Revt-283/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 283/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja T. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik M. K., dipl. pravnik, protiv ovršenika I. C. d.o.o. M., radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2443/10-3 od 8. lipnja 2010., kojom je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku br. Ovrv-198/05 od 15. ožujka 2010., u sjednici vijeća 28. kolovoza 2012.,

r i j e š i o j e:

Revizija ovrhovoditelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prijedlog za nastavak ovrhe na novom sredstvu ili predmetu ovrhe.

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba ovrhovoditelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

Protiv rješenja suda drugoga stupnja ovrhovoditelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP), u vezi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, dalje OZ). Ovrhovoditelj predlaže da se reviziju prihvatiti i da se ukinu oba nižestupanjska rješenja, te predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje, odnosno da se ukine samo drugostupanjsko rješenje i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje povodom žalbe ovrhovoditelja.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija ovrhovoditelja nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa se tako primjerice navodi:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj sjednici ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

U svakom slučaju u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (st. 3. istog članka).

Iz sadržaja gore navedenih odredbi proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavaka za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U konkretnom slučaju ovrhovoditelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

1) Da li se smatra da rješenje o ovrsi izdano otiskivanjem štambilja na prijedlogu za ovrhu u kojem je navedeno da cit. „Sud određuje predloženu ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (čl. 37. st. 2. Ovršnog zakona“ pretpostavlja da je u rješenju sadržan nalog ovršeniku da u roku od osam dana od dana dostave rješenja namiri tražbinu zajedno s odmjerenim troškovima i da je tim određena ovrha radi prisilne naplate tih tražbina?

2) Da li sud može vlastito pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi, pa kojem određeno vrijeme postupa provodeći ovršne radnje, na vlastitu inicijativu derogirati i oduzeti mu svojstvo pravomoćne i ovršne isprave propisano Ovršnim zakonom?

U konkretnom slučaju prvostupanjskim je rješenjem odbijen prijedlog ovrhovoditelja za nastavak ovrhe na novom predmetu odnosno sredstvu ovrhe, odnosno promjenu predmeta odnosno sredstva ovrhe, pri čemu je prvostupanjski sud zauzeo shvaćanje da ranije doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ne sadrži dio kojim se nalaže ovršeniku da namiri dužnu tražbinu, odnosno da ovrhovoditelj u spis nije dostavio dokaz da se rješenje o ovrsi Ovrv-198/05 od 24. ožujka 2005. nije moglo provesti. Kod toga je prvostupanjski sud utvrdio da je tijekom postupka ovrhovoditelj smanjio zahtjev, a iz čega je zaključio da je tražbina djelomično namirena. Navedeno shvaćanje je prihvatio i drugostupanjski sud. Prema shvaćanju ovog suda od odgovora na postavljena pitanja ne ovisi odluka u ovom predmetu. Naime, prijedlog za promjenu predmeta odnosno sredstva ovrhe odbijen je, ne samo zbog toga što ranije doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ne predstavlja ovršnu ispravu, već i zbog toga što ovrhovoditelj nije dokazao da se ranije određena ovrha na računu ovršenika nije mogla provesti.

Stoga od odgovora na pitanje da li je rješenje o ovrsi izdano na temelju vjerodostojne isprave otiskivanjem štambilja u sebi sadrži i kondemnatorni dio kojim se ovršeniku nalaže ispunjenje dužne tražbine, ne ovisi odluka u ovom predmetu. Osim toga ovrhovoditelj nije naveo razloge zbog čega bi postavljena pitanja bila važna, niti je u tom smislu dostavio različitu praksu sudova.

Stoga je valjalo reviziju ovrhovoditelja odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392. ZPP, u vezi čl. 19. OZ.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2012.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.