Revr-1865/2012-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1865/12-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice T. C. iz Z., zastupane po punomoćnici M. V., odvjetnici u Z., protiv tuženika A. Z. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-1581/12-2 od 29. kolovoza 2012., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Zadru posl. broj P-2081/11 od 14. ožujka 2011., u sjednici održanoj 2. rujna 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-1581/12- 2 od 29. kolovoza 2012., odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška davanja odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nije dopuštena odluka tuženika od 20. travnja 2009., o otkazu ugovora o radu i odluka tuženika od 15. svibnja 2009. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava iz radnog odnosa, tužbeni zahtjev za nalaganje tuženiku da vrati tužiteljicu na rad, te za nalaganje da tužiteljici isplati naknadu izgubljene plaće za razdoblje nakon 31. kolovoza 2009., pa do vraćanja tužiteljice na posao u mjesečnim brutto iznosima od oko 2.814,00 kn (i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama). Tom presudom odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška (st. I. izreke). Prvostupanjskom presudom nadalje, naloženo je tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak od 2.860,00 kn (st. II. izreke), dok je kao neosnovan odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 45.385,70 kn (st. III. izreke).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. i st. II. izreke, te u dijelu post. st. III. izreke gdje je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko iznos od 10.978,00 kn (st. I. i st. II. izreke drugostupanjske presude). Nadalje, tom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod. st. I. izreke, gdje nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška za iznos od 10.578,00 kn na način da je naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 10.978,00 kn (st. III. izreke drugostupanjske presude).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), podnijela tužiteljica iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik u odgovoru na reviziju tužiteljice osporava osnovanost te revizije. Zahtjeva naknadu troška davanja odgovora na reviziju.

Revizija tužiteljice nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice niti u postupku pred prvostupanjskim, a niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP.

Nižestupanjske presude nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Ovo stoga što sadrže jasne, potpune i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici 20. travnja 2009., za utvrđenje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, a nalaganje tužitelju da vrati tužiteljicu na rad te da joj nadoknadi izgubljenu plaću za razdoblje od 31. kolovoza 2009. pa do vraćanja na rad. Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je tužiteljica sa tuženikom imala sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 29. veljače 2008. za poslove zastupnika razine II. b. u podružnici Z.,

- da je tuženik odlukom o otkazu od 20. travnja 2009. otkazao taj ugovor o radu osobno uvjetovan otkazom, jer da tužiteljica u prethodna tri mjeseca nije ostvarila očekivanu realizaciju odnosno jer je ostvarila manje od 80% očekivane realizacije,

- da je tužiteljica u mjesecu siječnju 2009. ostvarila 65,70% očekivane realizacije, u mjesecu veljači iste godine 50,32% očekivane realizacije, te za ožujak iste godine 43,02% očekivane realizacije,

- da tužiteljica, iako je bila upozoravana niti u razdoblju prije siječnja 2009. nije ostvarivala očekivanu realizaciju, te

- da je neostvarivanje očekivane realizacije posljedica nedostatka na strani tužiteljice potrebne angažiranosti i potrebne brige vezane za pronalaženje novih klijenata, naplatu premije, te produljenje – obnovu ugovora o osiguranju.

Revizijski navodi tužiteljice kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju činjenica odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama, predstavljaju pokušaj pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, revizijom se ne može pobijati drugostupanjska presuda iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ti revizijski navodi tužiteljice nisu uzeti u razmatranje.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice.

Prema odredbi čl. 106. st. 1. alineja 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05 – dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redovit otkaz), ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik nije u mogućnosti izvršavati svoje obaveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).

U pravu je tužiteljica kada smatra da sama okolnost što u promatranom razdoblju ne bi ostvarila očekivane rezultate rada, sama po sebi ne znači da je ta okolnost posljedica određenih trajnih osobina ili sposobnosti radnika.

No, u konkretnom slučaju, kada je tužiteljica radila kao zastupnik osiguravatelja razine II. b. i kada nije ostvarila predviđene rezultate rada (u tri mjeseca zaredom imala je ostvarene rezultate od samo 65,60 %, 50,32% i 43,02%), kada i u prethodnom razdoblju (pa iako je bila upozoravana) nije ostvarivala očekivane rezultate rada, te kada je to sve posljedica nedostatka angažiranosti i brige tužiteljice u pronalaženju novih klijenata, u naplati premije te u produljenju – obnovi ugovora o osiguranju, da sve te okolnosti i po ocjeni ovog revizijskog suda navode na osnovan zaključak da tužiteljica trajno nema potrebne sposobnosti za obavljanje ugovorenih poslova. Stoga, i ovaj revizijski sud ocjenjuje da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke za otkaz ugovora o radu radi osobnih svojstava (čl. 106. st. 1. alineja 2. ZR).

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužiteljice, to je istu valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zahtjev tuženika za naknadu troška davanja odgovora na reviziju je odbijen, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

Zagreb, 2. rujna 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.