Rev-x-439/2016-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 439/2016-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općina Lovran, L., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. H. i M. H. u O., protiv tuženika H. A. A. B. d.d. Z., Podružnica R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu P. i K. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništavosti i povrata, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4136/2011 od 3. prosinca 2015., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3031/10 od 4. ožujka 2011., u sjednici održanoj 2. listopada 2018.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4136/2011 od 3. prosinca 2015. odbija se kao neosnovana.

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-3031/10 od 4. ožujka 2011. odbijen je zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje ništavosti: Sporazuma i izjave o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002., te mjenica broj ... i ... izdanih od tužitelja od 19. srpnja 2002., te zahtjev da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos 1.724.320,66 kn s pripadajućim zateznim kamatama i ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 145.984,30 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4136/2011 od 3. prosinca 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja, dok je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u odluci o parničnim troškovima nalaganjem tužitelju s tog osnova isplatiti tuženiku daljnjih 10.793,25 kn, te je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova žalbenog postupka iznos 581,79 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnih troškova tužitelju.

Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja predloživši njezino odbacivanje, odnosno odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14

– dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, tako da je pobijana presuda jasna zbog čega se i njezina pravilnost može ispitati. Stoga nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ovdje treba navesti da revizijski navodi tužitelja, a kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti primijenjenog materijalnog prava vrši preocjenu izvedenih dokaza u provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima, sadržajno su prigovori pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u ovom stupnju o tome nije dopušteno odlučivati, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno. Naime, polazeći od stanja ovog predmeta i baš:

- da tužitelj nije bio ugovorna strana u Ugovoru o kreditu broj .... sklopljenog 13. svibnja 2002. između tužene banke i E. d.o.o. Z. kao i aneksa tom Ugovoru sklopljenog 8. srpnja 2002., zbog čega

- da obveze preuzete tim pravnim poslovima nisu obvezivale tužitelja uključujući ni one vezano za osiguranje kreditne obveze izdavanjem mjenice, već

- da je tužitelj obvezu mjeničnog osiguranja kreditnih sredstava tuženika odobrenih E. d.o.o. preuzeo tek Sporazum i izjavom o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002., kojim se obvezao tuženiku jamčiti za dugovani iznos 565.000,00 CHF koji se odnosi na iznos kredita odobrenog ugovorom i aneksom ugovora uključujući i troškove tog kredita (kamata i dr.), te

- da je tužitelj i izdao dvije mjenice tuženiku u cilju osiguranja tog kreditnog iznosa,

pravilna je ocjena iz pobijane presude da je tim Sporazumom i izjavom o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002. danim u svrhu osiguranja kreditnih sredstava odobrenih E. d.o.o. tužitelj dao svoje mjenično očitovanje, a koje je glasilo upravo na iznos 565.000,00 CHF, koliki iznos je na temelju dvaju izdanih mjenica i naplaćen u kunskoj protuvrijednosti, a koje mjenice su izdate radi osiguranja tuženikovog ukupnog potraživanja prema E. d.o.o. iz ugovora o kreditu i njegovog aneksa. To što je odobreni iznos kredita prema ugovoru o kreditu i aneksu tog ugovora bio manji od iznosa na koje je izdano mjenično očitovanje tužitelja, nije za ovaj spor odlučno, a kod činjenice da je tužitelj svoju obvezu prema tuženiku preuzeo tek Sporazumom i izjavom na temelju mjenice od 13. svibnja 2002. No, iz sadržaja tog Sporazuma dade se iščitati da se razlika u iznosima prema ugovoru o kreditu i aneksu tog ugovora i ovog Sporazuma i izjave o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002. sastoji u tome što je Sporazum i izjava o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002. se odnosi na sredstva odobrena kao kredit, obuhvatila i troškove tog kredita (kamate itd.), a za što je tužitelj i izdao jamstvo. Zato je bespredmetno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 1002. st. 1. ZOO-a.

Kako pak tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi sadržaj iz Sporazuma i izjave o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002., a kojom je tužitelj učinio mjenično očitovanje tuženiku i na temelju toga izdao dvije mjenice tuženiku, a ovaj ih naplatio, bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima odnosno moralu društva, to je pravilna ocjena da nema elemenata za njihovu ništavost u smislu odredbe čl. 103. ZOO-a, posebno što su Sporazum i izjava o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002. potpisani od S. Š. koji je u to vrijeme bio ovlaštena osoba za to, kao tadašnji načelnik tužitelja. U skladu s navedenim nema ni pretpostavki za isticanje prigovora ništavosti mjenica u smislu odredbe čl. 16. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94 – dalje: ZM), a kada njihov sadržaj odgovora mjeničnoj obvezi preuzetoj Sporazumom i izjavom o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002.

Bespredmetno je ustrajanje tužitelja na prigovoru da bi Sporazum i izjava o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002. kao i dvije mjenice bili protivni prisilnoj odredbi iz čl. 32. st. 2. Zakona o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 116/02 – dalje: ZIDP), a kad se ograničenje iz te zakonske odredbe odnosi na sklapanje ugovora o kreditu za što je potrebna suglasnost Vlade Republike Hrvatske, a ne za izdavanje vrijednosnih papira pa tako i mjenice kao sredstva osiguranja kredita, a što je ovdje bio slučaj, zbog čega izostala suglasnost Vlade Republike Hrvatske za izdavanje ovih mjenica ne dovodi u pitanje njihovu valjanost, pa je i utoliko bespredmetno ustrajanje tužitelja na ništetnosti Sporazuma i izjave o obvezi na temelju mjenice od 13. svibnja 2002. te dvaju izdanih mjenica. No, sve i da se radilo o davanju jamstva suprotno odredbi čl. 35. st. 2. ZIDP to nema za posljedicu ništavost takvog pravnog posla već bi imalo za posljedicu prekršajnu odgovornost odgovorne osobe tužitelja, sve u smislu odredbe čl. 47. toč. 12. ZIDP.

Slijedom navedenog, a kako je neosnovan zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje ništavosti navedenih isprava, to je neosnovan i zahtjev za povrat sredstava uplaćenih na temelju Sporazuma i izjave o obvezi na temelju mjenice odnosno izdanih mjenica.

Stoga je reviziju tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

Zagreb, 2. listopada 2018.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.