I Kž-343/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 343/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. L.S. i M.M. zbog krivičnog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH i čl. 85. st. 3. u vezi s čl. 85. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 27. studenog 1992. K-174/91, u sjednici održanoj 10. veljače 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.V.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o krivičnoj sankciji u odnosu na optuženog M.M., tako da se taj optuženik za krivično djelo bludne radnje iz čl. 85. st. 3. KZRH u vezi s čl. 85. st. 1. KZRH, zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim (ranije

na kaznu zatvora u čl. 89. st. 3. KZRH u vezi s čl. 89. st. 1. KZRH) na temelju čl. 85. st. 3. KZRH osuđuje trajanju od 1 (jedne) godine.

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, a u cijelosti žalbe opt. L.S. i M.M. odbijaju se kao neosnovane i nepreinačeni dio presude suda prvog stupnja potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom Okružnog suda u Zagrebu oglašeni su krivima; opt. L.S. zbog krivičnog djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZRH (stare numeracije), za koje je na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i optuženi M.M. za krivično djelo bludne radnje iz čl. 89. st. 3. u vezi s čl. 89. st. 1. KZRH (stare numeracije), za koje mu je primjenom čl. 52. i 53. OKZRH (stare numeracije) izrečena uvjetna osuda, te na temelju čl. 89. st. 3. KZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, za koju je određeno da se neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od tri godine ne počini novo krivično djelo.

Na temelju čl. 98. st. 1. ZKP (stare numeracije) naloženo je optuženiku L.S. da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosima kako je to navedeno u toj presudi, dok je na temelju čl. 98. st. 4. ZKP (stare numeracije) optuženik M.M. u cijelosti oslobođen te obveze.

Protiv te presude podnijeli su žalbe optuženici putem svojih branitelja i državni odvjetnik. Optuženik L.S. u žalbi podnijetoj putem odvjetnika P.B. iz K. uvodno ističe da presudu pobija iz svih razloga navedenih u čl. 363. ZKP (stare numeracije), dok iz obrazloženja proizlazi da on presudu, zapravo, pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni, te predlaže da se ta presuda preinači i optuženik ili oslobodi optužbe ili da mu se izrekne uvjetna osuda ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik M.M. u žalbi izjavljenoj putem odvjetnika S.V. iz Z. pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o krivičnim sankcijama u odnosu na oba optuženika i predlaže da se optuženik Lončar Saša osudi na kaznu zatvora u dužem trajanju, a da se optuženiku M.M. umjesto uvjetne osude izrekne kazna zatvora u adekvatnom trajanju.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razmatranja spisa na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, pismeno predlaže da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a žalbe optuženika kao neosnovane odbiju.

Na žalbu optuženog L.S. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona i na žalbu tog optuženika i optuženog M.M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja Optuženik L. u žalbi navodi da je izreka pobijane presude protivna zapisnicima o iskazima danim u postupku, da su razlozi presude proturječni onome što se navodi u zapisnicima o iskazima i u ispravama koje su priložene spisu, zatim da je sud propustio cijeniti izmjene iskaza oštećenice, te smatra da je time učinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP. Iz ovih navoda žalbe i njihovog daljnjeg obrazlaganja proizlazi da ovaj žalitelj zapravo smatra da su iskazi svjedoka i oštećenice kao i isprave priložene spisu pogrešno ocijenjene od strane suda prvog stupnja, pa tim prigovorom (a koji ne predstavlja čak ni ispravno navođenje zakonskog teksta toč. 11. st. 2. čl. 354. ZKP) pobija u stvari činjenično stanje, smatrajući da je ono utvrđeno pogrešno. Zato će na te prigovore biti odgovoreno u osvrtu na žalbu optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Od ostalih žalbenih navoda koji bi se mogli povezati s istaknutim žalbenim osnovom bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP je onaj na strani 6, šesti odlomak obrazloženja žalbe, u kojem se tvrdi da iz obrazloženja presude na strani 21 i 22 nije uopće jasno da li se oštećenica fizički suprotstavljala ili ne, a to stoga što se na strani 22. u prvom odlomku navodi da otpor ne mora biti aktivan.

Ovdje optuženik L. konstruira nerazumljivost razloga time što odbija razumjeti da se navedena rečenica na strani 22, prvi odlomak obrazloženja pobijane presude ("S druge pak strane to ne znači da oštećenica nije pružala otpor, budući da otpor ne mora uvijek biti aktivan") odnosi na otpor oštećenice optuženom M.M., a ne na otpor opt. L.S., a jer to jasno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude na strani 21, koja se cijela bavi pitanjem fizičkog otpora oštećenice opt. L.S., ali i jasnog protivljenja oštećenice da opt. M.M. zadovolji svoj spolni nagon bludnom radnjom. Stoga nema nikakve nerazumljivosti razloga u pitanju pružanja otpora oštećenice obljubi od strane opt. L.S., pa ni bitne postupovne povrede o kojoj govori žalitelj.

Povodom žalbe ispitana je pobijana presuda na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP, no nije nađena ni jedna od apsolutno bitnih postupovnih povreda navedenih u tom propisu na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja također nisu osnovane.

Netočno žalitelj opt. L. tvrdi da se činjenično stanje utvrđeno pobijanom presudom temelji isključivo i jedino na iskazu oštećenice, kao što oba žalitelja netočno tvrde da je ona u bitnome mijenjala svoj iskaz, jer I Kž 343/93

se, suprotno tome, pobijana presuda temelji i na drugim dokazima (iskazima svjedoka A.S. i B.J., na iskazu defektologa mr. G.M., kao i na ostalim izvedenim dokazima, koji su navedeni na strani 9, prvi i drugi odlomak obrazloženja), dok oštećenica u ničemu bitnom svoj iskaz nije mijenjala. Naprotiv, iskazivanje oštećenice vrlo je određeno i potpuno dosljedno, kako u istrazi, tako i na glavnoj raspravi. Izmjena iskaza oštećenice na glavnoj raspravi u odnosu na njezin opis ponašanja optuženika u istrazi postoji samo jedino u pogledu pojedinosti ponašanja optuženika L.S. - da ju on nije koljenom udario u leđa, nego šakom, a koljeno upotrijebio da ju održi u ležećem položaju na tlu, no ta izmjena ne pobuđuje nimalo dvojbu u istinitost cjeline prikaza primjene sile od strane optuženika upravo onako kako je to utvrđeno pobijanom presudom.

Tvrdnja žalitelja opt. M.M. da je oštećenica u odnosu na njega na glavnoj raspravi izmijenila iskaz, točna je samo utoliko što je oštećenica izrazila svoje mišljenje da se ovaj optuženik ne bi "tako ponio" prema njoj, da nije bio "pod utjecajem i nagovorom prvooptuženika". Dio iskaza oštećenice s glavne rasprave da optuženi M. "prije događaja" prema njoj nije bio grub, kao i da je "za vrijeme" nasilne obljube nad njom od strane optuženika L.S. samo stajao i gledao, te da se uputio prema njoj kada ga je optuženik L. upitao zašto samo stoji i gleda, ne predstavlja nikakvu različitost u odnosu na prikaz događaja iz istrage, već naprotiv, potpuno istovjetno iskazivanje. Netočno se, naime, tvrdi u žalbi optuženog M.M. da bi oštećenica u istrazi iskazala da su je oba optuženika nasilno odvukla s pozornice, te obojica tukla i prijetili joj, jer je oštećenica glede primjene sile od optuženog M.M. prije nasilne obljube od strane opt. L. navela samo to da ju je ovaj optuženik onemogućio stavljanjem svoje ruke da pobjegne s pozornice, dok da ju je s pozornice vukao i gurnuo prema stepenicama opt. L., te opisala da ju je samo opt. L. u hodniku tukao. Opis primjene sile od strane opt. M.M., a radi ostvarenja bludne radnje, oštećenica je svela samo na to da je opt. M. nju uhvatio za kosu i svoj joj spolni organ stavio u usta.

Oba žalitelja činjenično stanje kako ga je utvrdio sud prvog stupnja pobijanom presudom pokušavaju dovesti u dvojbu i tvrdnjom kako se oštećenica nije branila, a jer nije vikala, kao i ukazivanjem na činjenicu da na njezinom tijelu nisu nađene ozljede, a i ginekološki je nalaz uredan, a što bi po stanovištu oba žalitelja išlo u prilog njihovim obranama da je oštećenica dobrovoljno pristala na spolni čin s opt. L.S., a istovremeno i na to da primanjem u usta spolnog organa optuženog M.M. i njega spolno zadovolji.

Suprotno iznesenom, oštećenica je u svom iskazu navela da ona jeste vikala i to odmah na početku događaja, kada ju je opt. L. vukao s mjesta gdje je ona sjedila na pozornici u disko klubu prema zastorima, no da njezinu viku nitko nije čuo. Iskazala je da nakon toga više nije vikala. Intenzitet buke u disko klubovima za vrijeme izvođenja glazbe opće je poznat, pa se oštećenica ponašala u skladu s realnom situacijom kada nakon ponovnog vikanja koje ni s pozornice nitko nije čuo više to ne čini. Ona doista nije mogla očekivati da bi njezine dozive u pomoć bilo tko čuo jer je glazba nesporno stalno svirala, a to pogotovo iz sporednog hodnika, dakle mjesta još udaljenijeg od dvorane, gdje se inkriminirani događaj nesporno odigrao.

Što se pak tiče nepostojanja ozljeda na tijelu oštećenice, sud je prvog stupnja ispravno ocijenio da to nema značaj okolnosti koja bi dovodila u dvojbu iskaz oštećenice o primjeni sile, a prigovor žalitelja opt. L.S. da bi se o tome trebao izjasniti sudskomedicinski vještak također nije opravdan. I samom je sudu po općem životnom i specifičnom sudačkom iskustvu poznato da nije nužno naći vidljive ozljede na tijelu u slučaju primjene one i onakve sile o kojoj govori oštećenica. Ona, naime, iskazuje da ju je opt. L. . s obje šake po obim stranama glave u predjelu ušiju, gdje se dakle nalazi pretežno hrskavično tkivo, a modrica ili drugi trag nije morao ostati niti od šamara o kojem govori oštećenica, a još manje od jednog udarca šakom u leđa. Okolnost na koju ukazuje žalitelj da oštećenica ima tumor na vratnom dijelu kralježnice nema baš nikakvog utjecaja na izostanak vidljivih tragova udarca šakom po leđima. Žalbena tvrdnja da bi se na tijelu oštećenice morali uočiti vidljivi tragovi već i stoga što je ona gola ležala na betonskom podu, njezino tijelo bilo pritisnuto tijelom optuženog L.S., a ona se uzmicala, također je neprihvatljiv, jer oštećenica nije ležala na betonu, nego na tapisonu, kako je to jasno vidljivo iz fotografskih snimaka lica mjesta priloženog fotoelaborata, zapisnika o uviđaju i kako to, uostalom, iskazuje i sama oštećenica.

I Kž 343/93

Ustrajući dalje u pokušaju da obeskrijepe istinitost iskazivanja oštećenice u svim pojedinostima, a i u cjelini, žalitelji se pozivaju na neke dijelove izmijenjenih iskaza svjedokinje A.S. i svjedoka B.J. s glavne rasprave, i to upravo ne one dijelove koje sud prvog stupnja minucioznom analizom i usporedbom s obranama optuženika i iskazom oštećenice s razlogom cijeni neistinitima. Tako opt. L. polazi kao da je istinit dio iskaza svjedokinje A.S. s glavne rasprave da se oštećenica rasplakala ispred disko kluba tek onda kada je vidjela kako policajci odvode njezinog brata, iako sud prvog stupnja toj izmjeni iskaza s glavne rasprave ne vjeruje i s pravom, a iz razloga koji su izneseni u pobijanoj presudi i ovaj ih sud prihvaća, smatra istinitim iskazivanje ove svjedokinje iz istrage, da je oštećenica plakala već onda kada joj je pristupila i rekla da joj se dogodilo nešto strašno, a zatim saopćila da su je optuženici silovali.

Dalje, i taj optuženik i opt. M. polaze od neprihvaćenog dijela iskaza svjedoka B.J. da je oštećenica sama "normalno" otišla s optuženicima iza pozornice, iako sud iskaz tog svjedoka u ovom dijelu (a i nekim drugim pojedinostima) ocjenjuje s pravom neistinitim, a iz razloga koji su također opširno izneseni u pobijanoj presudi i ne treba ih ponavljati. Pri tome, međutim, žalitelji zanemaruju da su oba svjedoka ustrajala u tvrdnji da im je oštećenica još u disko klubu rekla da će protiv optuženika podnijeti prijavu zbog silovanja (svjedok B. ) odnosno da je, izišavši iz disko kluba po prestanku glazbe, rekla da će podnijeti krivičnu prijavu zbog silovanja protiv optuženika (svjedokinja A. ), a što predstavlja čvrstu potvrdu iskaza oštećenice da joj se to doista dogodilo.

Također zanemaruju žalitelji i nespornu činjenicu (koju priznaje opt. L. ) da ga je svjedok B. još u disko klubu upitao što je učinio s oštećenicom, koja je tada stajala pokraj njega, a za takvo pitanje optuženom Lo. svjedok B. sasvim sigurno ne bi imao razloga da se oštećenica prije toga zabavila s optuženicima sasvim dobrovoljno i na način kako to oni nastoje prikazati. Oštećenica je uostalom odmah i postupila onako kako je to i najavila neposredno nakon inkriminiranog događaja, tj. pistupila je policajcima koji su se drugim povodom našli ispred diskokluba, prijavila optuženike, te se podvrgla ginekološkom pregledu, a potom kao oštećenica u tijeku ovog postupka o svemu jednako i dosljedno iskazivala, kako je to već navedeno.

U daljnjem nastojanju da obeskrijepe iskaz oštećenice oba žalitelja još ukazuju na onaj dio mišljenja defektologa prema kojem je oštećenica emocionalno i socijalno labilna, iako, usprkos toga, cjelina mišljenja defektologa ne daje uporište za sumnju da bi oštećenica bila nepouzdana kao svjedok. Naprotiv, defektolog je izričito navela da kod oštećenice nije uočila sklonost konfabuliranju, a objasnila je da emocionalna i socijalna labilnost znači samo to da se oštećenica lako uznemiri i da teže kontrolira emocije, te je kao primjer navela činjenicu da se oštećenica prilikom suočenja s optuženicima na glavnoj raspravi rasplakala. Treba primijetiti, međutim, da je oštećenica i prilikom tog suočenja određeno i dosljedno, kao i ranije - teretila oba optuženika.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje opt. L. vidi u tome što sud nije dobio "potpuniji dojam o osobi oštećenice", a jer je odbio prijedlog da sasluša svjedoke V.,.H.,.F. .D.. U žalbi se nudi još troje svjedoka - braću G. i P.Đ.. I žalitelj M. prigovara što ti svjedoci nisu saslušani, te tvrdi da je time "ostalo otvoreno pitanje razloga zbog kojih je oštećenica podnijela krivičnu prijavu".

Saslušanje prvo navedenih (četvorice) svjedoka bilo je predloženo na okolnost da je oštećenica tražila od optuženika iznos od 5.000 DEM za odustajanje od krivične prijave, a sud je prvog stupnja s pravom odbio izvođenje tog dokaza. I ovaj sud ocjenjuje dokazni prijedlog obrane potpuno suvišnim, s jedne strane zbog stanja dokaza kojima je optužba sa sigurnošću potvrđena, a s druge, zbog činjenice da su optuženici, a pogotovo opt. L., nakon počinjenja djela na brojne načine nastojali utjecati na oštećenicu da povuče krivičnu prijavu, u kom je pravcu njezin iskaz potvrđen i postojanjem fotokopije pisma na listu 64. Pri tome koristoljublje kao eventualni motiv podnošenja krivične prijave protiv optuženika treba isključiti i stoga što oštećenica imovinskopravni zahtjev prema optuženicima nije postavila.

Optuženi M. posebno ističe u žalbi da nije dokazano da bi on primijenio ozbiljnu silu ili prijetnju prema oštećenici.

I Kž 343/93

Sud prvog stupnja je na temelju iskaza oštećenice utvrdio da se primjena sile od strane opt. M.M. sastojala u tome što je on oštećenicu držao za kosu i svojom rukom privukao njezinu glavu i stavio svoje spolovilo u njezina usta. Sud je prvog stupnja prihvatio iskaz oštećenice i u tom dijelu, a iz razloga koji su izneseni u pobijanoj i ovoj presudi, a takvo ponašanje optuženika predstavlja upotrebu sile u smislu čl. 79. st. 1. KZRH, odnosno čl. 85. st. 1. KZRH, kako je to ispravno ocijenila pobijana presuda. O upućivanju prijetnje radi savladavanja pretpostavljenog otpora u ovom se slučaju ne radi, jer za to M.M. nije ni optužen, a ni oglašen krivim. Stoga je, suprotno tvrdnji žalbe, primjena sile dokazana, pa niti je činjenično stanje u tom pogledu pogrešno, a niti je povrijeđen krivični zakon u ocjeni da li postupak optuženika predstavlja upotrebu sile u smislu navedenih zakonskih propisa, a koji je prigovor sadržan u žalbenoj tvrdnji kako sila nije bila ozbiljna.

Optuženi L.S. prigovara što nije provedeno vještačenje radi "ocjene" stupnja njegove alkoholiziranosti, o čemu bi se prema njegovom stanovištu mogao izjasniti jedino vještak (ne precizira koje specijalnosti), a to radi toga da se utvrdi kako su optuženici "uopće mogli shvatiti ponašanje oštećenice" koja se prema žalbenim navodima "očito zapravo nije branila".

Treba najprije istaknuti da je pobijanom presudom utvrđeno da se oštećenica jeste branila i to najprije vikanjem (a vikanje je prema istom žalitelju također vid obrane) nakon toga pokušajem bijega (kojega je osujetio opt. M.M. podmetanjem ruke), a kasnije bijegom u hodnik (iz kojega nije bilo izlaza), te

Uz to,

konačno i odguravanjem optuženika L.S., što sve predstavlja vidove efektivnog fizičkog otpora. oštećenica je plakala i molila optuženike "da joj to ne čine", što je u svakom slučaju iskazivanje protivljenja obljubi. Takvo ponašanje oštećenice ne ostavlja prostora za isticanje nekog "neshvaćanja" na strani opt. L.S., sve da je ovaj optuženik bio i u većoj mjeri alkoholiziran nego što je on stvarno bio. Iz nalaza Centra za kriminalistička ispitivanja i vještačenja MUP-a RH na listu 83 spisa i zapisnika o liječničkom pregledu DZ Kutina na listu 84 spisa proizlazi da je u krvi optuženika L. inkriminiranog dana u 5 sati i 30 minuta, a u njegovom urinu u 5 sati i 25 minuta, utvrđena koncentracija od 0,55 g/kg apsolutnog alkohola (krv) i 1,09 g/kg apsolutnog alkohola (urin), te da se optuženik prema rezultatima te analize u trenutku događaja nalazio u pripitom stanju. Mišljenje o pripitosti optuženika dao je vještak za toksikološka ispitivanja navedenog Centra dipl. ing. R.B., pa je prema tome sud tu činjenicu utvrđivao upravo na temelju mišljenja kvalificiranog vještaka, a ne sam, kako se netočno tvrdi u žalbi. Opće je poznato stručnoj javnosti da pripitost nije stanje u kojem bi postojalo suženje svijesti, zbog kojega bi onda optuženik - i kraj evidentno manifestiranog protivljenja obljubi od strane oštećenice na već opisane brojne načine - mogao njezino ponašanje protumačiti bilo kako drugačije.

Prema tome, optuženici iznesenim žalbenim navodima nisu doveli u sumnju činjenično stanje kako ga je u pogledu svih odlučnih i važnih činjenica na temelju ispravne ocjene izvedenih dokaza utvrdio točno i potpuno sud prvog stupnja, slijedom čega je žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja valjalo kao neosnovane odbiti.

Prigovor povrede krivičnog zakona opt. L. izvodi iz navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja glede primjene sile prema oštećenici i nepostojanja njezinog ozbiljnog otpora, a jer smatra da nije dokazano ni jedno ni drugo, što ne stoji, i o čemu je bilo riječi u odgovoru na žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Utvrdivši da je opt. L. primijenio prema oštećenici silu i da je ona ispoljila ne samo svoje nedvojbeno protivljenje obljubi (plačući i moleći optuženike da ju puste), već i fizički otpor u skladu sa situacijom u kojoj se našla a i svojim fizičkim mogućnostima (pokušaj bijega i odguravanje optuženika rukama) ostvareni su u postupku optuženika i objektivni i subjektivni elementi krivičnog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, zbog kojega je on i oglašen krivim. Zato nema ni povrede krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 1. ZKP, a ni bilo koje druge povrede zakona na koju je sud drugog stupnja na temelju čl. 366. st. 1. toč.

I Kž 343/93

2. ZKP dužan paziti po službenoj dužnosti.

Na prigovor povrede krivičnog zakona koji je sadržan u žalbi opt. M.M. već je odgovoreno. Na žalbu optuženika L.S. i M.M. zbog odluke o kazni i na žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o krivičnim sankcijama

Djelomično je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o krivičnim sankcijama i to u odnosu na opt. M.M., dok u odnosu na opt. L.S. nije osnovana.

U pravu je državni odvjetnik da je opt. M.M. izrečena uvjetnom osudom preblaga krivična sankcija.

Izvršenjem krivičnog djela bludne radnje za koju je oglašen krivim optuženik je M. grubo narušio spolnu slobobu oštećenice i to na naročito ponižavajući način, pa se to djelo ne može smatrati društveno manje opasnim. Kako je optuženik M. ranije osuđivan za kriv. djelo oštećenja tuđe stvari, a uz to od 1980. godine na dalje čak 20 puta prekršajno kažnjavan, pretežno zbog kršenja javnog reda i mira, sasvim je očito da on ni u subjektivnom smislu ne predstavlja manje opasnog počinitelja, već upravo suprotno. S obzirom na to i propis čl. 46. OKZRH prema kojem se uvjetna osuda može izreći samo za društveno manje opasno djelo, kada primjena kazne nije nužna i kada se može očekivati da će i samo upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno utjecati na počinitelja, a opt. M. koji stalno vrijeđa pravni poredak sigurno nije takav počinitelj, u ovom slučaju zapravo nisu postojale zakonske pretpostavke da se optuženiku umjesto kazne izrekne ta sankcija. Stoga je preinačena presuda suda prvog stupnja u odnosu na M.M. u odluci o krivičnoj sankciji i on osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja se ovom sudu čini primjerenom i potrebnom za ostvarenje svrhe kazne.

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na opt. L.S. nije osnovana, kao što nisu osnovane ni žalbe optuženika izjavljene zbog istog razloga.

Kazna zatvora u trajanju od dvije godine na koju je osuđen opt. L. i po ocjeni je ovog suda odgovarajuća sankcija, uzimajući u obzir činjenicu da intenzitet primijenjene sile prema oštećenici ipak nije bio toliki da bi to trebalo predstavljati otežavajuću okolnost, a kako to uzima pobijana presuda. Ako se uz to cijeni olakšavajuća okolnost da je optuženik bio pripit, a posebno i to da se neprekidno nalazi u HV od 23.

IX. 1991. do 10. VII. 1992. godine, a zatim ponovno od 22. III. 1993. na dalje, a i u međuvremenu se nalazio u HV, kako to iznosi ovaj optuženik u žalbi i u posebnom podnesku, te dokazuje dokumentacijom s lista 158, 159. i 160, onda otpada potreba da se ovaj optuženik strože kazni, a za što se zalaže državni odvjetnik, ali zato nema uvjeta ni za osudu na blažu kaznu, za koju se zalaže ovaj optuženik, pozivajući se upravo na njegov doprinos obrani domovine.

Optuženi M. se ne žali zbog odluke o kazni, no kako svaka žalba podnesena u korist optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na temelju čl. 369. ZKP sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji, to je pobijana presuda ispitana i sa stanovišta žalbe ovog optuženika zbog odluke o krivičnoj sankciji. Pri tome je ocijenjeno da je uvjetna osuda preblaga, a ne prestroga sankcija, a iz razloga koji su izneseni u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika.

Slijedom iznesenih razloga valjalo je na temelju čl. 374. ZKP odbiti žalbe optuženika u cijelosti, a i žalbu državnog odvjetnika u dijelu koji se odnosi na opt. L.S., te nepreinačeni dio presude suda prvog stupnja potvrditi.

U Zagrebu, 10. veljače 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

mr. Horvatinović Ružica v.r.

I Kž 343/93

Suglasnost ovog prijepisa

s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)