I Kž-212/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 212/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Damira Kosa, kao predsjednika vijeća te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. T. D. zbog kaznenog djela iz čl. 125. st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. prosinca 2008., br. K-189/08, u sjednici održanoj 21. travnja 2009. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika T. D. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. T. D. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 216. st. 1. KZ, za koje mu je temeljem citirane zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, zbog kaznenog djela iz čl. 125. st. 1. KZ za koje mu je temeljem citirane zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ u svezi čl. 33. st. 1. KZ za koje mu je temeljem citirane zakonske odredbe, uz primjenu čl. 57. st. 4.c. i čl. 33. st. 2. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, pa je temeljem čl. 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u zadržavanju i pritvoru od 24. svibnja 2007. do 12. studenog 2007.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

I Kž 212/09-3

Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, sa prijedlogom pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženiku za svako kazneno djelo utvrdi kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju i potom ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik, putem branitelja E. V., odvjetnika iz Z., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji sa prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu a žalbu državnog odvjetnika kao osnovanu prihvatiti, u čemu na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalbe su neosnovane.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze temeljem kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kaznena djela kako je to navedeno u izreci pobijane presude a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

Suprotno navodima optuženika ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljenih na izvedenim dokazima.

Nasuprot tvrdnji žalitelja kako se, navodno, oštećenica dvoumila oko toga što joj je zapravo otuđeno, ošt. D. B. je, u istrazi, jasno i sa sigurnošću iskazala kako je „… nakon što sam pregledala stan ustanovila da je iz stana optuženik otuđio moja dva lančića od žutog zlata, jedan sa privjeskom u obliku dolara, a drugi sa privjeskom u obliku križića, te jedan mali prsten od žutog zlata, sve u vrijednosti od oko 1.000,00 kn. Također je otuđio novac u iznosu 1.500,00 EUR-a koji sam štedjela za polaganje vozačkog ispita, a držala sam ga u ormaru u kutiji…“ (list 59 spisa). Kasnije na glavnoj raspravi oštećenica je naglasila kako je optuženik, pored 150,00 EUR-a, otuđio tri do četiri prstena i lančić sa križem „… ja inače ne volim zlato i to su stvari koje sam dobivala od kolegica za poklone…“ (list 136 spisa).

I Kž 212/09-3

Ovakav iskaz oštećenice, promatran u cjelini, doista ne predstavlja ni dvojbu o tome tko joj je i što otuđio, niti izražava nesigurnost kakav joj je nakit optuženik oduzeo, a kako to neosnovano tvrdi žalitelj.

Sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je povjerovao oštećenici da je imala 1.500,00 EUR-a namijenjenih za polaganje vozačkog ispita. Oštećenica je nedvojbeno bila kontinuirano zaposlena, a njezin poslodavac A. K. je naglasio da je dobra radnica i svoje obveze je savjesno izvršavala, uslijed čega sud nije trebao dodatno utvrđivati da li je oštećenica doista uspjela uštedjeti 1.500,00 EUR-a, kako to tvrdi žalitelj. Nasuprot žalbenoj tvrdnji optuženika, sud prvog stupnja je jasno naglasio da je optuženik ušao u zaključan stan u kojem je živjela njegova bivša vanbračna supruga „… na neutvrđeni način…“. Međutim, cijeneći iskaz oštećenice kako optuženik nije imao ključ od stana jer je izmijenila bravu, sud je pravilno zaključio da je optuženik, izvjesno savladavao veće prepreke, te vjerojatno ušao u stan preko krova jer „… on dobro poznaje zgradu jer je bio domar pa je znao kako neprimjetno ući u stan…“ kako je to iskazao svjedok A. K., koji je bio vlasnik toga stana. Isto tako, sud je jasno obrazložio temeljem kojih odlučnih činjenica je izveo zaključak da je optuženik, ne samo ušao u stan, već tom prilikom otuđio novac i zlatni nakit.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je iskaz oštećenice „…u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima i činjenicama utvrđenim na tim dokazima…“. Žalitelj ignorira iskaze svjedoka A. K. i svjedokinje A. Z. koji su potvrdili iskaz oštećenice, naravno u onim segmentima koji su njima bili znani. Naime, svjedok A. K. je iskazao da je optuženik „… prijetio predamnom da će D. ubiti…“ te naglasio kako je osobno vidio oštećenicu koja je „… izgledala strašno, sva je bila izudarana, i modricama na desnoj nozi i ruci, a imala je i rasječenu usnicu, također je bila natečena po licu, rekla mi je da ju je T. istukao, da je potom nožem prisiljavao i tražio da se skida i sl….“ (list 61 spisa) a svjedokinja A. Z. je izjavila da je optuženik „… postao histeričan, počeo je napadati D.…“, ona je osobno vidjela oštećenicu koja je „… bila sva otečena, nije mogla ni govoriti, iz usnice joj je tekla krv, odmah se vidjelo da je pretučena, imala je modrice po leđima i trag oko vrata, kao da joj je netko žicu stisnuo oko vrata, bilo je strašno kako je izgledala…“ (list 60 spisa).

Nadalje, pogrešna je žalbena tvrdnja optuženika da iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka ne proizlazi da bi oštećenica bila zarezana nožem kako to ona opisuje. Vještak dr. D. Z. je utvrdio da je oguljotina kože na desnoj usni i lagana oteklina na istom mjesto mogla nastati uslijed udara stranice sječiva, kojom prilikom je zbog izbočenja donje usne došlo istovremeno i do oguljotine linearnog oblika kože oštrim sječivom (list 145 spisa). Isti vještak je ponovio (list 208 spisa) kako je oguljotina kože i ozljeda nastala kosim povlačenjem nekog oštrog predmeta „… a što može odgovarati i sječivu noža…“. Prema tome, nasuprot tvrdnji žalitelja, vještak je potvrdio iskaz oštećenice, a svojim daljnjim utvrđenjem kako su krvni podljevi na njenoj koži nastali „…sa desetak udaraca…“ zorno je demantirao obranu optuženika da je oštećenicu „samo jedanput udario, ali ne zatvorenom šakom…“.

Prvostupanjski sud je, pravilno, utvrdio kako je primarni optuženikov cilj protupravnog zatvaranja oštećenice bio da ona trpi njegovo zlostavljanje, jer je prekinula izvanbračnu zajednicu s njim. Svoj cilj je ostvario maltretirajući je kroz relativno dulje razdoblje u kojem joj je oduzeo slobodu kretanja i držao je zatvorenu.

I Kž 212/09-3

Žalitelj, nadalje, pogrešno tvrdi kako se, vezano uz kazneno djelo silovanja u pokušaju, radi o dragovoljnom odustanku uslijed čega je trebalo primijeniti odredba čl. 34. KZ i optuženika osloboditi kazne. Naime, dragovoljnost postoji kad počinitelj, na osnovi vlastitog promišljanja, odluči odustati od kažnjivog pokušaja kaznenog djela iako je bez povećanog rizika mogao ostvariti kazneno djelo. U konkretnoj situaciji, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da radnje kojima je optuženik prisiljavao oštećenicu da se skine i legne a on je dirao po intimnim dijelovima tijela, uz prijetnju nožem te zarezivanjem po licu govoreći da mora spavati sa njim jer što je on gori od drugih, u svom zbiru predstavljaju radnje pokušaja kaznenog djela silovanja. Premda oštećenica, iscrpljena od višesatnog maltretiranja, nije raspolagala nekom znatnijom tjelesnom snagom da se obrani, ona je izvjesno pružala jasan otpor optuženiku. Nedvojbeno je taj otpor doprinio da optuženik ne dovrši kazneno djelo, pa odustanak od počinjenja, svakako, nije rezultat njegovog promišljanja već, uz otpor oštećenice i činjenica da je bio iscrpljen, umoran i alkoholiziran, kako je to utvrdio i prvostupanjski sud. Zato je opravdano i primijenio odredbu čl. 33. KZ, jer je optuženik sa namjerom započeo ostvarenje kaznenog djela silovanja ali ga nije dovršio, uslijed čega nije mogao primijeniti odredbu o dragovoljnom odustanku jer se o tome, u konkretnom slučaju, ne radi.

Nasuprot stajalištu optuženika, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio odnosna kaznena djela. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj.

Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik kada se žale zbog odluke o kazni. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualizirano zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnih učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac generalizirajući svrhu kažnjavanja nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjenu, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja za zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela.

Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, sud prvog stupnja je kod optuženika olakotnim cijenio činjenicu da se radi o ocu troje malodobne djece, da je bio smanjeno ubrojiv i da je osoba mlađe životne dobi koja ranije nije bila osuđivana i koja je rasla uz oca sklonog

I Kž 212/09-3

agresivnom ponašanju. Kako otegotnih okolnosti sud nije našao, s obzirom na olakotne okolnosti u odnosu na kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. u svezi čl. 33. KZ, te posebno vodeći računa da je silovanje ostalo u pokušaju, ocijenio je primjerenim utvrditi blažu kaznu od one koja je zakonom propisana za ovo kazneno djelo.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne. U kontekstu ukupnosti društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnih kaznenih djela (čl. 56. st. 2. KZ) a obzirom na utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrsti i vrijeme i njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ) i svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ) jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju dvije godine izraziti će se društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela.

Upravo odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je primjenom odredbe čl. 387. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. travnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Damir Kos, v.r.