I Kž-584/1997-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-584/1997-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja, Josipa Budinskog, Ane Garačić i Neve Šibl, kao članova vijeća i tajnika u vijeću, višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. J., zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 4. u svezi s čl. 156. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 10. rujna 1997. godine, broj: K-15/97, u sjednici održanoj 13. ožujka 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragana Novosela i optuženikova branitelja T. K., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o je:

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženika, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kaznenim sankcijama, te se opt. A.J. za kazneno djelo iz čl. 161. st. 4. u svezi s čl. 156. st. 1. i 3. KZRH, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, po čl. 47. st. 1. OKZRH izriče

UVJETNA OSUDA

i po čl. 161. st. 4. KZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, te istodobno određuje da se ta kazna neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

II. U povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, ukida se sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH izrečena opt. A.J.

III. Žalba optuženika u ostalom dijelu i žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u preostalom, pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. A.J. zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 4. u svezi s čl. 156. st. 3. KZRH, činjenično opisanog u izreci te presude, te je po čl. 161. st. 4. KZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Ujedno mu je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima “B” kategorije za vrijeme od 4 mjeseca.

Na temelju čl. 90. st. 1. u svezi s čl. 87. st. 2. toč. 1-6. ZKP optuženik je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.682,00 kn i platiti paušalnu svotu od 800,00 kn, te oštećenici nadoknaditi nužne izdatke i nagradu nužne izdatke njezina punomoćnika u iznosu od 975,00 kn.

Protiv te presude državni odvjetnik i optuženik su podnijeli žalbe.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik se žali zbog odluke o kazni, sigurnosnoj mjeri i troškovima kaznenog postupka, te predlaže da mu se izrekne uvjetna osuda, uz oslobađanje od naknade troškova kaznenog postupka i ukidanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilima “B” kategorije.

Optuženik je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Na zahtjev u žalbi optuženika, u smislu čl. 361. st. 1. ZKP/93 sjednici vijeća pored zamjenika državnog odvjetnika prisustvovao je i optuženikov branitelj T.K., odvjetnik iz Z., dok optuženik nije pristupio, iako je o sjednici uredno obaviješten.

Žalba optuženika djelomično je osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Na žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja

U odnosu na činjenično stanje između utvrđenja prvostupanjskog suda i navoda u žalbi državnog odvjetnika nije sporno vrijeme, mjesto, način i okolnosti uz koje je optuženik prouzrokovao prometnu nezgodu, uslijed koje je nastupila smrt jedne osobe. Sporno je, međutim, da li između alkoholiziranosti optuženika, pri koncentraciji od 1,20 g/kg alkohola u krvi i nastupanja štetne posljedice – ugrožavanja sigurnosti javnog prometa, u konkretnom slučaju postoji uzročna veza. Prema tezi optužbe, koju državni odvjetnik zastupa i u žalbi, upravo je alkoholiziranost optuženika dovela do toga da je on vozio pod oborenim svjetlima i povećanom brzinom od 70 km/h, te da je poduzeo kočenje umjesto da je zauzimanjem dovoljnog bočnog razmaka zaobišao oštećenog pješaka.

Razmotrivši prigovor u žalbi državnog odvjetnika i suprotno utvrđenje prvostupanjskog suda, utemeljeno prije svega na ocjeni nalaza i mišljenja prometnog vještaka Č. ing. M. (list 37, 58-59 i 103-104 spisa), a prema kojem je reakcija optuženika u datoj prometnoj situaciji bila adekvatna i što je posebno značajno bez zakašnjenja, ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, našao je da državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije uspješno doveo u sumnju pravilnost suprotnog zaključka prvostupanjskog suda, tj. da nije dokazano postojanje uzročne veze između vožnje optuženika u alkoholiziranom stanju i nastupjele posljedice, odnosno da se unatoč inače nepropisnoj vožnji optuženika njegovo djelo ne može tretirati kao umišljajno kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa.

Naime, pogrešno je shvaćanje prema kome bi svaki vozač motornog vozila koji u alkoholiziranom stanju upravlja vozilom i prouzrokuje prometnu nezgodu, samim time počinio umišljajno kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa. Oblik krivnje u svakom pojedinom slučaju ovisi o čitavom nizu drugih okolnosti, koje treba povezati i ocijeniti sve zajedno i na temelju te ocjene izvoditi zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti je li vozač motornog vozila postupio s umišljajem ili s nehatom.

U konkretnom slučaju, nakon što je isključio postojanje uzročne veze između alkoholiziranosti optuženika i načina njegove vožnje, prvostupanjski sud je s pravom, na temelju slobodne ocjene dokaza izveo zaključak da je način vožnje optuženika, iako protivan odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama, citiranim u izreci pobijane presude, upravo karakterističan za blaži, nehatni oblik krivnje. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda ne dovodi u pitanje ni tvrdnja u žalbi državnog odvjetnika da je optuženik objektivno mogao izbjeći nalet na oštećenog pješaka da je zauzeo veći bočni razmak, odnosno da ga je zaobišao. Ovo iz razloga što se mora uzeti u obzir da optuženik kao vozač ne može odgovarati ukoliko iznenađen pokretom oštećenog pješaka, u kritičnom trenutku, nije našao najbolje rješenje da bi izbjegao prometnu nezgodu. Odlučno je u ovom slučaju da se oštećenik kao vozač ponašao shodno svojim mogućnostima, kako bi se ponašao i svaki drugi prosječan trijezan vozač. Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama i troškovima kaznenog postupka

Nije u pravi državni odvjetnik kad u svojoj žalbi ističe da je optuženiku trebalo izreći zatvorsku kaznu u duljem trajanju, jer da se izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci neće postići svrha kažnjavanja.

Upravo protivno rezoniranju državnog odvjetnika, ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, prihvatio je u tom dijelu žalbu optuženika i preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da je optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrekao uvjetnu osudu, s rokom kušnje od 2 godine, prihvaćajući kaznu zatvora od 6 (šest) mjeseci kao utvrđenu od prvostupanjskog suda.

Naime, ako se ima u vidu svrha uvjetne osude i uzme u obzir da je optuženik proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno s nehatnim oblikom krivnje, a da je nastanku

prometne nezgode svojim ponašanjem dao doprinos i sam oštećenik, te pravilno ocjeni značenje brojnih olakotnih okolnosti koje se tiču optuženikove ličnosti, njegovog prijašnjeg života i obiteljskih prilika, posebno s obzirom na činjenicu da je otac troje maloljetne djece i da ga radna i životna sredina uvažava kao izuzetno dobrog radnika i brižnog roditelja, kako to proizlazi iz potvrda Općine P. i Odjela za psihologiju rada i socijalnu skrb P. d.d., priloženih optuženikovoj žalbi, uz nepostojanje otegotnih okolnosti i protek vremena od počinjenja kaznenog djela, ovaj Vrhovni sud smatra da će u ovom slučaju i uvjetnom osudom biti ostvarena svrha kažnjavanja i da će ovakva nepenalna kaznena sankcija dovoljno utjecati na optuženika da više ne čini kaznena djela.

Nije međutim osnovana žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

Protivno navodima u žalbi optuženika, prvostupanjski sud je opravdano i u skladu sa zakonom optuženika obavezao da nadoknadi troškove kaznenog postupka, visini kojih se žalbom optuženika i ne prigovara, jer i po ocjeni ovog Vrhovog suda u ovom slučaju nisu se stekli zakonski uvjeti iz čl. 90. st. 4. ZKP/93 da se optuženika oslobodi dužnosti da nadoknadi u cijelosti ili djelomično troškove kaznenog postupka, s obzirom da je optuženik mlad i stalno zaposlen pa će uz dužno uzdržavanje maloljetnih članova obitelji moći nadoknaditi i troškove kaznenog postupka, koje je prvostupanjski sud inače pravilno utvrdio i specificirao. U odluci o sigurnosnoj mjeri iz čl. 63. OKZRH ovaj Vrhovni sud je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je tu sigurnosnu mjeru po službenoj dužnosti ukinuo. Naime, protiv ranije osuđujuće presude, kojom optuženiku nije bila izrečena sigurnosna mjera (list 68 spisa), državni odvjetnik i optuženik žalili su se samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.

Kada je prvostupanjski sud u ponovnom suđenju optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru, iako žalba državnog odvjetnika nije bila podnesena u tom pravcu, postupio je suprotno načelu zabrane reformatio in peius i time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 10. ZKP/93, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP/97 o žalbama državnog odvjetnika i optuženika odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. ožujka 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.