Rev-698/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 698/12-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. A. S. iz F., B., i 2. J. K. iz S., Lj., koje zastupa punomoćnica A. S., odvjetnica u R., protiv tuženika G. ... B. d.o.o. P., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u P., radi smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3124/11-2 od 28. studenoga 2011., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1308/10-20 od 21. travnja 2011., u sjednici održanoj 13. siječnja 2016.

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljica odbacuje se kao nedopuštena.

Dopuna revizije tužiteljica od 5. veljače 2014. odbacuje se kao nepravovremena.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je tuženik G. ... B. d.o.o. P. smetao prvotužiteljicu A. S. i drugotužiteljicu J. K. u posljednjem mirnom posjedu na nekretnini k.č.br. 7851, parkiralište sa 3456 m2, z.k.ul. 12484 k.o. V. i to:

- prvotužiteljicu A. S. u posjedu četvrtog parkirnog mjesta u nisu ispred njenog apartmana broj ... u ulici ... u B., na ivičnjaku označeno brojem ... te

- drugotužiteljicu J. K. u posjedu drugog parkirnog mjesta u nizu ispred njenog apartmana broj ..., u ulici ... u B., na ivičnjaku označeno brojem ...,

koja parkirana mjesta se nalaze na navedenoj nekretnini, time što je na predmetna parkirna mjesta, što su tužiteljice A. S. i J. K. uočile tijekom svibnja 2010., ugradio naprave tzv. čuvare parkinga koji služe zatvaranju parkinga te tako tužiteljice A. S. i J. K. uznemirava u redovitoj i uobičajenoj uporabi predmetnih parkirnih mjesta.

Nalaže se tuženiku G. ... B. d.o.o. P. da o svom trošku ukloni ugrađene naprave s parkirnog mjesta prvotužiteljice A. S. i parkirnog mjesta drugotužiteljice J. K., opisanih u stavku prvom, u roku 8 dana.

Zabranjuje se tuženiku G. ... B. d.o.o. P. da nadalje smeta tužiteljice u posjedu parkirnih mjesta opisanih u stavku prvom.

II. Nalaže se tuženiku G. ... B. d.o.o. P. da tužiteljicama A. S. i J. K. solidarno naknadi parnični trošak u iznosu od 3.106,00 kuna, u roku od osam dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljica za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.“

Drugostupanjskim rješenjem kao osnovana prihvaćena je žalba tuženika i preinačeno je prvostupanjsko rješenje na način da je u cijelosti kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica. Ujedno je tužiteljicama naloženo platiti tuženiku troškove postupka u iznosu od 3.423,00 kuna.

Protiv ovog drugostupanjskog rješenja reviziju su temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP) podnijele tužiteljice. Predlažu preinačenje drugostupanjskog rješenja na način da se kao neosnovana odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjsko rješenje.

Tužiteljice su 5. veljače 2014. neposredno ovom sudu dostavile i dopunu revizije od 3. veljače, 2014., uz koju su u privitku dostavili presliku rješenja Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2375/13-2 od 9. rujna 2013.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija tužiteljica nije dopuštena, a dopuna revizije od 5. veljače 2014. je nepravovremena.

Predmet ovog spora je smetanje posjeda nekretnine.

Prema odredbi čl. 443. st. 4. ZPP protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP ako su ispunjeni uvjeti iz čl. 400. ZPP. Dakle, u ovom predmetu dopuštena je samo tzv. izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu ju podnijeti protiv drugostupanjske presude (u konkretnom slučaju rješenja) po čl. 382. st. 2. ZPP ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskog i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskoga suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema st. 3. tog članka u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Navedeni uvjeti iz čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti ispunjeni kumulativno. Slijedom toga, ako u sadržaju revizije izostane bilo koji od navedenih elemenata tada nisu ostvarene postupovnopravne pretpostavke za razmatranje izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. ZPP.

Prema tome, da bi se moglo pristupiti prosudbi je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u svezi dopuštenosti revizije, potrebno je da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, kao i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Pitanje je određeno naznačeno tek onda kada je individualizirano do mjere koja ne ostavlja nikakve dvojbe o kojem je pravnom pitanju riječ, s tim da revizijski sud nije ovlašten sam ispitivati krije li se u navodima revidenta (ili se pak nazire) pravno pitanje važno za odluku u sporu.

U uvodnom dijelu revizije revidentice samo paušalno navode da u konkretnom slučaju podnose reviziju iz razloga propisanih odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, ukazujući pri tome da „odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana“ i da je „glede ovog materijalnopravnog pitanja potrebno zauzeti stav o radnjama koje čine uznemiravanje posjeda, odnosno što zapravo uznemiravanje posjeda podrazumijeva“, budući je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Kao razloge zbog kojih smatraju da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana revidentice navode da bi o ovom pitanju drugostupanjski sudovi mogli imati različita shvaćanja obzirom da se kod prvostupanjskog suda vodi više parnica u identičnoj pravnoj stvari.

Ovakvim sadržajem revizije tužiteljice nisu određeno naznačile i individualizirale nikakvo pravno pitanje zbog kojeg su podnijele reviziju, niti su određeno izložile razloge zbog kojih smatraju da bi ono bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a što su bile dužni učiniti prema izričitoj zakonskoj odredbi iz čl. 382. st. 3. ZPP.

Naime, revidentice su obrazlažući razloge zbog kojih podnose reviziju zapravo samo na uopćen način osporile pravilnost primjene materijalnog prava, pa stoga sadržaj te revizije ne ispunjava minimum uvjeta propisanih čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije.

Zbog izloženog na temelju čl. 392.b st. 2. u vezi odredbe čl. 400. st. 3. ZPP valjalo je reviziju odbaciti kao nedopuštenu.

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP u vezi s odredbom čl. 399. i čl. 400. st. 3. ZPP revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude odnosno odluke. Dakle, da bi bila pravovremena i dopuna revizije mora biti podnesena u roku za izjavljivanje revizije.

Iz spisa proizlazi da je punomoćniku tužiteljica pobijano drugostupanjsko rješenje dostavljeno 1. lipnja 2011. pa je na temelju citirane odredbe čl. 382. st. 4. ZPP zadnji dan roka za podnošenje revizije, kao i dopune revizije tužiteljica bio 1. srpnja 2011.

S obzirom da tužiteljice dopunu revizije nisu podnijele u roku koji je određen za podnošenje revizije odredbom čl. 382. st. 4. ZPP nego tek protekom tog zakonskog roka - 5. veljače 2014., dopuna revizije je nepravovremena (čl. 389. st. 2. ZPP).

Zbog toga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP dopunu revizije trebalo odbaciti kao nepravovremenu.

Pri tome valja naglasiti da bez obzira na činjenicu stanja spisa u trenutku donošenja ove odluke i s obzirom na podatke kojima ovaj sud raspolaže i da je ovom sudu poznata činjenica o postojanju odluke suda drugog stupnja u kojoj se iznosi drugačije pravno stanovište o u suštini identičnoj činjeničnoj osnovi spora, ovaj sud ne može takvu činjenicu uzeti u obzir upravo stoga što je ona dostavljena sudu u dopuni revizije koja je nepravovremena sukladno izričitoj odredbi čl. 382. st. 4. ZPP u vezi s odredbom čl. 399. i čl. 400. st. 3. ZPP.

Naime, kada bi ovaj sud cijenio i podatke iz podneska koji je podnesen izvan strogog prekluzivnog roka za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, time bi ne samo postupao protivno jasnoj zakonskoj odredbi već bi takvom povredom relativizirajući zakonom propisane prekluzivne rokove vrijeđao i prava druge strane u postupku koja također ima pravo oslanjajući se na jasne procesne odredbe očekivati da procesne intervencije revidenta izvan prekluzivnih rokova s jasnim zakonskim posljedicama takvog postupanja neće biti od strane suda povrijeđene. Po ocjeni ovog suda time bi se i povrijedilo pravo na pošteno suđenje na štetu tuženika.

Zbog svega gore navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 13. siječnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.