Rev-1171/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1171/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja K. Š. iz Z., koga zastupa M. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženika T. d.d. N. G., koga zastupa Z. o. u. N. M. i dr., iz N. G., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 27. svibnja 2004. godine, br. Gž-805/02., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški od 24. svibnja 2002. godine, br. P-23/00., u sjednici održanoj dana 18. listopada 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojim je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu plati iznos od 18.414,32 eur u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB u mjestu ispunjenja na dan isplate sa zateznom kamatom po propisanoj stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na određene štedne uloge po viđenju od 5. prosinca 1995. godine do isplate i kojom je naloženo tužitelju da je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 17.619,85 kn.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupansjke presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03. – dalje ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i u njoj nema takvih nejasnoća ni proturječnosti kao ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a, koja se prema sadržaju izjavljene revizije posebno ističe.

Drugostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tužitelja.

Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Nije prema tome, učinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj sa tuženikom zaključio usmeni ugovor o štampanju kalendara za 1996. godinu sa motivom konja i hrvatskih velikana, te da je on dao fotolike za izradu kalendara, a tuženik papir i rad,

- da se tužitelj kao naručitelj nije obvezao za štampanje kalendara tuženiku platiti naknadu u novcu, već je tuženik za uzvrat trebao ostvariti dio kalendara,

- da je tužitelj kasno naručio štampanje kalendara tek pred kraj 1995. godine, iako je uobičajno da se to ugovori najkasnije u mjesecu listopadu,

- da je tužitelj izvršio narudžbu tek 5. prosinca 1995. godine, i da je ugovoreno da će kalendari biti štampani negdje do Božića i najkasnije do konca 1995. godine, što je tužitelj prihvatio, ali se kasnije predomislio,

- da je tužitelj odbio primiti kalendare u ugovorenom roku, što je bio dužan učiniti temeljem odredbe čl. 622. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 79/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO).

Naime, 1200 kalendara je dovezeno tužitelju 22. odnosno 23. prosinca 1995. godine, ali tužitelj nije htio primiti te kalendare iako prije toga dana nije obavijestio tuženika da ugovor raskida što je bio dužan učiniti u smislu odredbe čl. 130. ZOO.

Tužitelj nije ni upozorio tuženika u smislu čl. 608. st. 1. ZOO, kao ni u smislu čl. 614. ZOO. S druge pak strane tuženik je bezuspješno nastojao uspostaviti kontakt sa tužiteljem. Tužitelj prigovara da se u konkretnom slučaju radi o fiksnom poslu s točno određenim rokom ispunjenja obveze u smislu čl. 125. st. 1. ZOO. To, međutim, ničim ne dokazuje. Nasuprot tome sudovi su pouzdano utvrdili da u ovom slučaju rok ispunjenja obveze iz ugovora ne predstavlja bitni sastojak ugovora i da rok ispunjenja nije točno niti određen. Sudovi pravilno zaključuju da je tuženik postupio u skladu s odredbama čl. 607. st. 1. i 2. ZOO, a tužitelj da je neosnovano odbio primiti ispunjenje obveze i jednostrano odustao od ugovora, pa su pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 18. listopada 2005.

Predsjednica vijeća:

Miljenka Vraničar, v.r.