Rev-2056/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2056/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.H. i J.H., oboje iz Z., ... , koje zastupaju punomoćnici T.T. i I.U., odvjetnici u Z., protiv tuženih J.K. i M.K., oboje iz S., ... , radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 5. srpnja 1994. godine, br. Gž-4467/94., kojom su odbijene žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama od 26. siječnja 1994. godine, br. P-193/92., u sjednici održanoj dana 8. travnja 1998. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se prihvaća, te se u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda ukida presuda Županijskog suda u Gradu Z. od 5. srpnja 1994. godine, br. Gž-4467/94. kao i presuda Općinskog suda u S. od 26. siječnja 1994. godine, br. P-193/92. u toč. II. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 1.071 DEM u protuvrijednosti u domaćoj valuti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama) i u tom dijelu se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odluka o trošku revizijske faze postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u S. od 26. siječnja 1994. godine, br. p-193/92. suđeno je:

"I. Nalaže se I tuženiku K.J. i II tuženiku K.M., oboje iz S., ... da I tužitelju H. J. i II tužitejici H.A. oboje iz Z., ... , solidarno isplate iznos od 429. DEM u dinarskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske sa kamatom po stopi koje banke u mjstu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, tekućom od dana 1. 1. 1991. g. pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbijaju se I i II tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa od 429 DEM do iznosa od 1.500 DEM (za iznos od 1.071 DEM) u dinarskoj protuvrijednosti na dan isplate prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske sa kamatom po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju tekućom od dana 1. 1. 1991. g. pa do isplate, kao neosnovanim.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje I i II tuženika spram I i II tužitelja u iznosu od 1.150 DEM, a istaknuto radi prebijanja sa protraživanjem I i II tužitelja.

IV. Nalaže se I i II tuženicima da I i II tužitelju solidarno naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 477.050 Hrvatskih dinara u roku od 15 dana."

Presudom Županijskog suda u Gradu Z. od 5. srpnja 1994. godine, br. Gž-4467/94. odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev reviziju su izjavili tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložili da sud reviziju prihvati i drugostupanjsku presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev, te da tužiteljima dosudi trošak revizije. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja, sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tuženicima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju tužitelja niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog zakona po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o povredama apsolutno ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji određeno i konkretno poziva.

U ovoj pravnoj stvari revidenti navodima revizije ne upućuju na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te ovaj sud cijeni da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Međutim, osnovana je tvrdnja revidenata da su u pobijanom dijelu presude nižestupanjskih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili neosnovanim dio tužbenog zahtjeva tužitelja na povrat plaćanja zakupnine nakon što su utvrdili:

- da su tužitelji kao zakupci zaključili s tuženicima ugovor o zakupu poslovnih prostorija na rok od jedne godine dana koji je kasnije sporazumom stranaka izmjenjen glede dužine trajanja tako da je ugovoren rok trajanja ugovora o zakupu od šest mjeseci od 1. kolovoza 1990. godine do 31. siječnja 1991. godine - ugovor o zakupu poslovnih prostorija na određeno vrijeme,

- da su stranke sporazumno raskinule ugovor o zakupu poslovnih prostorija prije isteka roka od šest mjeseci, tako da tužitelji nisu koristili poslovni prostor tuženih u siječnju 1991. godine,

- da su stranke ugovorile plaćanje zakupnine unaprijed po 1.000 DEM mjesečno, te da su tužitelji za cijelo vrijeme trajanja ugovora o zakupu isplatili tuženicima na ime zakupnine iznos od 5.000 DEM i 10.000 tadašnjih dinara (što je predstavljalo 1.429 DEM),

- da se tuženici nisu obvezali prilikom raskida ugovora o zakupu vratiti zakupninu za vrijeme za koje je ugovor o zakupu raskinut prije roka ugovorenog ugovorom o zakupu poslovnih prostorija.

Navedena utvrđenja nižestupanjskih sudova nedaju pouzdanu podlogu za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na povrat zakupnine.

Prije svega na tvrdnje revidenata da je prilikom sporazuma o raskidu utvrđeno da će tužiteljima biti vraćena zakupnina na mjesec siječanj 1991. godine, valja odgovoriti da su utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na sadržaj sporazuma o raskidu ugovora o zakupu, a u odnosu na povrat zakupnine protivna tvrdnjama revidenata, a u revizijskoj fazi postupka revidenti ne mogu s uspjehom pobijati pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. st. 3. ZPP. Nižestupanjski su sudovi kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva za povrat zakupnine plaćene za 1. mjesec 1991. godine, propustili primijeniti pravilo o učinku raskida ugovora sadržano u odredbi čl. 132. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94. i 7/96. - dalje ZOO), kojim je propisano da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično ima pravo da joj se vrati ono što je dala s time da u smislu st. 3. navedene odredbe treba postupiti po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. Raskidom ugovora sa danom 30. prosinca 1990. godine, prestala je obveza na platež zakupnine za mjesec siječanj 1991. godine, te bi tužiteljima, po ocjeni ovoga suda, ukoliko su sa datumom raskida ugovora o zakupu predali predmet zakupa tuženima pripadalo pravo na povratak zakupnine, s obzirom da se stranke po učincima raskida nisu sporazumijele, pa se primijenjuje pravilo iz čl. 132. ZOO. Kako su nižestupanjski sudovi propustili raspraviti i ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva primjenom čl. 132. ZOO, to se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP), zbog čega je revizija tužitelja primjenom čl. 395. st. 2. ZPP prihvaćena i u pobijanom dijelu presude nižestupanjskih sudova ukinute, te predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će utvrditi kada su tužitelji predali prostorije koje su bile predmet zakupa tuženicima kao zakupodavcima i nakon toga ocijeniti da li je osnovan zahtjev na povrat zakupnine primjenom čl. 132. ZOO.

Odluka o trošku revizijske faze postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. i 4. ZPP.

U Zagrebu, 8. travnja 1998.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)