I Kž-636/2008-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 636/08-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 195. st. 4. Kaznenog zakona, i dr., odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, opt. J. B. i opt. N. I., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 10. prosinca 2007., broj K-49/04, u sjednici održanoj dana 18. veljače 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. J. B. i opt. N. I. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim opt. M. K., zbog jednog kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 1. KZ-a za koje mu je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog kaznenog djela podvođenja iz čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. KZ-a, za koje mu je temeljem čl. 195. st. 4. KZ-a utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, opt. M. Š. zbog jednog kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. KZ-a za koje joj je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i jednog kaznenog djela iz čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. KZ-a, za koje joj je na temelju čl. 195. st. 4. KZ-a utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedan mjesec, opt. J. B., zbog jednog kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. KZ-a za koje mu je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i jednog kaznenog djela iz čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. KZ-a, za koje mu je na temelju čl. 195. st. 4. KZ-a utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci, opt. N. I. zbog jednog kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. KZ-a za koje mu je na temelju tog propisa

I Kž 636/08-8

utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca i jednog kaznenog djela iz čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. KZ-a, za koje mu je na temelju čl. 195. st. 4. KZ-a, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ-a utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, opt. J. F., zbog jednog kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. KZ-a za koje joj je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca i jednog kaznenog djela iz čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. KZ-a, za koje joj je na temelju čl. 195. st. 4. KZ-a, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ-a utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Primjenom čl. 60. st. 2. toč. c. KZ-a optuženicima su izrečene jedinstvene kazne zatvora i to opt. M. K. u trajanju od tri godine, opt. M. Š. u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, opt. J. B. u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, opt. N. I. u trajanju od devet mjeseci i opt. J. F. u trajanju od sedam mjeseci, s tim da joj je izvršenje izrečene kazne zatvora odgođeno, primjenom uvjetne osude iz čl. 67. KZ-a, pod uvjetom da u periodu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a opt. M. K., opt. M. Š., opt. J. B. i opt. N. I. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje su proveli u pritvoru, i to opt. M. K. od 13. kolovoza 2003. do 27. siječnja 2005., te od 27. travnja 2007. do 10. prosinca 2007., opt. M. Š. od 13. kolovoza 2003. do 26. listopada 2004. te opt. J. B., opt. N. I. od 13. kolovoza 2003. do 13. svibnja 2004.

Na temelju čl. 82. st. 1. i 2. KZ-a u vezi čl. 466. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje: ZKP) od opt. M. K. je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 5.000,00 kuna a od opt. J. B. u iznosu od 450,00 kuna.

Opt. M. K., opt. M. Š., opt. J. B., opt. N. I. i opt. J. F. su na temelju čl. 122. st. 1. ZKP- a presuđeni na platež paušalne svote u iznosu od po 1000,00 kuna, a opt. M. K. i opt. M. Š. još i na troškove svjedoka od po 2.032,00 kuna, te opt. M. K. i na troškove vještačenja u iznosu od 23.678,75.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP-a opt. J. B., opt. N. I. i opt. J. F. su oslobođeni naknade plaćanja ostalih troškova kaznenog postupka.

Istom presudom, na temelju čl. 353. t. 3. ZKP-a, protiv opt. M. K. i opt. M. Š. je odbijena optužba zbog jednog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, prikrivanjem protuzakonito dobivenog novca iz čl. 279. st. 3. u vezi st. 2. i 1. KZ-a, opisanog u toč. 2. izreke pobijane presude, kao i protiv opt. J. B. zbog kaznenog djela podvođenja iz čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. i 1. KZ-a, opisanog u toč. 3. izreke pobijane presude i kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. KZ-a, opisanog u toč. 4. izreke pobijane presude, te je na temelju čl. 123. st. 1. ZKP-a odlučeno da troškovi u odnosu na opt. J. B. padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona, pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim navodima, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž 636/08-8

Žalbu je podnio opt. J. B. putem branitelja A. B., odvjetnika iz R., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji koju nije uvodno naznačio, ali i tu žalbenu osnovu navodi u obrazloženju žalbe (str. 3.). Njegov je žalbeni prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sud na ponovno suđenje, odnosno preinači i da ga se oslobodi optužbe.

Opt. N. I. je žalbu podnio putem braniteljice G. L., odvjetnice iz R., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da mu se izrekne blaža kazna.

Opt. M. K. je putem branitelja mr. T. S., odvjetnika iz R., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Spis predmeta je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP-a dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom pisanom mišljenju od 10. srpnja 2008., br. KŽ-DO-1181/08 izjavilo da odustaje od žalbe državnog odvjetnika izjavljene zbog povrede kaznenog zakona, a ostaje kod preostalog dijela žalbe zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama. Stoga se predlaže da se žalba državnog odvjetnika u tom preostalom dijelu prihvati te prvostupanjska presuda preinači u odluci o oduzimanju imovinske koristi u odnosu na opt. M. K. i opt. J. B. i to u smislu žalbenih navoda, a u odluci o kazni da se svim optuženicima izreknu kazne zatvor u duljem trajanju. U odnosu na žalbe opt. M. K. i opt. J. B. predlaže da se odbiju kao neosnovane.

Kod istog mišljenja ostao je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Drago Marincel, koji je nazočio sjednici vijeća.

Branitelj opt. M. K. je u odgovoru na žalbu zahtijevao da se on i njegov branjenik obavijeste o sjednici vijeća, što je i učinjeno. Međutim, branitelj iako uredno izvješten na sjednicu nije pristupio, a dostava obavijesti opt. M. K. nije mogla biti uručena jer je promijenio adresu stanovanja, a o tome nije izvijestio sud, tako da je, na temelju čl. 374. st. 4. ZKP-a, sjednica održana u odsutnosti ovih osoba.

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbe opt. J. B. i opt. N. I. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona

Nisu osnovane žalbe opt. J. B. i opt. N. I. izjavljene zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice ispravno i potpuno utvrdio.

Naime, ovi optuženici tvrde gotovo na istovjetan način da ih sud prvog stupnja nije mogao proglasiti krivim zbog navedenih kaznenih djela, iz razloga jer za to nije imao dovoljno dokaza.

I Kž 636/08-8

Tako opt. J. B. ističe da niti jedan dokaz ne ukazuje da je njemu M. K. isplaćivao bilo kakove svote i da je on znao da se radi o novcu dobivenog prostitucijom. U odnosu na utvrđenje suda prvog stupnja da je on ostvario zaradu od 450,00 kuna, ističe da se radi samo o paušalnom utvrđenju koje nema uporište u izvedenim dokazima. Prema žalitelju, da je tomu doista tako, jest činjenica da sud nije od opt. M. Š. i opt. N. I. oduzimao nikakve iznose niti je utvrđivao njihovu zaradu, pa proizlazi da su oni radili besplatno, a kada bi se išlo na utvrđivanje i njihove zarade, tada bi se došlo do još manjih pojedinačnih iznosa, što bi ukazivalo na potpunu apsurdnost presude.

Opt. J. B. ukazuje da on nije imao čak niti mobitel, pa postavlja pitanje kako je uopće mogao biti uključen u posao organizirane prostitucije ako nije povezan sa osobama koje treba prevoziti, štititi i sl.

Nadalje, ističe da u tijeku postupka nije dokazano postojanje organizirane prostitucije, hijerarhija u organizaciji, način stjecanja i raspodjele novca, tko je organizator itd. Opt. J. B. napominje u žalbi da je u izreci presude naveden velik broj dovoženja i odvoženja osoba koje su se bavile prostitucijom, a na koncu se njega tereti tek za devet odvožnji. Optuženik postavlja pitanje kako ga policija koja ga je neprekidno pratila i snimala, nije niti jednog momenta uhitila na djelu pri primitku novca i sl.

Nadalje, i ovaj optuženik, kao i opt. N. I., nastoji dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedokinje V. N., koja ih izravno tereti za sudjelovanje u organiziranom podvođenju, s tim da opt. B. tvrdi da svjedokinje neistiniti iskazuje jer je on prekinuo izvanbračnu zajednicu sa njezinom majkom te ih je obje otjerao od kuće, dok opt. I. tvrdi da mu se svjedokinja osvećuje jer je bila u njega zaljubljena, na što on nije reagirao.

Opt. J. B. i opt. N. I. u pogledu ove svjedokinje ukazuju na njezino problematično ponašanje koje proizlazi iz pribavljene dokumentacije, tako da smatraju da sud njezinom iskazu nije mogao pokloniti vjeru.

Međutim, suprotno navedenim tvrdnjama opt. J. B. i opt. N. I., iz provedenih dokaza posve izvjesno proizlazi da su i oni kao pripadnici grupe bili uključeni radi zarade u organiziranje i omogućavanje drugim osobama pružanje seksualnih usluga, pri čemu je u prostituciju bila uključena i maloljetna osoba M. M..

Naime, osim vrlo uvjerljivog, opširnog i životnog iskaza svjedokinje V. N., komu je prvostupanjski sud s pravom poklonio vjeru, opt. J. B. i opt. N. I. izravno i nepobitno terete snimke sačinjene prilikom provođenja mjera iz čl. 180. st. 1. t. 1., 3. i 6. ZKP-a kao i izvješća kojima se te mjere opisuju. Opt. J. B. u svim radnjama koje su opisane u izreci presude (alineje 3,4,5,6 i 11) kao i opt. N. I. (alineje 3,4,6) su snimljeni dok su čekali osobe koje su drugim pružale seksualne usluge. Te snimke korespondiraju sa iskazima osoba koje su bili korisnici takvih usluga, a koje su u svojstvu svjedoka u ovom kaznenom postupku opisale na koji način je dolazilo do kontakata sa prostitutkama. Svjedoci Z. D., J. Č., D. P. i J. R., opisuju događaje koji su i snimljeni, a u kojima sudjeluju opt. J. B. i opt. N. I., tako da je sud prvog stupnja posve ispravno utvrdio da se u tim okolnostima oni pojavljuju kao osobe koje su u organizaciji prostitucije bili zaduženi za prijevoz i osiguranje osoba koje su davale seksualne usluge drugim osobama.

I Kž 636/08-8

Sud prvog stupnja je ove dokaze povezao sa vizit kartama kojima se nude seksualne usluge, a koje su pronađene i kod ovih optuženika. Prema tome, svi ti materijalni i personalni dokazi upućuju bez imalo dvojbe da su i ovi optuženici počinili kaznena djela za koje se terete optužnicom.

Dakle, kraj takvog stanja stvari, opt. J. B. i opt. N. I. svojim navodima nisu doveli sa uspjehom u sumnju ispravnost činjeničnih zaključaka suda prvog stupnja tako da njihove žalbe izjavljene zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

Što se tiče žalbene osnove nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja žalitelji ne ističe koju je to odlučnu činjenicu, u smislu odredbe čl. 369. st. 3. ZKP-a propustio utvrditi, niti u tom smislu predlažu nove dokaze, iz čega slijedi da se oni u biti žale samo zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja, a ne i nepotpunog.

Opt. J. B. se žali i zbog povrede kaznenog zakona jer tvrdi da nema stjecaja između kaznenih djela podvođenja iz čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. KZ-a i kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. jer je u opisu kaznenog djela podvođenja naveden kao bitan element organiziranje, tako da ne može doći i do primjene odredbe čl. 333. st. 3. KZ-a.

Međutim, naprijed navedeni prigovor opt. J. B. nije osnovan jer u konkretnom slučaju postoji stjecaj kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. KZ-a i čl. 195. st.4. u vezi st. 2. KZ-a.

Naime, kaznenim djelom iz čl. 333. KZ-a se štiti javni red i mir te se sankcionira takvo udruživanje osoba koje ima za cilj činiti kaznena djela za koja se mogu izreći kazne zatvora od tri godine ili teže. Protupravnost ovog kaznenog djela iz čl. 333. KZ-a se sastoji, (st. 1. i 2. KZ-a) u organiziranju grupe ljudi ili zločinačke organizacije, kao i u samoj činjenici pripadnosti grupi ili zločinačkoj organizaciji (st. 3. i 4.).

Pojmovi grupe i zločinačke organizacije su definirani u odredbama čl. 89. st. 22. i st. 23. KZ-a.

Dakle, smisao je ove inkriminacije da se sankcionira već samo organiziranje osoba koje se namjeravaju baviti kriminalnom djelatnošću višeg stupnja pogibeljnosti. Ukoliko pripadnici ovih organizacija počine neko kazneno djelo tada će odgovarati i za kazneno djelo iz čl. 333. KZ-a i za to počinjeno kazneno djelo. Izuzetak je samo u slučaju kada to posebno djelo u zakonskom opisu sadrži kao bitan element grupu ili zločinačku organizaciju (npr. kaznena djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 124. st. 3. KZ-a, otmice iz čl. 125. st. 2. KZ-a, zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 3. KZ-a, i dr.) tada stjecaj u pravilu nije moguć već počinitelji odgovaraju samo za ove kvalificirane oblike počinjenih kaznenih djela.

U konkretnom slučaju se, međutim, ne radi o navedenom pravnom problemu, jer između predmetnih kaznenih djela postoji stjecaj.

Naime, u opisu kaznenog djela podvođenja iz čl. 195. st. 2. KZ-a se ne navodi organizacija u smislu odredbe čl. 333. KZ-a već se deskripcijom navodi jedan od protupravnih modusa postupanja. Kod ovog kaznenog djela u kaznenopravnom smislu je protupravno samo ono podvođenje koje se čini pod okolnostima koje su navedene u toj odredbi, tj. da je da je

I Kž 636/08-8

učinjeno prema djetetu ili maloljetnoj osobi, da se čini zbog zarade organiziranjem ili omogućavanjem pružanja seksualnih usluga, i da se to čini zbog zarade uz upotrebu sile ili prijetnje.

Prema tome, organiziranje drugoj osobi da pruža seksualne usluge podrazumijeva poduzimanje takvih radnji počinitelja da drugoj osobi pruži mogućnost da se bavi prostitucijom. Može se, dakle, raditi samo o jednoj osobi koja poduzme niz radnji, npr. plaćanje hotela, odjeće, usluga prijevoza, zaštitu, i sl. na način da se drugoj osobi omogući da se bavi prostitucijom. U takvom slučaju se ne radi se o organiziranju grupe ljudi ili zločinačke organizacije, već se organizacija svodi na ostvarivanje uvjeta da se druga osoba bavi prostitucijom.

Međutim, kada se ovakav počinitelj kaznenog djela iz čl. 195. st. 2. KZ-a nalazi povezan u grupi od tri osobe ili više, radi činjenja takvih djela, ili je on organizator te grupe, tada je u pitanju stjecaj između navedenog kaznenog djela i kaznenog djela čl. 333. st. 1. ili 3. KZ-a.

Prema tome, nije osnovana žalba opt. J. B. izjavljena zbog povrede kaznenog zakona.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o kazni u odnosu na sve optuženike te žalbe opt. J. B. i N. I. zbog odluke o kazni.

Pobijajući prvostupanjsku odluku zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik se u biti žali zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi iz čl. 370. st. 2. ZKP-a.

Naime, državni odvjetnik tvrdi da su opt. M. K. i opt. J. B. kroz svo inkriminirano vrijeme posve izvjesno ostvarili daleko veću korist od one koju je sud utvrdio i koju je od ovih optuženika oduzeo. Pri tom državni odvjetnik ukazuje da od ostalih optuženika korist nije oduzimana što znači da je novac koji je pronađen kod opt. M. K. potjecao od zarade koja je ostvarena prostitucijom.

Međutim, sud prvog stupnja uistinu nije mogao na pouzdaniji način utvrditi kolika je bila zarada opt. K. i opt. B. nego li prihvatiti i tom pravcu iskaz svjedokinje V. N.. S obzirom da je ova svjedokinja navela da su djevojke koje su se bavile prostitucijom ostvarivale po seksualnom odnosu između 400,00 i 500,00 kuna, prvostupanjski sud je s obzirom na broj inkriminiranih radnji izračunao ukupnu zaradu u iznosu od 10.000,00 kuna, polazeći od prosječnog iznosa od 400,00 kuna po pruženoj seksualnoj usluzi, te činjenicu da je navedeno 25 pojedinačnih radnji.

Kako je svjedokinja N. navela da je pola zarade dobivao opt. M. K. sud je od njega ispravno oduzeo iznos od 5.000,00 kuna jer u izvedenim dokazima nije imao uporišta da mu oduzme veću svotu.

To što je kod ovog optuženika pronađena velika suma kuna i deviza nije dostatno da se ta svota od njega oduzme kao zarada stečena prostitucijom, jer niti jedan od dokaza na to ne upućuje. Prije svega, iz činjeničnog opisa kaznenog djela ne proizlazi da se radilo o tako velikom broju radnji koje bi ostvarile toliko veliku zaradu.

I Kž 636/08-8

Nadalje, s obzirom na način pakiranja tih pronađenih novčanica, u svežnjevima po pojedinim vrstama apoena, a kraj činjenice da su klijenti seksualnih usluga plaćali između 400,00 i 500,00 kuna, evidentno je da se velika suma deviza i kuna pronađena kod opt. M. K. ne odnosi na zaradu ostvarenu prostitucijom. Bez obzira na suspektno porijeklo pronađenog novca, da bi se od počinitelja kaznenog djela oduzela protupravna imovinska korist ostvarena kaznenim djelom, ta činjenica kao i svaka druga odlučna činjenica o kojoj ovisi primjena određene pravne norme, mora bit utvrđena sa potpunom izvjesnošću, a ne nekim nižim stupnjem vjerojatnosti.

Prema tome, sud nije nikako mogao utvrditi da je u pitanju veća svota novca koju bi potom od ovog optuženika oduzeo na temelju čl. 82. KZ-a, već je na temelju čl. 466. ZKP-a po slobodnoj ocjeni od opt. M. K. i opt. J. B. oduzeo imovinsku korist pribavljenu navedenim kaznenim djelima.

Jednako tako, sud prvog stupnja je ispravno na temelju iskaza svjedokinje N. koja je navela da je opt. B. po prijevozu zarađivao 50 kuna, izračunao da je on stekao protupravnu imovinsku korist u iznosu od 450,00 kuna, koju mu je opravdano oduzeo.

Dakle, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi nije osnovana.

Nisu u pravu niti državni odvjetnik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike niti opt. J. B. i opt. N. I. kada pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni jer su, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, kazne zatvora koje su optuženicima utvrđene zbog kaznenih djela iz čl. 333. st. 1. i čl. 333. st. 3. KZ-a, te za kaznena djela iz čl. 195. st. 2. i 4. KZ-a, potpuno primjerene, a slijedom toga i jedinstvene kazne zatvora koje su im izrečene na temelju čl. 60. st. 1. i 2. KZ-a su također adekvatne.

One nisu preblage kako to smatra državni odvjetnik, jer sud prvog stupnja nije precijenio olakotne okolnosti, niti je podcijenio značaj otegotnih okolnosti.

Naprotiv, sud je pravilno opt. M. K., opt. M. Š. i opt. J. B. valorizirao otegotne okolnosti i to pogibeljnost počinjenog kaznenog djela, činjenicu da je u pitanju dulje vremensko razdoblje, što ukazuje na upornost optuženika u činjenju kaznenih djela, i dobru organiziranost.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je okolnost da se protiv opt. M. K., opt. M. Š. i opt. J. B. vode drugi postupci zbog istovrsnih kaznenih djela, trebalo cijeniti otegotnim, a to iz razloga jer se ne radi o pravomoćnim sudskim odlukama.

Nadalje, ispravno je sud prvog stupnja obiteljske prilike, tj. činjenicu da su roditelji malodobne djece opt. M. K., opt. M. Š. i opt. J. B. cijenio olakotnim, a tvrdnja državnog odvjetnika da se oni nisu na adekvatan način brinuli o djeci je proizvoljna tvrdnja koja nema uporišta u izvedenim dokazima, tako da i nije mogla biti cijenjena kao otegotna okolnost. Stoga je sud prvog stupnja opravdano zbog kaznenog djela iz čl. 333. st. 1. KZ-a opt. M. K. utvrdio kaznu zatvor u trajanju od jedne godine, a zbog kaznenog djela iz čl. 195. st. 4.

I Kž 636/08-8

KZ-a u trajanju od dvije godine i dva mjeseca te mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvor u trajanju od tri godine.

Opt. M. Š. je sud prvog stupnja također utvrdio primjerene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca zbog kaznenog djela iz čl. 333. st. 1. KZ-a te u trajanju od jedne godine i jedan mjesec, zbog kaznenog djela iz čl. 195. st. 4. KZ-a, te joj je na temelju čl. 60. st. 1. i 2. KZ-a izrekao primjerenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

Opt. J. B. su također utvrđene primjerene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca zbog kaznenog djela iz čl. 333. st. 3. KZ-a, te u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 195. st. 4. KZ-a pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvor u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, koja kazna nije preblaga kako to smatra državni odvjetnik.

Što se tiče primjeni odredbi o ublažavanju kazne zatvora u odnosu na opt. N. I. i J. F., sud prvog stupnja je opravdano njihovu mladost i neosuđivanost cijenio kao posebno izražene olakotne okolnosti. Osim toga, imajući u vidu opisanu inkriminaciju kao jedinstveni događaj, proizlazi da su uloge ovih osoba ipak manje značajne, i pored činjenice da su i oni bili pripadnici grupe koja se bavila organiziranjem prostitucije.

Kraj takvog stanja stvari, a imajući u vidu i to da je opt. J. F. zapravo i sama pružala seksualne usluge drugim osobama, što dovoljno govori o njezinom mjestu u hijerarhijskom nizu opisne grupe u koju su bili uključeni optuženici, i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja ocjenjuje da će već i prijetnja naknadnim izricanjem kazne prema ovoj optuženici ispuniti svrhe iz čl. 65. st. 2. KZ-a i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ-a.

Dakle, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije osnovana.

Međutim, nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni niti opt. J. B. i opt. N. I. jer su i kazne koje su ovim optuženicima utvrđene za kaznena djela iz čl. 195. st. 2. i 4. KZ-a i čl. 333. st. 3. KZ-a pravilno odmjerene.

Opt. J. B. je za kazneno djelo iz čl. 333. st. 3. KZ-a utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca a za kazneno djelo iz čl. 195. st. 4. KZ.a u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci, što je u oba slučaja bliže posebnom minimumu, jer je za kazneno djelo iz čl. 333. st. 3. KZ-a bila zapriječena kazna zatvora u trajanju do jedne godine, a za kazneno djelo iz čl. 195. st. 4. KZ-a u trajanju od jedne do osam godina.

Dakle, jedinstvene kazne zatvora koje su ovim optuženicima, i to opt. J. B. u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, a opt. N. I. u trajanju od devet mjeseci, također su primjerene i nisu prestroge, jer se još blažim kazna ne bi ostvarile svrhe kažnjavanja iz čl. 50. i čl. 6. KZ- a, kako s aspekta individualne prevencije, tako niti sa aspekta generalne prevencije.

Dakle, niti žalbe opt. J. B. i opt. N. I. izjavljene zbog odluke o kazni nisu osnovane.

I Kž 636/08-8

Kako se opt. J. B. žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, to je na temelju čl. 382. ZKP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, uzeo kao da postoji njegova žalba i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi. Međutim, utvrđeno je da je sud prvog stupnja od opt. J. B. pravilno na temelju čl. 82. KZ-a i čl. 466. ZKP-a pravilno oduzeo iznos od 450,00 kn kojega je on stekao počinjenjem navedenih kaznenih djela.

Neosnovano se opt. N. I. žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Naime, on je presuđen jedino na platež paušala u iznosu od 1000,00 kuna, dok je oslobođen od naknade ostalih troškova kaznenog postupka, pa s obzirom na složenost i dugotrajnost vođenja ovog kaznenog postupka, taj iznos paušalne svote nije neprimjereno određen. Optuženik s obzirom na svoju životnu dob te činjenicu da je po zanimanju ugostitelj u svakom slučaju će moći podmiriti ovaj iznos, a da time neće dovesti u pitanje svoju egzistenciju.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane, a prilikom ispitivanja pobijane presude po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. ZKP-a, je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede koje su taksativno navedene u t. 1. citiranog propisa te da nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, u smislu odredbe iz t. 2., trebalo je temeljem čl. 387. ZKP-a žalbe kao neosnovane odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu, 18. veljače 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.