Gž-1052/2008-2 · Županijski sud u Varaždinu

Broj: Gž.1052/08-2

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Dubravki Vinceković, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu predlagateljice osiguranja B. P. iz V., zastupane po punomoćniku B. P., odvjetniku iz V. T., protiv protivnika osiguranja H. A. A. B. d.d. Z., P. V., radi osiguranja nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere, a povodom žalbe protivnika osiguranja izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu od 08. travnja 2008.g. br. P.1389/07-8, dana 12. lipnja 2008. godine,

r i j e š i o j e :

Žalba protivnika osiguranja odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu br. P.1389/07-8 od 08. travnja 2008.g.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem određena je privremena mjera zabranom protivniku osiguranja da prema predlagateljici osiguranja poduzima bilo kakve daljnje radnje radi prisilne naplate bilo koje tražbine koja proizlazi iz njihovog međusobnog ugovora o kreditu br. 136-375/2006 od 04. prosinca 2006., koja zabrana se smatra provedenom dostavom ovog rješenja protivniku osiguranja.

Ujedno je zabranjeno G. – g. d.o.o. V. da poduzima bilo kakve daljnje radnje radi zapljene plaće predlagateljice osiguranja, njegove zaposlenice, po zahtjevu protivnika osiguranja, a temeljem izjave predlagateljice osiguranja od 04. prosinca 2006. o suglasnosti na zapljenu njezine plaće do iznosa kunske protuvrijednosti 17.445,07 CHF, a zabranjeno je i Z. b. d.d. Z. da poduzima bilo kakve daljnje radnje radi zapljene novčanih sredstava predlagateljice osiguranja po bilo kojem računu koji ova ima kod te banke, kao i kod drugih banaka o zahtjevu protivnika osiguranja, a temeljem obične zadužnice na iznos kunske protuvrijednosti 17.445,07 CHF, izdane protivniku osiguranja od strane predlagateljice osiguranja 04. prosinca 2006., odnosno da u pogledu svih računa predlagateljice osiguranja nadalje postupa kao da joj navedena obična zadužnica nije niti podnesena, koje zabrane se smatraju provedenim dostavom ovog rješenja poslodavcu predlagateljice osiguranja, odnosno Z. b. d.d. Z..

Istim rješenjem određeno je da privremena mjera traje do pravomoćnog okončanja parnice koja se između stranaka vodi kod istog suda pod br. P.1389/07. Pravodobno izjavljenom žalbom protivnik osiguranja pobija navedeno rješenje, „iz svih žalbenih razloga“, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovni postupak.

Žalba protivnika osiguranja nije osnovana.

Prvostupanjski sud je udovoljio prijedlogu predlagateljice osiguranja za određivanje privremene mjere, ocijenivši da su za donošenje privremene mjere ispunjene pretpostavke predviđene čl. 298. st. 1. Ovršnog zakona (dalje: OZ).

Pobijajući prvostupanjsko rješenje „iz svih žalbenih razloga“, dakle iz žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1-3. Zakona o parničnom postupku (dalje:ZPP), protivnik osiguranja u žalbi pobliže uopće ne obrazlaže žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ne navodeći o kojoj se bitnoj povredi radi i u čemu se ona sastoji, a ispitujući pobijano rješenje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9 i 11 ZPP, na koje bitne povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Isto tako, ovaj sud ne nalazi osnovanim niti žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se iz žalbenih navoda ne može zaključiti koje bi činjenice, o kojima ovisi pravilnost ocjene osnovanosti prijedloga predlagateljice osiguranja za određivanje privremene mjere, trebalo utvrditi, odnosno koje činjenice prvostupanjski sud nije utvrdio, a koje bi imale utjecaja u odnosu na ocjenu pravilnosti određivanja privremene mjere osiguranja ne novčane tražbine predlagateljice osiguranja.

Protivnik osiguranja u žalbi se protivi određenoj privremenoj mjeri, smatrajući da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da predlagateljica osiguranja ničim nije dokazala postojanje opasnosti da protivnik osiguranja neće biti u mogućnosti naknaditi joj štetu. Protivnik osiguranja u žalbi ukazuje na činjenicu da ne postoji odluka o raskidu ugovora o kreditu temeljem koje bi predlagateljica osiguranja bila ovlaštena prestati s obročnom otplatom predmetnog kredita, smatrajući ponašanje predlagateljice osiguranja nezakonitim, uz tvrdnju da nema zakonskog uporišta za podnošenje zahtjeva predlagateljice osiguranja za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora o prodaji vozila, budući da to nije niti bio sadržaj ugovora o kreditu sklopljenog s protivnikom osiguranja, koji je svoje ugovorne obveze ispunio u cijelosti, pa je ovlašten zahtijevati od predlagateljice osiguranja ispunjenje njezinih ugovornih obveza.

Smatrajući da je ponašanje protivnika osiguranja bilo u cijelosti sukladno odredbama ugovora o kreditu sklopljenog s predlagateljicom osiguranja i da ne postoji opravdana sumnja da protivnik osiguranja neće biti u mogućnosti naknaditi štetu predlagateljici osiguranja, ukoliko će za to postojati zakonska osnova, protivnik osiguranja smatra da ne postoje razlozi za određivanje predložene privremene mjere.

Žalbeni navodi protivnika osiguranja ne dovode u sumnju pravilnost pobijanog rješenja.

Prije svega, valja napomenuti da u smislu odredbe čl. 293. OZ svaki vjerovnik određene tražbine ima pravo predložiti određivanje privremene mjere osiguranja prije pokretanja, tijekom sudskog ili upravnog postupka, te nakon završetka tih postupaka, sve dok ovrha ne bude provedena, uz uvjet ispunjenja zakonom predviđenih pretpostavki.

U slučaju kada se privremena mjera predlaže tijekom sudskog postupka, privremena mjera može se odnositi isključivo na osiguranje one tražbine koja je predmetom sudskog postupka.

Prema odredbi čl. 298. st. 1. OZ radi osiguranja nenovčane tražbine sud može odrediti privremenu mjeru ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, te ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja priječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

U pogledu prve pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine iz čl. 298. st. 1. OZ, prema kojoj je predlagatelj osiguranja dužan učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine, valja reći da predlagateljica osiguranja u ovom postupku, prema sadržaju tužbe, postavlja zahtjev radi utvrđenja da je raskinut ugovor o kreditu sklopljen između protivnika osiguranja kao kreditora i predlagateljice osiguranja kao korisnika kredita, dana 04. prosinca 2006., te zahtjev za naknadu štete.

Imajući u vidu slijedeće činjenice, koje tijekom postupka nisu niti bile sporne

– da je predlagateljica osiguranja 17. studenog 2006.g. sklopila ugovor o prodaji novog vozila marke Renault za cijenu od 77.650,00 kuna, sa prodavateljem A. p. d.o.o. V., da je temeljem navedenog ugovora o kupoprodaji predlagateljica sklopila ugovor o kreditu s protivnikom osiguranja 04. prosinca 2006., da je protivnik osiguranja cjelokupni iznos kupoprodajne cijene platio prodavatelju u ugovorenom roku, a da prodavatelj niti u ugovorenom, a niti u naknadnom roku nije isporučio predlagateljici osiguranja novi automobil, te da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 23. kolovoza 2007.g. otvoren stečajni postupak nad prodavateljem i da prodavatelj kao stečajni dužnik ne raspolaže vozilom koje bi bio u mogućnosti isporučiti predlagateljici osiguranja, niti nema mogućnosti isplate bilo kakve naknade, prvostupanjski sud je pravilno zaključio, imajući u vidu odredbu čl. 68. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, da je predlagateljica osiguranja učinila vjerojatnim postojanje svoje tražbine, koji zaključak, prema sadržaju žalbenih navoda, niti protivnik osiguranja ne osporava u žalbi.

Međutim, protivnik osiguranja smatra da predlagateljica osiguranja nije dokazala postojanje opasnosti da joj protivnik osiguranja neće biti u mogućnosti nadoknaditi štetu, smatrajući da takav zahtjev predlagateljice osiguranja nema niti zakonskog uporišta.

Žalbeni navodi protivnika osiguranja potpuno su neutemeljeni i u suprotnosti sa sadržajem odredbe čl. 68. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koja odredba ovlašćuje potrošača da u slučaju kada je radi kupnje određenog proizvoda sklopio ugovor o zajmu s osobom različitom od prodavatelja tog proizvoda, a na temelju prethodnog sporazuma zajmodavca i prodavatelja proizvoda prema kojem se zajmodavac obvezuje potrošačima odobravati zajam isključivo za kupnju proizvoda tog prodavatelja, ukoliko ne uspije ostvariti prava koja ima prema prodavatelju zbog neispunjenja ili neurednog ispunjenja ugovora o kupoprodaji, može zahtijevati od zajmodavca naknadu štete koju je pretrpio zbog neispunjenja ili neurednog ispunjenja ugovora o kupoprodaji.

Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe čl. 68. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, okolnosti na koje protivnik osiguranja ukazuje u žalbi nemaju nikakav značaj u odnosu na ovlaštenje predlagateljice osiguranja da zahtijeva naknadu štete od protivnika osiguranja koju je pretrpjela zbog neispunjenja ugovora o prodaji vozila, uz pretpostavke predviđene navedenom odredbom.

U odnosu na drugu pretpostavku za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine predlagateljice osiguranja, ocjena je i ovoga suda je predlagateljica osiguranja tijekom postupka učinila vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječio nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da protivnik osiguranja provodi prisilnu naplatu svoje tražbine iz ugovora o kreditu sklopljenog s predlagateljicom osiguranja i to zapljenom njezine plaće u cijelosti, a temeljem ovjerene izjave predlagateljice osiguranja od 02. prosinca 2006. kojom je dala suglasnost da se radi naplate tražbine protivnika osiguranja iz ugovora o kreditu zapljeni njezina plaća u cijelosti i da se isplate obavljaju izravno protivniku osiguranja, koja izjava ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, sukladno odredbi čl. 178. st. 1. OZ, a predstavlja i ovršnu ispravu na temelju koje protivnik osiguranja može tražiti ovrhu protiv predlagateljice osiguranja i na drugim predmetima ovrhe, a ujedno protivnik osiguranja ostvaruje i svoja prava iz zadužnice koju je predlagateljica osiguranja izdala 04. prosinca 2006.g., a kojom je dala suglasnost da se radi naplate navedene tražbine protivnika osiguranja iz ugovora o kreditu zapljene svi njezini računi koje ima u bilo kojoj banci ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa, dostavom zadužnice Z. b. d.d. kod koje predlagateljica osiguranja ima otvoreni tekući račun.

Kako se, dakle, prisilno namirenje tražbine protivnika osiguranja iz ugovora o kreditu sklopljenog s predlagateljicom osiguranja, provodi zapljenom cijele plaće predlagateljice osiguranja, te zapljenom svih računa predlagateljice osiguranja u Z. b. kod koje ima otvoren tekući račun, može se zaključiti da predlagateljica osiguranja u takvoj situaciji ostaje bez ikakvih novčanih sredstava i da, dakle, ne raspolaže nikakvim, niti minimalnim novčanim sredstvima nužnim za podmirenje osnovnih egzistencijalnih potreba, što se, nedvojbeno, mora smatrati nenadoknadivom štetom, pa i ovaj sud smatra da je u konkretnom slučaju ispunjena i druga pretpostavka za određivanje privremene mjere i da je mjera potrebna da bi se spriječio nastanak nenadoknadive štete koja prijeti, zbog čega je prvostupanjski sud osnovano udovoljio prijedlogu predlagateljice osiguranja za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine.

Stoga okolnost na koju protivnik osiguranja ukazuje u žalbi da ne postoji opravdana sumnja da neće biti u mogućnosti naknaditi štetu predlagateljici osiguranja, ukoliko će za to postojati zakonska osnova, nema poseban, a pogotovo ne presudan značaj u odnosu na ocjenu ispunjenja pretpostavki za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine, budući da činjenice utvrđene tijekom postupka, koje niti protivnik osiguranja u žalbi ne osporava, nedvojbeno ukazuju na ispunjenje obiju pretpostavki za određivanje privremene mjere.

Slijedom navedenog, ovaj sud ne nalazi osnovanim niti jedan od žalbenih razloga zbog kojih protivnik osiguranja pobija prvostupanjsko rješenje, pa je njegovu žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

U Varaždinu, 12. lipnja 2008. godine.

S U D A C :

Dubravka Vinceković.v.r.