I Kž-237/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-237/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, mr. Branka Zmajevića, Zlate Lipnjak-Bosanac i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Ileane Vinje kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. S. P. zbog kaz. djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 1. ožujka 2000. br. K-26/99, u sjednici održanoj 24. kolovoza 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba okr. S.P. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je okr. S.P., u neubrojivom stanju, počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ, pobliže opisano u njenoj izreci, izrečena mu je sigurnosna mjera oduzimanje predmeta iz čl. 80. KZ, te odlučeno da se predmet upućuje nadležnom sudu prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Protiv te presude podnio je žalbu okrivljenik, po branitelju M.Š., odvjetniku iz R., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predložio da se ona preinači i "optuženika oslobodi optužbe".

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba odbije.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj ne osporava neubrojivost okrivljenika utvrđenu na temelju provedenog psihijatrijskog vještačenja, kao ni činjenicu da je on kritičnoga dana, u stanju duševne bolesti paranoidno - halucinatorne psihoze, pištoljem, zapravo revolverom usmrtio svoju suprugu Lj.P., ali ustraje kod teze da je okrivljenik postupao u nužnoj obrani, pri čemu i ponavlja onaj dio njegove obrane prema kojoj su on i oštećenica sjedili jedno nasuprot drugome, da se je oštećenica počela ustajati s mjesta na kojem je sjedila i da je tada vidio kako u ruci drži nož, da je odmah posegnuo za pištoljem i počeo pucati, kao i da se sijeća da je prvi hitac ispalio dok je sjedio ili bio u fazi dizanja, pa onda prigovara ocjeni izvedenih dokaza, napose kombiniranom sudskomedicinskom i balističkom vještačenju.

Suprotno tvrdnjama i stanovištu žalitelja, sud prvog stupnja je na temelju iscrpno provedenog postupka, korektnom analizom i savjesnom ocjenom kako obrane okrivljenika, tako i svih izvedenih dokaza, uključujući tu i kombinirano sudskomedicinsko i balističko vještačenje, sve odlučne činjenice pouzdano utvrdio i ispravno utvrdio da je okrivljenik, u neubrojivom stanju, usmrtio svoju suprugu Lj.P., a da pri tome nije postupao u nužnoj obrani.

Naime, tijekom postupka su saslušani brojni svjedoci i veći dio njih, uglavnom susjedi, govorio je o dobrim, pa i primjerenim odnosima između okrivljenika i oštećenice, kao supružnika, tako da i nije bilo nikakvih razloga da oštećenica atakira na život okrivljenika, odnosno da bi "odlučila sudjelovati u njegovoj likvidaciji ili likvidirati ga", da bi organizirala njegovu likvidaciju.

Okrivljenik je taj koji zbog teškog duševnog oboljenja, zbog paranoidno-halucinatorne psihoze nerealno doživljava objektivnu stvarnost. Tako prolazeći vozila njega prate i "presretaju", svjedoka M.J. čuje i vidi tamo gdje ga objektivno nema, osijeća da ga netko proganja, da mu prijeti likvidacija, pa cijelo vrijeme, kada ide i na spavanje, ima na sebi traper jaknu, koja mu je "bila zgodna, jer je u njoj u unutarnjem džepu s lijeve strane mogao držati pištolj", jer ima "unutarnje i vanjske neprijatelje" (l. 201-206, 235-238).

Upravo zbog duševnog oboljenja, okrivljenik pridaje drugi značaj činjenici što u rukama pok. oštećenice vidi nož i odmah poseže za pištoljem i u nju puca, te ispaljuje pet hitaca. Da se on nije nalazio u nužnoj obrani, prvostupanjski sud je opširno i valjano obrazložio.

Jer, kada bi se i prihvatilo stanovište žalitelja kako je logično da je oštećenica, nakon što je okrivljenik izvadio pištolj, mahinalno željela izbjeći opasnost, zbog čega da je moglo doći do promjene njenog položaja, ne bi se moglo govoriti o nužnoj obrani. To bi samo značilo da za okrivljenika objektivno nije postojala opasnost, no unatoč toga, on se pomjera prema izlaznim vratima prostorije i uporno puca u oštećenicu.

Stoga je neosnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ovaj sud je u smislu čl. 382. ZKP ispitao i odluku o sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ i pri tome našao da je ta odluka pravilna i zakonita i u pobijanoj presudi dostatno obrazložena.

Kako, dakle, žalba nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, nisu nađene povrede zakona na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, to je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 24. kolovoza 2000. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.