Rev-2463/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 2463/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, članice vijeća i Jasne Guštek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz S. B., koju zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženika V. o. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnica D. F., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Požegi, poslovni broj Gž-176/10 od 29. rujna 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-229/09 od 22. veljače 2010., u sjednici održanoj 24. studenoga 2011.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužiteljice kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 10.000,00 kn sa zateznom kamatom od 27. kolovoza 2008. do isplate, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška. Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 1.000,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja te zakonske odredbe jasno proizlazi da se revizija u smislu te zakonske odredbe ne može podnijeti zbog bilo kojeg pravnog pitanja, već mora biti riječ o pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu i da je pobijana odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje. To su osnovne pretpostavke za razmatranje postojanja daljnjih elemenata za ocjenu je li u konkretnom slučaju riječ o nekom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužiteljica u reviziji navodi kao važno pravno pitanje odgovornost osiguratelja za štetu u situaciji kada njegov osiguranik upravljajući vozilom na pješačkom prijelazu naleti na biciklistu, odnosno, može li se vozač automobila osloboditi odgovornosti za štetu ako na pješačkom prijelazu naleti na biciklistu, a ne na pješaka.

Tužiteljica kao razlog navodi da se radi o pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, zbog različitog tumačenja odredaba čl. 58. i 134. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su ocijenili da tuženik nije odgovoran za predmetnu nezgodu, jer je tužiteljica postupala suprotno odredbi čl. 43. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 105/04) kada je upravljajući biciklom započela radnju skretanja u lijevo, u smjeru suprotnog ruba kolnika, preko obilježenog pješačkog prijelaza, a da se prethodno nije uvjerila da to može učiniti bez opasnosti po druge sudionike u prometu, pri tom ne vodeći računa o kretanju i brzini vozila osiguranika tuženika iza sebe koje ju je počelo pretjecati i zbog izbjegavanja nezgode, pomicanjem vozila u lijevo udario u stražnji lijevi bočni dio bicikla tužiteljice.

Dakle, prema shvaćanju nižestupanjskih sudova, u konkretnom slučaju odgovornost tuženika za prometnu nezgodu i štetu koju je tužiteljica pretrpjela ne postoji iz razloga što je do prometne nezgode došlo isključivo zbog nepropisnog kretanja tužiteljice kao biciklista na pješačkom prijelazu.

Prema tome, u konkretnom slučaju odluka u sporu ne ovisi o rješenju pravnog pitanja zbog kojeg je podnesena revizija, a niti nižestupanjski sudovi temelje odluku na nekom stavu o tom pitanju, već tužbeni zahtjev smatraju neosnovanim iz drugih razloga.

Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, jer se pitanje koje revidentica iznosi u reviziji ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Prema tome, reviziju tužiteljice je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 24. studenoga 2011.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.