I Kž-357/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-357/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Ante Potrebice, Katice Jelić, Zlate Lipnjak-Bosanac i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. V., zbog kaznenih djela iz čl. 91. toč. 3. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, od 30. listopada 2002., br. K-91/02-63, u

sjednici održanoj 08. srpnja 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića i optuženikovog branitelja N. Š., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika i djelomično žalba opt. J.V., te se: a) ukida pobijana prvostupanjska presuda, u odnosu na djelo pod točkom 1. izreke te presude (teško ubojstvo iz čl. 91. toč. 3. KZ-a), te se predmet u tom ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku,

b) preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. J.V. za kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 2. toč. 1. KZ-a, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim pod točkom 2. izreke te presude, na temelju čl. 217. st. 2. KZ-a osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava čnja 2002. godine, pa dalje.

vrijeme provedeno u pritvoru od 24. sije

II. U ostalom dijelu žalba opt. J.V. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Protiv opt. J.V. produljuje se pritvor.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. J.V. zbog jednog kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ-a, pobliže opisanog pod točkom 1. izreke i jednog kaznenog djela teške krađe iz čl. 217. st. 2. toč. 1. KZ-a, pobliže opisanog pod točkom 2. izreke, te ga – nakon pojedinačno utvrđenih kazni zatvora, na temelju čl. 92. KZ-a u trajanju od četiri godine i šest mjeseci i na temelju čl. 217. st. 2. KZ-a u trajanju od jedne godine – primjenom čl. 60. toč. c) KZ-a, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 24. siječnja 2002. godine, pa dalje.

Na temelju čl. 80. st. 1. KZ-a optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, vojničkog noža za automatsku pušku M-70 ukupne duljine 27 cm.

Na temelju čl. 486. st. 1. i 2. ZKP-a u svezi sa čl. 82. st. 1. i 2. KZ-a optuženiku je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom, tako da su mu oduzeti predmeti video- rekorder marke "Daewoo" serijskog broja ……., glazbena linija "JVC" serijskog broja ……. s daljinskim upravljačem, bežični telefon marke "Sony" serijskog broja ………., prijenosno računalo marke "Acer" serijskog broja ………. EDM s pripadajućim adapterom, mobitel marke "Nokia" serijskog broja ………, mobitel marke "Nokia" model 3210 serijskog broja ……….. s VIP sim karticom, video igrica marke "Nintendo Game-boy" model NGB-001, novčanik marke "United colours of Benetton" i smeđe cipele marke "Nike", te novčani iznos od 2.942,50 kn.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP-a optuženik je oslobođen od naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili da se preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik pobija prvostupanjsku presudu putem branitelja N.D. i N.Š., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili da se preinači u skladu sa žalbenim navodima.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP-a, stavio je prijedlog da se prihvati žalba državnog odvjetnika, tako da se pobijana presuda, u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. izreke, ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Pošto vijeće smatra da nazočnost optuženika nije svrhovito, jer se on nalazi u pritvoru, a ima branitelja (čl. 374. st. 2. ZKP-a), postupajući prema njegovom zahtjevu u žalbi, u smislu čl. 374. st. 1. ZKP-a, o sjednici vijeća izvješćeni su, uz državnog odvjetnika, optuženik i njegovi branitelji. Sjednici vijeća bio je nazočan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženikov branitelj N.Š., odvjetnik iz Z.

Razmotrivši navode žalbe državnog odvjetnika i opt. J.V., te ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, našao je da je žalba državnog odvjetnika osnovana u cijelosti, dok je žalba optuženika osnovana samo u odnosu na djelo pod točkom 1. izreke.

Prvostupanjski sud, u odnosu na djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude, nije prihvatio činjenični opis djela i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice, nego je dao drugačiji činjenični opis i djelo pravno označio kao kazneno djelo ubojstva na mah iz čl. 92. KZ-a.

Državni odvjetnik u žalbi s pravom ističe, da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak, da je optuženik postupao na mah. Naime neovisno od psihičkog stanja optuženika u vrijeme počinjenja djela, optuženik se svjesno javio na oglas kojim su se tražili mladići za pružanje seksualnih usluga, ne samo starijim ženama nego i starijim muškarcima. To je potvrdio i svojim postupanjem, jer je prema dogovoru s oštećenikom otišao dragovoljno u G., gdje je od M.B. u njegovom stanu dobio 600,00 kn za pruženu seksualnu uslugu (oralni seks). M.B., kao svjedok, iskazao je decidirano, da mu je optuženik uistinu pružio rečenu seksualnu uslugu, pri čemu nije djelovao agresivno, već tiho, mirno i pitomo, a na odlasku mu je kazao "nadam se da ćemo se vidjeti". Po ničemu nije mogao zaključiti, da bi optuženik kasnije mogao napraviti to što je napravio, iskazao je M.B. Optuženik je, među inim iskazao, da je tek na upit oštećenika "kako mu je bilo" kazao oštećeniku, da to više neće raditi. Iz izloženog proistječe, da za sada, nije razriješeno, zbog čega je optuženik afektivno reagirao, je li uopće postojao napad oštećenika, ako je, je li i kada prestao, kad se sve odvijalo u kontinuitetu i u vrlo kratkom vremenskom intervalu, na što s pravom ukazuje optuženik u svojoj žalbi. Potrebito je, ne samo da je optuženik djelo počinio u jakoj razdraženosti, već se traži, da je u takvo stanje dospio bez svoje krivnje, da ga je u to stanje doveo upravo optuženik i to napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem, što za sada nije razjašnjeno, a to bi onda opravdavalo pravnu kvalifikaciju iz čl. 92. KZ-a.

Nadalje, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio, da je nelogično i neživotno optuženikovo objašnjenje, da je sa sobom ponio vojnički nož za automatsku pušku, samo zbog toga što nije znao gdje će ići i gdje će biti, te da je uz torbu, u koju je stavio odjeću i rečeni nož, ponio još jednu praznu torbu samo zbog toga što bi mu ona mogla trebati kad zarađenim novcem kupi stvari.

Kritičnom događaju, kako je iskazao optuženik, prethodio je verbalni sukob s oštećenikom. Naime, optuženik je u svojoj obrani okolnosno iskazao, da se nakon upita oštećenika, kako mu je bilo kod M.B., verbalno i fizički odupro oštećeniku da i njemu pruži seksualnu uslugu (oralni seks), a da ga je oštećenik, nakon toga s nožem, koji je prethodno izvadio iz njegove torbe napao i oštricom noža probio dlan. Premda je optuženik to okolnosno iskazao, on se ne sjeća kako je zatim uzeo nož oštećeniku i što se dalje događalo, a sjeća se, da je kasnije vidio na krevetu krvavo oštećenikovo tijelo.

Dalje se dobro sjeća, kako je i koje sve stvari i novac uzeo iz oštećenikovog stana, s namjerom da prikrije počinjeno djelo. Posebice detaljno navodi, zašto je uzeo računalo, zašto je sve stvari odnio kući i stavio u ormar, te zašto je torbu s nožem, odjećom i gumenim rukavicama odbacio u šumu, potrošio novac i koristio mobitel. Za navedeno nesjećanje dijela kriminalne aktivnosti, psihijatrijski vještak mr. sc. dr. I.P.-Č. iskazala je, da je to najvjerojatnije psihogeno uvjetovano potiskivanje neugodne situacije u kojoj se našao optuženik.

Iskazala je također, da navodi o nesjećanju, odnosno fragmentarnom sjećanju nekih zbivanja djela, dakako, mogu biti i optuženikova strategija obrane za što povoljniju poziciju pred sudom. O ozljedi optuženika sudsko-medicinski vještak prof. dr. D.Z. iskazao je, da je riječ o probojnoj rani desnog dlana, koja može biti obrambena ozljeda, a isto tako i ozljeda koja je mogla nastati samoozljeđivanjem, namjerno ili slučajno. Oštećenik je neprijeporno zadobio zaživotno četrnaest ubodnih rana, pretežno na desnoj strani lica i vrata. Dvije su predstavljale teške i po život opasne ozljede, koje su za nekoliko minuta dovele do smrtnog ishoda.

Jedna na desnoj strani vrata kojom su presječene vratne žile, arterija i vena, a druga na sredini i gornjem dijelu trbušne stjenke, s dva ubodna kanala, koji potvrđuju da sječivo nakon prvog uboda u tijelo nije bilo do kraja izvađeno, već je uslijedio ponovni ubod. Redoslijed ozljeđivanja, prema nalazu i mišljenju vještaka prof. dr. D.Z., nije moguće odrediti, ali je za rane na prstima šaka izrazio mišljenje da, prema lokalizaciji, predstavljaju obrambene ozljede, koje nastaju pri pokušaju hvatanja sječiva. Treba još istači, da su tragovi velike koncentracije krvi na zavjesi i kalendaru u sobi nastali od rane na desnoj strani vrata, kad se tijelo oštećenika u trenutku zadobivanja te rane nalazilo u stojećem ili neznatno sagnutom položaju i okrenuto prema zavjesi do jedan metar.

Iz izloženog, za sada, proistječe, da nije osnovano rezoniranje prvostupanjskog suda, da je prethodni napad, koji je prema utvrđenju prvostupanjskog suda prestao, kad je optuženik oštećeniku oduzeo nož, prouzročio kod optuženika jaku razdraženost, u smislu čl. 92. KZ-a, kakvu je pravnu oznaku upotrijebio prvostupanjski sud. Za postojanje kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ-a, nije dovoljno da je počinitelj ubojstvo izvršio u stanju afekta. Često se kaznena djela ubojstva čine upravo u afektu većeg ili manjeg stupnja. Međutim, da bi neko kazneno djelo moglo biti tretirano kao privilegirana vrsta ubojstva iz čl. 92. KZ-a, potrebno je da je ono počinjeno u vrlo jakoj razdraženosti u izvanrednom duševnom stanju počinitelja, koje prema svom intenzitetu dovodi do takvog uzbuđenja počinitelja, da ovaj trenutno i bez dovoljnog razmišljanja iznenada stvori odluku za počinjenje ubojstva, a osim toga, između povoda za nastupanje razdraženosti i stupnja razdraženosti mora postojati stanoviti razmjer, koji treba prosuđivati prema objektivnim mjerilima.

Izostala je, dakle, cjelovita ocjena i temeljita analiza svih izvedenih dokaza, posebice iskaza svjedoka M.B. i I.D., materijalnih tragova, sudsko-medicinskog i psihijatrijskog vještačenja, sve u poredbi s obranom optuženika, koju bi svakako trebalo cijeniti s više kritičnosti. U razlozima presude valja izvršiti raščlambu svih izvedenih dokaza, ne samo pojedinačno, nego i u cjelini, te tako dati rezultate raščlambe. Potrebno je na jasan i pregledan način prikazati vezu između pojedinih dokaznih rezultata i ocjene dokazanosti, odnosno nedokazanosti pojedinih činjenica.

Treba još istaći, da se utvrđivanje odlučnih činjenica pomoću činjenica – indicija primjenjuje vrlo često u kaznenom postupku, jer se kaznena djela čine uglavnom krišom, bez prisutnosti svjedoka i drugih dokaza, brišu se ili uništavaju tragovi itd. Da bi se došlo do ispravnog zaključka, o postojanju neke odlučne činjenice, najčešće je potrebno da na to upućuje više činjenica – indicija, a ponekad i samo jedna indicija pruža potpun dokaz za postojanje ili nepostojanje neke odlučne činjenice.

Prema tome, budući da odlučne činjenice o tome je li optuženik u konfliktnoj situaciji postupao na mah, u smislu čl. 92. KZ-a, za sada, nisu ispravno utvrđene, o čemu ovisi i ispravna primjena kaznenog zakona, valjalo je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na temelju čl. 388. st. 1. i 4. ZKP-a, ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu, u odnosu na djelo pod točkom 1. izreke te presude i predmet u tom ukinutom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

U ponovnom suđenju prvostupanjski sud provest će sve potrebne dokaze, te nakon savjesne i kritične ocjene tih dokaza, pojedinačno, i njihovoj međusobnoj vezi i u poredbi s obranom optuženika, utvrditi pravno relevantno činjenično stanje, na kojem će temeljiti novu presudu, odnosno, nakon utvrđenja svih odlučnih činjenica ispravnom primjenom zakona, donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, uz prihvatljive razloge.

U odnosu na djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude, opt. J.V. nije u pravu, kad ističe da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, time što tvrdi da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima psihijatrijskog vještaka danog u postupku i samog tog zapisnika. Navodi se, da iz nalaza i mišljenja tog vještaka, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio, također proistječe, da je optuženik svjestan ozbiljnosti djela, pobliže opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude, tražeći izlaz iz situacije, panično reagirao i zapravo želio prikriti ne samo kriminalnu aktivnost, već i osobnu kompromitaciju.

Protivno takvoj žalbenoj tvrdnji optuženika, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne, logične i pouzdane razloge, bez međusobnih proturječja, za sve činjenice koje su odlučne za donošenje ispravne odluke, u odnosu na djelo pobliže opisano pod točkom 2. izreke, zbog kojeg je optuženik proglašen krivim. Sve ostalo što u svezi s tim navodi žalitelj, odnosi se na pitanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne i na povredu zakona.

Stoga nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, niti bilo koja druga postupovna povreda iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Nije osnovana žalba optuženika, u odnosu na djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona.

Premda se optuženik žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi ne navodi ništa konkretno u čemu vidi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, pa se u odnosu na tu žalbenu osnovu sadržaj žalbe, u tom dijelu, svodi isključivo na pobijanje ispravnosti utvrđenja odlučnih činjenica.

Protivno žalbenim navodima optuženika, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je, u odnosu na djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude, ispravno utvrdio sve odlučne i važne činjenice.

Na temelju rezultata glavne rasprave, prvostupanjski sud izveo je ispravan zaključak, da je dokazano da je opt. J.V., na način pobliže opisan pod točkom 2. izreke pobijane presude, počinio kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 2. toč. 1. KZ-a.

Žalbenim navodima – kojima optuženik zapravo ponavlja svoju obranu koju je dao na glavnoj raspravi i neosnovano pobija ocjenu dokaznog materijala – nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda.

Protivno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je – na temelju izvedenih dokaza, te njihove savjesne i brižljive ocjene, posebice temeljitom analizom i ocjenom obrane optuženika, u poredbi s izvedenim dokazima – osnovano i ispravno utvrdio, da je optuženik od oduzetih stvari (ukupno velike vrijednosti, sa ciljem da ih protupravno prisvoji, a ne da prikrije kriminalnu djelatnost, kako to neosnovano navodi optuženik u svojoj obrani i ponavlja u žalbi) novca potrošio, mobitel koristio, a preostale stvari pohranio, odnosno, da je počinio kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 2. toč. 1. KZ-a, pobliže opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude. Za to svoje utvrđenje, prvostupanjski sud dao je valjano, iscrpno i logično obrazloženje, koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj, radi izbjegavanja ponavljanja.

Stoga nije osnovana žalba opt. J.V., u odnosu na djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona.

U pravu je, međutim, državni odvjetnik kad u žalbi ističe, da je prvostupanjski sud, u odnosu na djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude, precijenio olakotne okolnosti i zbog toga optuženiku izrekao blagu kaznu.

Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, značaj olakotnih okolnosti (mladost, neosuđivanost i smanjena ubrojivost) u odnosu na značaj i društvenu opasnost djela i počinitelja – koji je, nakon što je usmrtio oštećenika, oduzeo od njega stvari velike vrijednosti s ciljem da ih prisvoji – za ostvarivanje svrha iz čl. 6. i 50. KZ-a ukazuje, da je u ovom slučaju primjerena i adekvatna i stroža kaznenopravna sankcija, kazna zatvora u trajanju od dvije godine, jer se blažom kaznom ne bi ostvarile istaknute svrhe kaznenopravnih sankcija.

Iz razloga zbog kojih je osnovana žalba državnog odvjetnika, u odnosu na djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude, zbog odluke o kazni, nije osnovana žalba optuženika, u tom dijelu, zbog odluke o kazni.

Ispitujući, u smislu čl. 382. ZKP-a, oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom (čl. 82. KZ-a), treba kazati, da je prvostupanjski sud osnovano i ispravno oduzeo imovinsku korist, koju je optuženik pribavio kaznenim djelom, pobliže opisanim pod točkom 2. izreke pobijane presude, iz razloga koji su navedeni u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.

Kako se optuženik, na temelju čl. 102. st. 4. ZKP-a, nalazi u pritvoru, te kako je ta osnova ukidanjem prvostupanjske presude, u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 3. KZ, otpala, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je, u smislu čl. 388. st. 5. ZKP-a, postoje li još razlozi za pritvor, pa je našao da protiv optuženika i dalje postoje razlozi za produljenje pritvora iz osnove u čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP-a.

Naime, optuženik je osnovano sumnjiv za kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč.

3. KZ-a, za koje je propisana kazna zatvora najmanje osam godina ili dugotrajni zatvor. Djelo je počinjeno u gradu Z., u U.P.H. …, tako da je optuženik oštećeniku u njegovom stanu zadao četrnaest udaraca vojničkim nožem s automatske puške duljine oštrice 14,5 cm pretežito u predjelu lica i vrata. To nedvojbeno ukazuje, da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju produljenje pritvora iz osnove u čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP-a, zbog koje je pritvor tijekom postupka već određivan i produljivan.

S obzirom na sve izloženo, trebalo je na temelju čl. 388. st. 1., 4. i 5., čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP-a presuditi i riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 08. srpnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Ana Garačić, v.r.