Rev-2126/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2126/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. P. iz V. T., kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 1853/10-2 od 24. veljače 2011., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1417/08-78 od 15. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2016.

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba u ovom predmetu.

Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu 4. 325,00 kn. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da se pobijano rješenje preinači, a podredno da se oba rješenja u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati sudu na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Suprotno revizijskim navodima, u postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP) na koju se opisno poziva podnositelj revizije, jer pobijana odluka sadrži razloge na osnovu kojih je donesena.

Također, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 2. ZPP glede postojanja pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe na utvrđenje, na koju se sadržajno također poziva tužitelj.

Predmetnom tužbom za utvrđenje tužitelj je zahtijevao da sud utvrdi da tražbina tuženice u iznosu 34.991.871,37 kn ne postoji zbog nastupanja zastare, odnosno da imovinu stečajnog dužnika čine samo nekretnine (pobliže opisane u tužbi).

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji navedenu tužbu odbacili su kao nedopuštenu i to drugostupanjski sud pozivom na nedostatak pravnog interesa iz čl. 187. st. 2. ZPP, a prvostupanjski sud i pozivom na odredbe Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 161/98, 29/99, 129/00 i 123/03 - dalje: SZ), što prihvaća i revizijski sud. Iako se načelno tužbom na utvrđenje može tražiti i nepostojanje pravnog odnosa (u ovom slučaju je riječ o odnosu poreznog dugovanja tužitelja prema tuženici), takva tužba se može podići osim kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (čl. 187. st. 1. i 2. ZPP).

U predmetnom slučaju, i po shvaćanju revizijskog suda, ne postoji pravni interes tužitelja kao dužnika da traži utvrđenje nepostojanja sadržaja pravnog odnosa iz poreznog dugovanja prema tuženici kao vjerovniku budući da nije potrebno otkloniti neku opasnu nesigurnost, neizvjesnost ili spor, odnosno opasnost da će tuženica svojim držanjem ugroziti ostvarenje prava tužitelja u bliskoj budućnosti.

Naime, upravo na strani tuženice kao vjerovnika, ako su za to ispunjene procesne i materijalne pretpostavke, postoji mogućnost vođenja odgovarajućeg postupka radi ispunjenja sadržaja pravnog odnosa, u kojem postupku, ako bi do njega uopće došlo, tužitelj kao dužnik mogao istaći sve prigovore koje je u vidu činjenične osnove tužbe iznio i u ovoj parnici, zbog čega u takvoj situaciji nema potrebe prevenirajuću zaštitu pružiti tužitelju kao dužniku.

Glede pitanja pripada li tužitelju takva zaštita po posebnim propisima, valja reći da je protiv tužitelja kao nositelja i vlasnika obrta vođen stečajni postupak koji je obustavljen zbog nedostatnosti mase za pokriće troškova stečajnog postupka (čl. 203. ZS).

Osim toga, glede pitanja je li u tijeku tog postupka tužitelj – vlasnik obrta, kao stečajni dužnik upućen na parnicu od strane stečajnog suca kao osporavatelja tražbine za koju postoji ovršna isprava (čl. 178. st. 3. SZ), treba reći da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da takva odluka nikada nije sastavljena u pisanom obliku i dostavljena strankama, a u konačnici prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova stečajni upravitelj tražbinu tuženice nije osporio.

Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke za pružanje predmetne pravne zaštite ni u okviru odredaba posebnih propisa (ovdje Stečajnog zakona).

Na osnovu svega izloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Zagreb, 3. veljače 2016.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.