Legislator Case Law & Legislation
I Kž-403/1994-4 AI generated

Criminal appeal dismissed; conditional sentence upheld for unauthorized vehicle transport as less dangerous offense.

Case Number I Kž-403/1994-4
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed appeals by both the prosecutor and the defendant against a first-instance conviction for unauthorized transport of military vehicles. The court affirmed that the defendant's actions constituted a less socially dangerous offense, justifying a conditional sentence over immediate imprisonment. Consequently, the original judgment was confirmed as legally sound and factually accurate regarding the nature of the crime and the appropriate penalty.

Legislator headnote

AI generated

čl. 215. st. 4. KZRH; čl. 46., 47., 48. OKZRH; čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP; čl. 374. ZKP: A conditional sentence is appropriate for a less socially dangerous offense when the offender's personal circumstances indicate that a warning with a threat of punishment will suffice to prevent future crimes, without violating general prevention goals.

Keywords

AI generated
conditional sentence less dangerous offense unauthorized vehicle transport criminal appeal social danger assessment general prevention ZKP appeal procedure

Cited Legislation

AI generated
čl. 215. st. 4. KZRH
zbog krivičnog djela iz čl. 215. st. 4. KZRH, rješavajući žalbu državnog odvjetništva i optuženika podnesenu protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 23.
čl. 46. OKZRH
čl. 47. OKZRH
čl. 48. OKZRH
čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP
Nije u pravu vojni tužitelj kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP) i tvrdi da u presudi nisu izneseni razlozi o odlučnim činjenicama.
čl. 360. st. 2. ZKP
Državni odvjetnik Republike Hrvatske vračajući spis temeljem čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalba javnog tužitelja uvaži dok da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
čl. 374. ZKP
Zbog svega navedenog, temeljem čl. 374. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude suda drugog stupnja.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 403/1994-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Milana Petranovića, kao članova vijeća i savjetnika Senke Klarić-Baranović kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. F.A. zbog krivičnog djela iz čl. 215. st. 4. KZRH, rješavajući žalbu državnog odvjetništva i optuženika podnesenu protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 23. ožujka 1994., K 46/94, u sjednici održanoj 21. veljače 1995.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe vojnog tužitelja i optuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Osijeku pobijanom presudom proglasio je krivim optuženog F.A. zbog krivičnog djela iz čl. 215. st. 4. KZRH, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude te mu primjenom čl. 46. i 47. OKZRH izrekao uvjetnu osudu i utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 godine uz rok kušnje od 2 godine.

Protiv te presude žale se vojni tužitelj i optuženik.

Vojni tužitelj se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno da se preinači u odluci o krivičnoj sankciji i optuženiku izreće umjesto uvjetne osude primjerena kazna.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i optuženik oslobodi od optužbe.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vračajući spis temeljem čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalba javnog tužitelja uvaži dok da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu vojni tužitelj kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP) i tvrdi da u presudi nisu izneseni razlozi o odlučnim činjenicama.

Pod tim žalbenim osnovom vojni tužitelj navodi, da iako je sud izvršio uvid u Naputak o upotrebi nebojnih vozila Hrvatske vojske u obrazloženju svoje presude ne citira taj Naputak niti se osvrće na njegov sadržaj, iako je na str. 16. Naputka u poglavlju "Posebne potrebe" navedeno je tko i pod kojim uvjetima ima pravo na upotrebu vozila Hrvatske vojske. Iz sadržaja toga poglavlja, smatra žalitelj, nedvojbeno proizlazi da optuženik nije imao pravo na upotrebu vozila za prijevoz kukuruza u privatne svrhe na dane 26.-28. lipnja 1993. god. Nadalje isti žalitelj tvrdi, pod istim žalbenim osnovom, da je sud pogrešno izveo zaključak iz iskaza svjedoka da je optuženiku dozvoljen prijevoz vojnim vozilom u privatne svrhe.

U odnosu na taj prigovor žalitelja, treba istači, da je sud koji je izvršio uvid u Naputak o upotrebi nebojnih vozila Hrvatske vojske, smatrao da za primjenu zakonske kvalifikacije nije odlučan sadržaj navedenog Naputka, već okolnost da je optuženik za prijevoz kukuruza od Soljana do Splita izvršenog 26.- 28. lipnja dobio odobrenje odgovornih osoba po proceduri koja je bila uobičajena. Sud prvog stupnja drži odlučnom činjenicom i za to iznosi svoje razloge, postojenje odobrenja za upotrebu M/V od 24. lipnja 1993. godine.

Izostanak obrazloženja sadržaja navedenog Naputka, koji, zapravo, vrši samo funkciju dokaza, ne povlači ništavost presude, već se eventualno to može odraziti samo na pouzdanost po sudu utvrđenih odlučnih činjenica, da optuženik nije na protupravan način iskoristio svoj položaj, što se onda pobija žalbom na utvrđeno činjenično stanje. Pogrešno žalitelj drži, da pod pojam "nisu navedeni razlozi za odlučnu činjenicu" ide i slučaj kad sud, po žaliteljevom mišljenju propusti, utvrditi takovu činjenicu, budući bi se tada eventualno radilo o propustu koji se ne može podvesti pod takovu povredu postupka, već se može raditi eventualno o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu izostale činjenice.

Nije u pravu niti optuženik kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP) i ističe u prvom redu da iskazi svjedoka M., S. i L. nisu točno interpretirani u presudi odnosno da su samo djelomično citirani u obrazloženju pobijane presude. Očito žalitelj želi reči, da je sud naveo, da u zapisniku o saslušanju svjedoka stoji zapisano jedno dok je u njima zapisano drugo, dakle, da je sud u obrazloženju presude netočno reproducirao njihov sadržaj i da su ti iskazi navedenih svjedoka samo djelomično citirani u obrazloženju presude.

U odnosu na te prigovore, treba istači prije svega, da takova proturiječnost treba biti znatna i u odlučnim činjenicama, da bi predstavljala bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Protivno navodima žalitelja sud prvog stupnja potpuno točno je reproducirao sadržaj zapisnika o iskazu svjedoka. Žalitelj je taj, koji iz sadržaja iskaza svjedoka izvodi svoje zaključke, dok se sud odlučio za svoja utvrđenja za koja smatra da su prihvatljivija i logičnija. Nije, dakle, riječ o povredi postupka već valjanosti zaključka suda, što može biti samo predmetom pobijanja utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno prigovoru žalitelja u obrazloženju presude se navode samo bitni djelovi iskaza pojedinih svjedoka, a ne citiraju se njihovi cijeli iskazi. Nadalje optuženik tvrdi da je izreka presude proturječna razlozima (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP) navodeći da u izreci stoji da je otpuženik "odredio vojacima da iz Posredarja idu na dopust kamionom i da na povratku prevezu kukuruz", a da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi upravo suprotan zaključak. Međutim, radi se o tvrdnji žalitelja, da provedeni postupak ukazuje na suprotan zaključak od onoga koji je naveden u izreci presude. Ne radi se dakle o razlozima pobijane presude već o zaključku žalitelja. Prema tome, žalitelj ne ukazuje na to, a niti je ovaj drugostupanjski sud utvrdio, da postoji proturječje između izreke pobijane presude i njenog obrazloženja.

Prema tome, nisu osnovani istaknuti žalbeni razlozi zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka.

Nisu u pravu žalitelji kada se zažale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave sud prvog stupnja izdvaja pravilan zaključak da je optuženik počinio djelo opisano u izreci prvostupanjske presude i da je za to djelo krivično odgovoran. U vezi s ovom žalbenom osnovom vojno tužiteljstvo se žali zbog toga što sud prvog stupnja nije prihvatio dio optužbe koji se odnosi na prijevoz kukuruza vojnim vozilom na dane 26.-28. lipnja 1993. godine i tvrdi da iz sadržaja Naputka o upotrebi nebojnih vozila Hrvatske vojske iz poglavlja, Posebne potrebe (str. 16.) proizlazi da optuženiku nije pripadalo pravo na prijevoz kukuruza vojnim vozilom na dane 26.-28. lipnja 1993. godine na relaciji iz Soljana u Split. Pri tome, drži žalitelj, sud prvog stupnja pogrešno izvodi zaključak iz iskaza svjedoka M.A. da je zapovjednik brigade Z. odobrio taj prijevoz. Žalitelj ističe, da niti svjedok M., niti svjedok M., a niti zapovjednik brigade nisu znali da se radi o prijevozu kukuruza u privatne svrhe. Svjedok M., smatra žalitelj, obratio se zapovjedniku brigade samo radi rješenja tehničkih problema prijevoza, a ne radi davanja odobrenja za prijevoz. Prema tome, žalitelj tvrdi, da nije postojalo pravovaljano odobrenje da se upitnog dana vojnim vozilom prevozi kukuruz za potrebe optuženika.

Protivno tim tvrdnjama sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je prijevoz kukuruza na dane 26.-28. lipnja 1993. godine izvršen po proceduri koja je u to doba vrijedila za Hrvatsku vojsku, budući je sa njime bilo upoznato zapovjedno osoblje, koje je i odobrilo prijevoz. Sud osnovano ukazuje prije svega na odobrenje za upotrebu vozila M/V od 24. lipnja 1993. godine kojim je od strane načelnika prometne službe optuženiku odobren prijevoz između ostalog na relaciji Soljan - Split. Pored toga svjedok M. zapovjednik satnije iskazao je da je sa zahtjevom optuženika za prijevoz bio upoznat i zapovjednik brigade koji je odobrio prijevoz. Pravilno pri tome zaključuje sud, na temelju iskaza svjedoka P. načelnika prometne službe, te iskaza svjedoka M., da je odobrenje za prijevoz dano, što su potvrdili i svjedoci B. i L..

Prema tome, otpuženik kojem nije izdao odobrenje već samo podnio zahtjev, nije svojim pravnim radnjama iz svog službenog djelokruga, kao pukovnih Hrvatske vojske, pomoćnik zapovjednika gardijske brigade, koristio svoje službeno ovlaštenje, te iskoristio stvarne i pravne mogućnosti vezane za svoj službeni položaj, a radnja koju je poduzeo, podnošenjem zahtjeva za prijevoz, po svome karakteru nije bila službena radnja, a niti deliktna radnja. Dakle, djelatnost optuženika na navedene dane nije bila službena radnja, pa njome, nije niti iskoristio svoj položaj pomoćnika zapovjednika brigade. Neosnovani su, dakle, prigovori Vojnog tužitelja da je optuženik ostvario svojim radnjama glede prijevoza kukuruza na dane 26.-28. lipnja 1993. godine bitne elemente krivičnog djela za koje je bio optužen i da sud prvog stupnja neosnovano nije prihvatio taj dio optužbe.

Optuženik pod istim žalbenim osnovom tvrdi da sud nije pravilno utvrdio da je optuženik iskoristio svoj položaj time što je odredio prijevoz privatnog kukuruza na dane 27. svibnja do 30. svibnja 1993. godine iz Soljana u Split vojnim vozilom. Žalitelj smatra da iz provedenih dokaza proizlazi da je vojni kamion došao u Soljane radi prijevoza vojaka L., a ne iz razloga prijevoza kukuruza, te da je bila uobičajena praksa da se usput prevezu osobne stvari vojnika, ukoliko je bio isti pravac kretanja vozila. To, drži žalitelj, proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka (S., M., L. ). Nadalje u žalbi se ističe da je iznos pribavljene imovinske koristi ispod iznosa koji je utvrdio sud prvog stupnja.

Protivno tim navodima pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da je optuženik iskoristio svoj položaj pomoćnika zapovjednika gardijske brigade, time što je odredio vojacima da izvrše prijevoz privatnog kukuruza iz Soljana u Split vojnim vozilom. Optuženik, naime, za taj prijevoz, što je nepobitno utvrđeno, nije imao odobrenje zapovjednih osoba, koje za prijevoz nisu niti znale. Pravilno sud utvrđuje, da je time što je uz dopuste vojacima odredio da po povratku prevezu kukuruz vojnim vozilom optuženik, iskoristio stvarne mogućnosti vezane za svoj službeni položaj, ovo bez obzira na to što je kamion morao ići do Soljana radi prijevoza svjedoka L.. Optuženik tim postupkom za svoju radnju koju mu je omogućio njegov položaj, davanje odobrenja za dopust, veže i deliktnu radnju (korištenje vojnog vozila za privatne svrhe), a da za to nije imao odobrenja. Iskoristio je dakle onu vlast koju mu daje služba, na način koji nije u skladu sa zadacima i interesima službe.

Što se tiče navoda istog žalitelja da se može raditi samo o polovini imovinske koristi koju je utvrdio sud, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje visinu te imovinske koristi, kada računskim putem, broj prijeđenih kilometara množi sa cijenom prjeđenog kilometra i utvrđuje da je dobivena korist izvršenjem krivičnim dijelom u iznosu od 709.954 tadanjih HRD.

Točno je da se za počinjenje, glede subjektivne strane ovog krivičnog djela, traži umišljaj, kako to navodi žalitelj, ali iz djelatnosti samog optuženika, koji ne traži odobrenje za prijevoz svoga kukuruza je vidljivo da počinitelj u odnosu na radnju izvršenja dijela (iskorištavanje svoga položaja) postupa na način, koji jasno ukazuje na njegovu svijest da svojim radnjama, koje po karakteru nisu službene radnje, iskoristi svoj položaj. Pokraj toga iz njegovih postupka proizlazi što je osnovano utvrdio sud, da je kod njega postojala namjera da si pribavi protupravnu korist. Time je ostvarena i subjektivna strana krivičnog djela iz čl. 222. st. 4. KZRH, kvalificiranog posebnom okolnošću.

Iz svega izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za ocjenu jeli učinjeno predmetno krivično djelo i je li optuženik krivično odgovoran, pa je ovaj sud istaknuta utvrđenja u cijelosti prihvatio.

Stoga nisu osnovani žalbeni navodi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženik niti kada se žali, što ne obrazlaže, zbog povrede krivičnog zakona. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi prvostupanjski sud počinio takove povrede.

Ne stoje ni navodi žalitelja zbog odluke o krivičnoj sankciji. Optuženik prigovara prvostepenoj presudi što sud nije cijenio okolnosti da je optuženik jedan od prvih osnivača postrojbi Hrvatske vojske sada u službi zapovjednika za logistiku, da je na osobni zahtjev napustio bivšu "JNA" još 1985. godine, da je 1990. godine bio je uključen u zaštitu stranačkih prvaka HDZ-a, jedan je od nekolicine koji su formirali prve jedinice Hrvatske vojske u Vinkovcima i otpočetka rata bio u ratnom štabu Općine Vinkovci. Svojom djelatnošću utjecao je da određeni broj hrvata - časnika napusti vojarnu bivše "JNA" u Vinkovcima. Živi u svojoj četveročlanoj porodici, sada suspendiran, materijalno upropašten.

Vojno tužiteljstvo Osijek smatra da se dijelo optuženika ne može tretirati kao manje društveno opasno dijelo što je uvjet za izricanje uvjetne osude, a da ostale utvrđene olakotne okolnosti nisu takovog značaja da bi opravdavale tako blagu sankciju. Naročito zbog zahtjeva generalne prevencije.

Suprotno navodima žalitelja ovaj sud drugog stupnja smatra, da je pravilno zaključio prvostupanjski sud da u konkretnom slučaju nije nužno radi krivično-pravne zaštite optuženiku izreći kaznu zatvora, jer se opravdano može očekivati, posebno obzirom na ličnost optuženika, da će upozorenje uz prijetnju kaznom (uvjetna osuda) dovoljno utjecati na počinitelja da više ne čini krivična djela. U ovom slučaju to je najprikladniji način i za ostvarenje zaštite funkcije i za ciljeve prevencije, a ne protivi se zahtjevima generalne prevencije kao što to tvrdi vojni tužitelj, jer zahtjevi generalne prevencije ne traže baš kaznu kao sredstvo te zaštite, te se i izricanjem uvjetne osude mogu ostvariti ti ciljevi.

Opravdano žalitelj ističe optuženika kao ličnost, a po pravilnom utvrđenju suda on je osoba na koga će i samo upozorenje pozitivno djelovati, da ne vrši krivična djela. Ipak optuženiku je potrebno da mu se izreče jedan društveni prijekor, jedno jače upozorenje uz prijetnju kaznom da bi ga se odvratilo od novih dijela.

Što se tiče materijalnog uvjeta za izricanje uvjetne osude, koji ističe vojni tužitelj, da se u konkretnom slučaju ne radi o manje društveno opasnom djelu, a koji je uvjet na liniji ograničavanja uvjetne osude kao zamjene za kaznu, što je precizirano u čl. 48. OKZRH, treba reči, da okolnost što je optuženik odredio da se usput preveze njegov kukuruz ukazuje da se radi o manje društveno opasnom djelu o čemu i jasno govori sudski utvrđena kazna u okviru uvjete osude. Obzirom na ono što je stvarno učinio optuženik, što je istinski realizirano nepravo, neovlašteni prijevoz kukuruza, ta stvarna povreda zaštićenog dobra, materijalno vrednovana, čini ga, kako to pravilno odlučuje sud prvog stupnja, manje društveno opasnim djelom.

Prema tome i po utvrđenju ovog drugostepenskog suda izričena uvjetna osuda primjerena je društvenoj opasnosti djela i u konkretnom slučaju ostvarit će svoju svrhu.

Radi toga nisu osnovane podnesene žalbe zbog odluke o krivičnoj sankciji.

Zbog svega navedenog, temeljem čl. 374. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude suda drugog stupnja.

U Zagrebu, 21. veljače 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Senka Klarić-Baranović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)