Rev-406/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 406/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića predsjednika vijeća, Nenada Perina člana vijeća, Željka Glušića člana vijeća, Renate Šantek članice vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz S., zastupanog po punomoćnicima V. Lj. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš- 200/09 od 29. listopada 2009., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj II P-198/07 od 12. lipnja 2009., u sjednici održanoj 11. siječnja 2012.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 280.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. listopada 2006. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, pa sve do isplate.

II. Za više zatraženo u iznosu od 80.000,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.442,60 kn.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj II P-198/07 od 12. lipnja 2009. u dijelu:

- točke I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 280.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. listopada 2006. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje, te u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena;

- u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za više zatraženo u iznosu od 80.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu broj II P-198/07 od 12. lipnja 2009. u dijelu točke I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 180.000,00 kn do iznosa od 280.000,00 kuna (za iznos od 100.000,00 kuna) s pripadajućom kamatom, i tom dijelu sudi:

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

''Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 100.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje, te u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.''

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju s osnove parničnog troška iznos od 17.562,50 kuna.“

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev (za 180.000,00 kn) reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude na način da tužitelju dosudi iznos od 160.000,00 kn, kao i da obveže tuženika na naknadu parničnog troška.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koji se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08) te u vezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), primjenjuje na ovaj spor, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Revizijski sud nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode (čl. 498. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku - "Narodne novine" broj 62/03 - pročišćeni tekst, 178/04 i 115/06, dalje: ZKP).

Među strankama je sporna visina naknade štete zbog neosnovanog zadržavanja u pritvoru.

U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj bio neosnovano u pritvoru u razdoblju od 17. ožujka 2006. do 11. srpnja 2006., tj. ukupno 117 dana, u svojstvu osumnjičenika za kazneno djelo protiv spolne slobode i ćudoređa – silovanje – iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona;

- da je pritvor određen sudskom odlukom, ali je pravomoćnim izvršenjem suda broj II- Kio-27/06 od 18. rujna 2006. obustavljena istraga nakon što je DNA analizom utvrđeno da tužitelj nije počinitelj spomenutog kaznenog djela;

- da je u vezi sa spomenutim kaznenim postupkom protiv tužitelja bilo izvještavano u više dnevnih i tjednih tiskovina, s popratnom fotografijom;

- da je za vrijeme trajanja pritvora tužitelj boravio u ćeliji s više osoba, koje su bile osuđene za teška kaznena djela;

- da je zbog boravka u pritvoru i neopravdanog sumnjičenja pretrpio teške psihičke posljedice zbog kojih je zatražio psihijatrijsku pomoć već u pritvoru;

- da se nalazi pod psihijatrijskim tretmanom zbog posljedica pritvaranja i boravka u pritvoru još i dalje po izlasku na slobodu;

- da su tužitelja napustili prijatelji i djevojka upravo zbog boravka u pritvoru i sumnjičenja za počinjenje teškog kaznenog djela;

- na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatrijske struke utvrđeno je da su se kod tužitelja kao posljedice neosnovanog pritvaranja pojavile psihičke smetnje u vidu anksiozno- depresivnog stanja i elemenata PTSP-a, a što bi za svaku osobu u takvoj situaciji predstavljao stres velikog intenziteta;

- da anksiozno-depresivni simptomi, sklonost socijalnoj izolaciji, misli o krivnji i uništenju obitelji i dalje traju usprkos što je prošlo više godina od puštanja na slobodu, te je tužitelj izgubio životnu radost, povjerenje u ljude, sigurnost u sebe, a sklon je i pesimističnim i nihilističkim razmišljanjima, te je ujedno depresivan, napet, bezvoljan, kao i ima sniženi prag za frustraciju.

Na temelju navedenih činjenica sudovi su utvrdili da je tuženik odgovoran za neimovinsku štetu na temelju odredbe čl. 498. st. 1. toč. 1. ZKP, a visinu štete su odredili primjenom odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO).

Prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Prema st. 2. istog članka, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Prema st. 3. istog članka za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

Kod određivanja visine neimovinske štete koja je dosuđena tužitelju (180.000,00 kn) nižestupanjski sudovi su osnovano uzeli u obzir činjenicu da je tužitelj neosnovano bio lišen slobode u ukupnom trajanju od 117 dana, težinu i prirodu kaznenog djela zbog kojeg je tužitelju određen pritvor, a radi se o kaznenom djelu protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa – silovanje, činjenicu da tužitelj u svojoj sredini nije bio poznat kao počinitelj ovakvog ili istovrsnog kaznenog djela, te su uzeli u obzir jačinu duševnih boli i psihičkih smetnji koje su se javile kod tužitelja u vezi s neosnovanim pritvaranjem. Upravo iz razloga što su se kod tužitelja pojavile duševne boli koje nisu uobičajene kao kod osoba neosnovano pritvorenih, već su jače i dugotrajnije, a što je i vidljivo iz razloga što je isti za vrijeme pritvaranja i nakon odlaska na slobodu tražio psihijatrijsku pomoć i nalazi se u psihijatrijskom tretmanu, nižestupanjski sudovi su dosudili pravičnu novčanu naknadu na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u primjerenom iznosu od 180.000,00 kn. Time tužitelj neosnovano prigovara primjeni materijalnog prava u pogledu iznosa visine naknade štete koja mu je dosuđena.

Nadalje, pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 60.000,00 kn, budući tužitelj tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza na okolnost visine pretrpljene imovinske štete, a niti je stavljao bilo kakve dokazne prijedloge. Tužitelj je uz tužbu priložio potvrdu Obrtno-tehničke škole S. od 24. rujna 2008., na temelju koje su nižestupanjski sudovi utvrdili da je bio upisan u Obrtno- tehničku školu, obrazovanje odraslih, šk. god. 2005./2006, da je redovito pohađao nastavu, da je redovito pohađao nastavu i u šk. god. 2006./2007, kao i 2007./2008., kada je položio sve ispite za II. i III. razred, ali da isti nije pristupio polaganju završnog ispita. Pravilno su također sudovi zaključili kako tužitelj nije obrazložio točno u čemu bi se sastojala imovinska šteta, kao i njezinu visinu, a ujedno su ocijenili da isti nije dokazao da je bilo kakva šteta nastupila u smislu odredbe čl. 1046., čl. 1085.-1098. ZOO.

Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoji ni povreda zakona na koju sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 11. siječnja 2012.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v. r.