Rev-2038/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2038/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P. iz B., koju zastupa punomoćnik I. J., odvjetnik u Z., protiv tužene R. Ž. iz Z., koju zastupa punomoćnik H. N., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava na nasljedstvo, rješavajući reviziju tužene izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 28. svibnja 1996. br. Gž 6002/95-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu od 1. veljače 1996. godine br. P 5599/94, u sjednici održanoj 9. ožujka 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tužene i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je utvrđeno da tužiteljica, kao vanbračna kći pok. S.Ž., ima pravo na njegovo nasljedstvo koje se raspravlja kod Općinskog suda u Zagrebu u predmetu br. O-2657/89 što je tužena dužna priznati i naknaditi tužiteljici parnični trošak. Protiv drugostupanjske presude pravovremeno je reviziju izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja ili preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice. Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ostavinski postupak iza pok. S.Ž. koji se vodi kod ostavinskog prvostupanjskog suda pod br. O- 2657/89 je prekinut i tužiteljica, koja je tvrdila da je vanbračno dijete ostavitelja i da ima pravo na nasljedstvo (uz tuženu koja je supruga ostavitelja) upućena je da u parnici dokaže da kao vanbračno dijete ima pravo na nasljedstvo (nužni dio jer je ostavitelj oporukom imovinu ostavio tuženoj).

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice utvrdivši da je ona vanbračno dijete ostavitelja, što je utvrđeno presudom bivšeg Kotarskog suda u Daruvaru br. Gr 11/46 od 13. lipnja 1946. godine. Ta presuda (u toč. II. izreke) glasi:

"Tuženik Ž.S. dužan je priznati da je on prirodni otac tužiteljice K.S., rođene 12. 9. 1945. godine po majci K.V., te je uslijed toga u ispunjenju očinskih dužnosti dužan platiti na ruke majke K.V. mjesečno 300 dinara počevši od 19. 1. 1946."

Ova je presuda donijeta na ročištu za glavnu raspravu koja je održana 13. lipnja 1946. godine u prisutnosti majke tužiteljice u tom predmetu i tuženika (ostavitelja).

Zapisnik u glavnoj raspravi sadrži slijedeću rečenicu: "Nakon poduke o pravnom lijeku stranke se zadovoljavaju". Zapisnik su potpisale stranke. U spisu ima podatak da je presuda otpremljena javnom tužitelju, a napisan je i pismeni otpravak ali nema podatka da je otpremljen strankama. Presuda nije upisana u matične knjige rođenih za tužiteljicu. U spisu nema klauzulne pravomoćnosti. Spis je pronađen i dostavljen sudu u Historijskom arhivu u D.

Tužena u reviziji, ponavljajući ranije prigovore ističe:

a/ da u navedenoj parnici mldb. dijete (sada tužiteljica) nije bila navedena kao tužitelj, već samo njena majka koja je ustala tužbom da se - protiv tuženika - utvrdi kako su njih dvoje sklopili brak 1944. godine, taj je dio tužbenog zahtjeva odbijen istom presudom, kojom je utvrđen prirodnim ocem;

b/ da presuda nije pravomoćna (nema klauzule) i da je navedena konstatacija suda "stranke se zadovoljavaju" nema značaj odricanja od prava na žalbu;

c/ da je u presudi riječ "prirodni" upisana rukom preko neke druge riječi (a izreka je pisana pisaćim strojem);

d/ da presuda nije upisana u matične knjige rođenih za tužiteljicu, te e/ da nije dokazano da bi ostavitelj plaćao uzdržavanje za dijete (tužiteljicu) kako utvrđuju nižestupanjski sudovi.

Prigovori revidenta ne stoje i nisu osnovani.

Ad a/ U navedenom predmetu Kotarskog suda u Daruvaru br. Gr 11/46 postupak je započet podnošenjem tužbe na zapisniku od 19. 1. 1946. godine kada je sudu pristupila tužiteljica V.Ž. -K., podnijela tužbu protiv Ž.S. (učitelja iz G. D.), da je dužan priznati da je 24. 2. 1946. sklopio brak sa njom i da je iz tog braka poteklo dijete mldb. Ž.S., rođena 20. 9. 1945. godine i da je on dužan plaćati uzdržavanje.

Na ročištu za glavnu raspravu od 13. 6. 1946. godine (prije toga je provedeno nekoliko ročišta za glavnu raspravu na kojem su provođeni dokazi saslušanja svjedoka) "tužiteljica V.Ž. -K. izjavljuje da ona ne tuži u svoje ime, nego u svoje mldb. kćerke S., te ostaje kod dosadašnjih navoda i zahtjeva tužbe".

Iz navedenoga su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili i zaključili da je u dijelu parnice, koja se odnosi na utvrđenje očinstva, kao tužiteljica nastupila i formalno mldb. S., pa nema nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice u tom predmetu na koju ukazuje revident. Inače u vezi tog prigovora treba reći da je u vrijeme kada je proveden postupak kod Kotarskog suda u Daruvaru vrijedio, za tu vrstu sporova bivši OGZ koji se je primjenjivao kao pravno pravilan jer je Osnovni Zakon o odnosima roditelja i djece donijet kasnije, 1947. godine ("Službeni list" FNRJ, br. 104/47).

Prema odredbi paragrafa 163. bivšeg OGZ, moglo se je "u sudskom postupku potraživati vanbračno očinstvo".

Ad b/ Okolnost da u spisu nema klauzule pravomoćnosti za presudu o utvrđenju vanbračnog očinstva, ne čini tu presudu nepravomoćnom. Kako je navedeno presuda je objavljena nakon što su stranke upućene na pravo o pravnom lijeku, očito je da su se odrekli prava na žalbu, kad su izjavili da su "suglasni". Potpisi stranaka (i tuženika) dokazuju točnost i istinitost onoga što je u zapisniku navedeno. A i ponašanje tuženika kasnije (utvrđeno je da je plaćao doprinos za uzdržavanje djeteta i da je u postupku usvojenja vanbračne kćeri - tužiteljice S. od supruga, njene majke, dao "punomoćje" 27. 2. 1960. da se "izvrši akt usvojenja maloletne S. ", u "cilju zvaničnog usvajanja S. od strane K.B. "), ukazuje na to da se je smatrao ocem djeteta (tužiteljice) i da nije pobijao citiranu presudu kojom je utvrđen vanbračnim ocem i obvezan na plaćanje doprinosa za uzdržavanje.

Ad c/ Okolnost da je u izreci presude riječ "prirodni" napisana rukom (preko neke druge riječi pisane mašinom) nije od relevantnog značaja i očigledno je učinjen ispravak, a kasnije u pismenom otpravku presude (koja ima i obrazloženje) u izreci je upisano da je tuženik "prirodni otac" tužiteljice, dakle, isto kako je navedeno u objavljenoj presudi na ročištu za glavnu raspravu nakon njenog zaključenja.

Ad d/i e/ To što presuda nije upisana u matičnu knjigu rođenih za tužiteljicu nema nikakvog značaja i utjecaja na valjanost, postojanje i obvezatnost presude o utvrđenju vanbračnog očinstva, za sud stranke u ovom parničnom postupku.

Već je navedeno da je utvrđeno u ovom postupku da je ostavitelj plaćao uzdržavanje za dijete (tužiteljicu) pa suprotne tvrdnje revidenta predstavljaju razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a o tome se u reviziji ne može raspravljati (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - dalje: ZPP).

Svemu navedenom treba dodati i slijedeće:

Nedostatci u spisu br. 11/46 Kotarskog suda u Daruvaru (ispravak pogrešno upisane riječi rukom, nedostatak klauzule pravomoćnosti, nedostatak dostavnica i drugog) očigledno su posljedica okolnosti u kojima su radili sudovi u kritično vrijeme, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. U tom pravcu riječito govori činjenica da je zapisnik o glavnoj raspravi od 13. 6. 1946. godine pisan na starom, izblijeđenom papiru, koji na poleđini ima tekst pisan rukom, s naslovom "Slavnom kr. financijskom ravnateljstvu u P. " od 31. 7. 1899. godine(!).

Iz svega navedenog slijedi da su sudovi nižega stupnja pravilno utvrdili da je pravomoćnom sudskom odlukom tužiteljica utvrđena vanbračnom kćeri ostavitelja pok. S.Ž., da joj, kao njegovoj kćerki, pripada pravo na nasljedstvo iza njegove smrti, zbog čega je reviziju tužene kao neosnovanu trebalo odbiti i presuditi kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 9. ožujka 1999.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.