Rev-2407/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2407/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. i N.B., te maloljetnih D. i A.M., koje zastupa V.M., svi iz R., time da V. i N.M. zastupaju M.Š. i Z.V., odvjetnici iz R., protiv tuženice C. d.d. iz Z., koju zastupa B.Š., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 17. svibnja 1995. br. Gž 1657/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 7. srpnja 1994. br. P 1210/93-17, u sjednici održanoj dana 11. ožujka 1999.,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja mlt. D.M., pa se u odnosu na njega preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci od 17. svibnja 1995. br. Gž 1657/94-2 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 7. srpnja 1994. br. P 1210/93-17 i sudi:

Tuženica je dužna platiti tužitelju iznos od 111.000,00 kn (stojedanaesttisuća kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. srpnja 1994. do isplate, u roku od 15 dana.

U ostalom dijelu revizija ovog tužitelja, kao i revizija ostalih tužitelja u cjelosti, odbijaju se kao neosnovane.

Tuženica je dužna tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.200,00 kn (osamtisućadvjesto kuna) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezana je tuženica platiti tužiteljima na ime naknade štete i to mlt. D.M. ukupno iznos od 103.500,00 kn, N.M. 19.000,00 kn, V.M. 7.00,00 kn i mlt. A.M. iznos od 7.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

Tuženica je dužna naknaditi tužiteljima parnični trošak.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije. Traži trošak postupka revizije.

Tuženica nije odgovorila na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana, i to samog mlt. D.M. ukoliko se odnosi na visinu naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah, dok u ostalom dijelu revizija ovog tužitelja kao i ostalih tužitelja u cjelosti nije osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelji u štetnom događaju tjelesno ozlijeđeni, da su zbog toga trpjeli fizičke boli, te da su trpjeli i strah, da je kod tužitelja mlt. D. i tužiteljice N. ostalo naruženje kao trajna posljedica, a kod mlt. D. i umanjenje njegove opće radne i životne sposobnosti.

Taj sud je također utvrdio jačinu i trajanje fizičkih bolova kod tužitelja, te jačinu i trajanje straha, te je dalje utvrdio da je kod tužitelja mlt. D. umanjenje njegove opće radne i životne sposobnosti iznosi 20%, da kod njega postoji trajno naruženje srednjeg stupnja, dok kod tužiteljice N. da postoji naruženje manjega stupnja.

Zbog utvrđene jačine i trajanja boli kod svih tužitelja ovaj sud smatra, jednako kao i sudovi nižega stupnja da utvrđena visina naknade ove vrste nematerijalne štete za sve tužitelje je primijerena kako jačini tako i trajanju tih bolova, koji su svaki od njih trpjeli.

Jednako tako i ovaj sud smatra da je tužiteljima N., V. i mlt. A. utvrđena primjerena naknada štete zbog pretrpljenog straha u iznosu od 4.000,00 kn za svakoga od njih.

Ovaj sud međutim smatra da ta naknada nije utvrđena u primjerenom iznosu jačini i trajanju straha, što ga je trpio mlt. D. Ovaj tužitelj je, po utvrđenju suda prvoga stupnja zadobio teške tjelesne ozljede, bio podvrgnut operativnom zahvatu u tri navrata, te je sigurno da je zbog toga svega trpio strah jačeg intenziteta i trajanja nego ostali tužitelji koji su dobili lake tjelesne ozljede u štetnom događaju.

Po utvrđenju suda prvoga stupnja mlt. D. je trpio strah jakog intenziteta 5-6 dana, a zatim strah kod vađenja postojećeg materijala i treće operacije, tako da je strah trajao tri tjedna, a zatim srednji i slabiji strah mjesec do dva dana.

Ovaj sud smatra da zbog trajanja i jačine straha što ga je trpio upravo spomenuti tužitelj iznos od 7.500,00 kn čini primjereno zadovoljenje njemu navedenog pravnog osnova.

Zato je u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima), pa je utoliko reviziju ovog tužitelja trebalo prihvatiti i u navedenoj odluci preinačiti pobijanu presudu (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP).

Po mišljenju ovoga suda s obzirom na utvrđeni stupanj naruženja koji postoji kod mlt. D. te kod N.M. utvrđena naknada za duševne boli zbog naruženja u iznosu od 16.000,00 kn za mlt. tužitelja, te za tužiteljicu N.M. u iznosu od 10.000,00 kn ovaj sud smatra primjerenima.

Jednako tako ovaj sud smatra da je tužitelju mlt. D. utvrđena primijerena naknada nematerijalne štete za duševne boli zbog smanjenja njegove životne aktivnosti kad se ima na umu njegova životna dob (8 godina).

Prilikom odlučivanja o osnovanosti revizije ovaj sud je imao na umu vrijeme donošenja presude suda prvoga stupnja, kao i protek vremena od štetnog događaja do donošenja te presude.

Tužitelj mlt. D. ne pobija odluku o naknadi materijalne štete.

Iz navedenih razloga je u preostalom dijelu reviziju mlt. D. te ostalih tužitelja u cjelosti trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi sa čl. 155. st. 1. ZPP.

Tužitelju je priznat trošak postupka revizije razmjerno uspjehu njegove revizije.

U Zagrebu, 11. ožujka 1999.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.