Gzz-203/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-203/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. G. iz P., koga zastupa Ž. D., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske za MUP Republike Hrvatske, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Požeško-slavonske županije, radi isplate razlike plaće, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 15. lipnja 2001. godine broj G-DO-802/01 podignut protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Pakracu od 27. travnja 2001. godine broj P-2/01, u sjednici održanoj dana 19. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pakracu, kao suda prvog stupnja, prihvaćen je zahtjev tužitelja i slijedom toga naloženo tuženici da plati tužitelju na ime razlike neisplaćene netto plaće za razdoblje od 7. prosinca 1997. do 1. prosinca 2000. godine iznos od 24.542,94 kn i to prema specifikaciji tih iznosa za svaki pojedini mjesec utuženog razdoblja sa zateznom kamatom po propisanoj stopi nakon dospjeća svakog pojedinog obroka, pa do isplate.

Protiv navedene pravomoćne presude suda prvog stupnja državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je u propisanom roku zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to odredbe čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ("Narodne novine", broj 74/94, 86/94 i 7/95 – u daljnjem tekstu ZDSN) s prijedlogom da se uz prihvaćanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti ukine spomenuta presuda, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora u navedenoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja radi isplate plaće koja da mu pripada kao radniku – policajcu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske zaposlenom na području posebne državne skrbi u P., a u visini od 25% od pripadajuće plaće, na kojem području ima stalno prebivalište sve to pozivom na čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96, 124/97 i 73/00 – u daljnjem tekstu: ZPPDS).

Niži sudovi su odlučili o tužbenom zahtjevu tužitelja upravljenom na obvezu tuženice u pogledu isplate navedene uvećane plaće od 25% mjesečno, na način da su o postojanju prava tužitelja na uvećanu plaću koja mu pripada prema odredbama ZPPDS odlučili kao o prethodnom pitanju, jer nije bilo sporno da posebnu odluku o tome tuženica nije donijela do zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti u bitnome se ističe kako je prema odredbi čl. 5. st. 2. ZPSN određeno da rješenjem kojim se odlučuje o svim pitanjima primanja u državnu službu, prestanku službe, postavljanju, odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima i obvezama i odgovornostima državnih službenika, predstavlja upravni akt, što znači da odluka upravnih tijela tuženika o plaći, pa i o uvećanoj plaći tužitelju prema čl. 19. ZPPDS ima značenje upravnog akta.

Stoga se u zahtjevu iznosi stajalište kako prije donošenja takvog upravnog akta državni službenik ne može uspješno zahtjevati putem suda isplatu plaće, odnosno prije donošenja odluke o toj plaći.

Ovaj Vrhovni sud smatra da pravno shvaćanje izloženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno i nema oslonca u odgovarajućim zakonskim odredbama.

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tome pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Polazeći od navoda iznesenih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, da odluka o plaći državnog službenika predstavlja upravni akt o kojem odlučuje nadležno tijelo tuženika, takva okolnost po nalaženju ovog Vrhovnog suda ne spriječava sud da u situaciji kad rješenje o uvećanoj plaći nije doneseno, o pitanju da li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću kao o prethodnom pitanju sud sam odlučuje u smislu čl. 12. ZPP, s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno.

Po stajalištu ovog Vrhovnog suda, sud ne bi bio ovlašten odlučivati o nekom prethodnom pitanju ukoliko je nadležno tijelo ili sud o tome već konačno, odnosno pravomoćno odlučio. Nema zapreke da o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu da li neko

pravo tužitelju pripada temeljem zakona (čl. 19. st. 1. toč. 2.) sam sud odluči kao o prethodnom pitanju u slučaju kad nadležno tijelo o tome nije odlučilo, kao u ovom predmetu.

Prema tome po ocjeni ovog Vrhovnog suda nije se ostvario razlog naveden u zahtjevu za zaštitu zakonitosti u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, pa kako je sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dužan ograničiti se samo na ispitivanje povrede koje je državni odvjetnik istakao u svom zahtjevu to je u smislu odredbe čl. 408. st. 2. u svezi s čl. 393. ZPP valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 19. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Damir Mratović, v.r.