Revr-1568/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1568/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. O. iz O., (u daljnjem tekstu: tužitelj), zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku u R., protiv tuženika I.-I. N. d.d. Z., S.D. Rafinerije i marketinga, Sektor logistike, zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva S. i p. j.t.d. iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gžr-335/2015-2 od 25. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1627/13 od 29. rujna 2014., u sjednici održanoj 14. veljače 2017.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki 1.1. i 1.2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tuženikov redoviti otkaz ugovora o radu tužitelju nedopušten, odnosno da je tuženikova odluka od 17. travnja 2013. kojom je poslodavac dao otkaz tužitelju ništetna i nezakonita te da radni odnos tužitelja nije prestao i da se tužitelja vrati na prijašnje radno mjesto „vozač teretnog vozila“ te je ujedno odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka. U točki 2. izreke te presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kn s pripadajućim kamatama.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog svih revizijskih razloga iz članka 385. ZPP-a, predlažući prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane odluke na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti ili podredno, ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta nadležnom sudu nižeg stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Na temelju članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji se ističe da je podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a uz tvrdnju da nižestupanjske presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Međutim, protivno takvim navodima nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge iz kojih se može provjeriti kako je drugostupanjski sud odgovorio na žalbene navode koji su odlučni za pravilnu odluku o predmetu spora, stoga pobijana presuda, kao ni presuda suda prvog stupnja, nemaju nedostataka koji onemogućavaju njihovo ispitivanje.

Pritom je u obrazloženju presude drugostupanjski sud iscrpno ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP-a.

Tužitelj u podnesenoj reviziji ponavlja sve razloge koje je već bezuspješno isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude i na koje mu je drugostupanjski sud razložno i pravno utemeljeno u cijelosti odgovorio.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem, utvrđenje da radni odnos nije prestao, kao i zahtjev da ga tuženik vrati na posao na radno mjesto „vozač teretnog vozila“.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženik donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu nakon što je utvrdio da je tužitelj, dana 4. siječnja 2013., iz autocisterne kojom je upravljao istočio gorivo u plastične kante, kojom prilikom su se u osobnom vozilu tužitelja koje je bilo parkirano uz autocisternu nalazile tri plastične kante goriva i jedna plastična kanta koju je tužitelj odgurnuo ispod vozila u trenutku dolaska djelatnika Ministarstva financija-Carinske uprave-Službe za mobilne jedinice R., koji su zatekli tužitelja u vršenju opisane (nezakonite) radnje.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj doista počinio povredu obveze iz radnog odnosa koju mu je tuženik u osporenoj odluci o otkazivanju ugovora o radu stavio na teret, odnosno da je tuženik, u smislu članka 131. stavak 3. ZR-a, dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz iz članka 107. stavak 1. točka 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR), stoga su ocijenili da je odluka o otkazu pravilna i zakonita pa su odbili tužbeni zahtjev. Protivno navodima revidenta nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Naime, pravilna je ocjena sudova da je poslodavac u konkretnom slučaju imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu budući je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja mu se odlukom o otkazu stavlja na teret.

Pritom je drugostupanjski sud pravilno istaknuo da, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, u kojem je tužitelj je zatečen u vršenju radnje istakanja goriva iz autocisterne, nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da prije redovitog otkazivanja ugovora o radu radnika upozori na obveze iz radnog odnosa, stoga pobijani otkaz nije nezakonit samo zato jer je izostalo upozorenje poslodavca iz članka 111. stavak 1. ZR-a (tako u Revr 1241/12-2).

Jednako tako, činjenica da je tuženik dao redoviti otkaz ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa nema utjecaja na zakonitost otkaza, dakle, i onda kada se poslodavac odluči dati redoviti otkaz iz razloga zbog kojih bi mogao otkazati ugovor o radu izvanrednim otkazom, to u pravilu ne čini redoviti otkaz nezakonitim.

Naime, pitanje izbora vrste otkaza kojim će se poslužiti poslodavac ni u kojem slučaju nije pravo radnika, naprotiv, to je autonomno pravo poslodavca i zato radnik koji je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa ne može uspješno osporavati dopuštenost otkaza samo uz tvrdnju da mu je poslodavac morao dati izvanredan otkaz. Time radnik priznaje sve okolnosti koje bez daljnjega opravdavaju donošenje odluke o otkazu i u takvoj je situaciji, s obzirom na svoje posljedice, redoviti otkaz zapravo povoljniji za radnika (tako i u Revr 437/06).

Ostali revizijski navodi po svom sadržaju predstavljaju prigovore kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, kako se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to takvi revizijski navodi nisu ni razmatrani (članak 385. ZPP-a).

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 14. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.