tužiteljici polazeći od sadržaja odredbe čl. 18. ZOPRO-a, te potom donijeti novu zakonitu odluku.

U Zagrebu, 12. svibnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Vjera Delić, v.r.