Rev-2691/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2691/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj.J. iz S.V., R. ..., koju zastupa punomoćnik S.V., dipl. pravnik, protiv tuženika T. d.o.o. Č., koga zastupa punomoćnik M.K., odvjetnik iz V., radi poništenja odluke i isplate, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 27. travnja 1995. godine br. Gž-522/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu od 20. veljače 1995. godine br. P-1047/94, u sjednici održanoj dana 7. rujna 1999. godine,

presudio je i riješio je:

Revizija tuženika djelomično se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Županijskog suda u Varaždinu od 27. travnja 1995. godine br. Gž-522/95 i presuda Općinskog suda u Čakovcu od 20. veljače 1995. godine br. P-1047/94 djelomično preinačuju i to u dijelu koji se odnosi na poništenje odluke tuženika od 21. rujna 1994. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljice tako da se tužba u tom dijelu odbacuje kao nedopuštena.

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom presuđeno je kako slijedi:

"I. Poništava se odluka o otkazu koju je dana 21. rujna 1994. godine donio tuženik T. d.o.o. Č. u odnosu na tužiteljicu J.L..

II. Tuženik T. d.o.o. Č. dužan je tužiteljici J.L. isplatiti 480,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama računatim na 240,47 kn od 15. rujna 1994. godine pa do isplate i na iznos od 240,47 kn od 3. listopada 1994. godine pa do isplate, a sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja".

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava pri čemu ističe da je tužbu trebalo odbaciti zbog nepostojanja procesnih pretpostavki na strani tužiteljice za pružanje sudske zaštite u ovom radnom sporu te stoga predlaže da se nižestupanjske odluke preinače te tužba odbaci.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika protivna stranka nije odgovorila niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija tuženika djelomično je osnovana.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi poništenje odluke tuženika od 21. rujna 1994. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljice te zahtjev radi isplate iznosa od 480,94 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

U postupku je utvrđeno, da je tuženik dopisom od 21. 9. 1994. godine izvijestio tužiteljicu da joj prestaje radni odnos sa danom 14. 9. 1994. godine koji dopis je tužiteljica prema navodima sadržanim u tužbi primila dana 26. 9. 1994. godine.

Niži sudovi su takvu pisanu obavijest tuženika o prestanku radnog odnosa pravilno ocijenili kao odluku o prestanku radnog odnosa iz kojeg dopisa je vidljiv osnov prestanka radnog odnosa kao i dan prestanka radnog odnosa. Tužiteljica je tuženiku podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke dana 10. 11. 1994. godine.

Niži sudovi ocjenjujući prigovor tuženika da se radi o pomanjkanju procesnih pretpostavki za traženje sudske zaštite zaključili su da uslijed pomanjkanja pouke o pravnom lijeku u odluci tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice ona nije bila vezana prekluzivnim rokom za podnošenje prigovora tako, da se njezin prigovor iako izjavljen po proteku zakonskog roka treba uzeti kao pravovremeno izjavljen. Naime, prema odredbi čl. 80. st. 1. i 2. ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 31/91 i dr., u daljnjem tekstu: ZOPRO) proizlazi, da radnik može prigovor podnijeti u roku od 15 dana od dana kada je saznao za povredu nekog svojeg prava. Iz toga dalje proizlazi, da izostanak pouke o pravnom lijeku na obavijesti koja je dostavljena tužiteljici ne mijenja ovaj prekluzivni rok od 15 dana unutar kojeg je tužiteljica bila vezana ukoliko smatra da je tom odlukom povrijeđeno njezino pravo na podnošenje prigovora drugostupanjskom tijelu u organizaciji.

Shodno tome, a u svezi sa čl. 83. st. 2. ZOPRO tužiteljica zaštitu svog prava pred nadležnim sudom nije mogla po shvaćanju ovog Vrhovog suda tražiti, ako prethodno nije pravovremeno tražila zaštitu prava pred nadležnim tijelom

.

Prema tome nije od utjecanja na mogućnost traženja sudske zaštite u ovom slučaju okolnost što je tužiteljica po proteku roka od 30 dana u daljnjem roku od 15 dana zbog izostanka odluke o njezinom nepravovremeno podnesenom prigovoru tuženiku podnijela tužbu sudu, jer u konkretnom slučaju mora se zaključiti da tužiteljica koja je sa zakašnjenjem podnijela prigovor nije prethodno tražila zaštitu prava pred nadležnim tijelom u organizaciji pa pravilno primjenjujući citirane propise valjalo je pobijanu odluku u dijelu koji se odnosi na poništenje odluke o prestanku radnog odnosa preinačiti i odbaciti tužbu kao nedopuštenu pozivom na čl. 80. st. 1. i 2. u svezi čl. 83. st. 2. bivšeg ZOPRO koji razlog revident osnovano ističe.

U ostalom pobijanom dijelu kojim je tuženik nižestupanjskim odlukama obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 480,94 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama revizija nije osnovana.

U tom dijelu tužiteljica, jer se radi o novčanom potraživanju - nije bila dužna prethodno podnijeti zahtjev svojoj organizaciji da bi mogla tražiti sudsku zaštitu (čl. 83. st. 2. ZOPRO).

Kako je u postupku utvrđeno, da je tuženik umanjio utvrđenu pripadajuću plaću tužiteljice za 8. i 9. mjesec 1994. godine u visini koja predstavlja utuženi iznos, a nije dokazao osnovanost takvog umanjenja, to su niži sudovi u tom dijelu po shvaćanju ovog Vrhovnog suda pravilno primijenili materijalno pravo kad su tuženika obvezali na isplatu utuženog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama. Kod toga treba odgovoriti revidentu, da se revident pri obračunu plaće tužiteljice kod spomenutih spornih umanjenja poziva na novčanu kaznu kao osnov umanjenja, a da pri tome nije pružio nikakav dokaz o izricanju takve novčane kazne, čije postojanje tužiteljica osporava, pa su revizijski navodi o tome da u postupku nisu utvrđene potrebne činjenice glede osnovanosti spomenutog zahtjeva po nalaženju ovog Vrhovnog suda neosnovani.

Kako dakle u tom dijelu ne postoji razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a ni oni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - dalje: ZPP) valjalo je reviziju u spomenutom dijelu odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 7. rujna 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.