I Kž-561/1991-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 561/1991-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. G. zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH, te čl. 41. st. 1. KZH u vezi čl. 19. KZJ, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Dubrovniku od 21. svibnja 1991. K 6/91, u sjednici održanoj 8. siječnja 1992.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe javnog tužitelja i opt. M. G., te se potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom Okružni sud u Dubrovniku oglasio je opt. M. G. krivim da je učinio krivično djelo iz čl. 41. st. 1. KZH u vezi čl. 19. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine", br. 53/91), kao zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: KZJ), te krivično djelo iz čl. 132. st. 1. KZH, utvrdio mu pojedinačne kazne zatvora i to za kriv. djelo iz čl. 132. st. 1. KZH u trajanju od tri godine, a za kriv. djelo iz čl. 41. st. 1. KZH u vezi čl. 19. KZJ u trajanju od osam mjeseci, te ga po čl. 132. st.

1. KZH za oba djela osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu je po čl. 50. st. 1. KZJ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 2. ožujka 1991. na dalje, a po čl. 98. st. 4. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: ZKP), oslobodio ga je dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.

Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli javni tužitelj i u korist optuženika njegov branitelj S. M.-J., odvj. iz D..

Javni tužitelj prvostepenu presudu pobija zbog

I Kž 561/1991-5

odluke o kazni i predlaže da se ta presuda preinači tako da se optuženiku izrekne primjerena, stroža kazna.

Optuženik prvostepenu presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i to samo glede činjenica o kojima ovisi odluka o krivičnoj sankciji. Predlaže da se ta presuda preinači tako da se optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Javni tužitelj Hrvatske je u podnesku od 14. VIII. 1991. br. Ktž 810/91 predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužitelja uvaži i prvostepena presuda preinači u odluci o kazni izricanjem strože kazne.

Ovaj drugostepeni sud je pobijanu presudu povodom žalbi ispitao po službenoj dužnosti, pri čemu nije utvrdio da bi postojale kakve povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje su navedene u odredbi čl. 376. st. 1. ZKP.

Na žalbu javnog tužitelja

Žalitelj prvostepenu presudu pobija zbog odluke o krivičnoj sankciji tako da ne prigovara utvrdjenju olakotnih okolnosti i njihovom vrednovanju, osim što ukazuje da se kod otegotne okolnosti ranije osudjivanosti optuženika uzme u obzir da je već bio sudjen zbog krivičnog djela razbojništva, te da je od izdržavanja kazne za ranija krivična djela do počinjenja predmetnog djela proteklo svega par mjeseci, pa zato predlaže strožu kaznu.

Pogrešno medjutim žalitelj prigovara da u pobijanoj presudi nije uzeto u obzir da je optuženik već ranije sudjen za krivična djela razbojništva, jer je, suprotno navodima žalbe, u obrazloženju presude na str. 8, u drugom i trećem odlomku odredjeno, uz naznaku sudova i presuda krivičnih djela i kazni, iznijeto kada i za koja krivična djela je optuženik ranije bio sudjen, izmedju ostaloga i za krivično djelo razbojništva iz čl. 252. KZJ, te ovo ocijenjeno kao otegotna okolnost, tj. kao specijalni višestruki povrat, a te se okolnosti, zajedno s olakotnim okolnostima imaju u vidu kod utvrdjivanja pojedinačnih kazni i kod izricanja jedinstvene kazne zatvora.

Žalitelj zanemaruje značenje utvrdjenih olakotnih okolnosti, koje su brojne i značajne, a nalaze se i u objektivnoj i u subjektivnoj sferi, te da je, unatoč njihovom postojanju, prvostepeni sud za krivično djelo iz čl. 41. st.

1. KZH, koje je bilo u pokušaju, upravo zbog utvrdjene otegotne okolnosti, utvrdio kaznu zatvora od osam mjeseci, dakle iznad posebnog minimuma kazne za to djelo, ne primijenivši ni odredbu toč. 1. čl. 42. KZJ o ublažavanju kazne po osnovi čl. 19. st. 2. KZJ, a niti je te okolnosti cijenio osobito olakotnima u smislu toč. 2. čl. 42. KZJ, niti kod ovog krivičnog djela, a niti kod krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH.

I Kž 561/1991-5

Optuženik je otpušten s izdržavanja kazne u toku lipnja 1989. g., a predmetno krivično djelo je učinjeno početkom ožujka 1991., pa se ne radi o proteku vremena od svega par mjeseci kako to navodi žalba, nego o vremenu od preko dvadeset mjeseci, tako da ta okolnost ne treba imati zaseban značaj kod omjere krivične sankcije.

Drugostepeni sud prihvaća u cijelosti razloge o odabiru i odmjeri izrečene krivične sankcije, smatrajući je zakonitom i pravilnom, a žalbene razloge neosnovanim.

Zato je po čl. 384. ZKP trebalo žalbu javnog tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Na žalbu optuženika

Žalitelj prihvaća ocjenu prvostepenog suda koja je data o razlozima generalne prevencije, ali prigovara da činjenično stanje u odnosu na one okolnosti o kojima ovisi izricanje krivične sankcije nije potpuno utvrdjeno, jer da sud još uvijek nema dovoljno saznanja o strukturi ličnosti optuženika, o čemu da ovisi pravilna ocjena značenja razloga specijalne prevencije u primjeni krivičnih sankcija.

Činjenično stanje glede okolnosti značajnih za valjanu primjenu krivičnih sankcija je po ocjeni ovog drugostepenog suda potpuno i pravilno utvrdjeno.

Iz podataka kaznene evidencije, iz obrane optuženika i psihijatrijskog pregleda koji je izvršio M. dr. B., dajući nakon toga sudu nalaz i mišljenje, pa i iz iskaza oštećenog R. M., prvostepeni sud je za potrebe krivičnog postupka, dakle i za izricanje krivične sankcije, utvrdio dovoljno okolnosti za ocjenu ličnosti optuženika. Radi se o duševno zdravoj osobi, ali koja je psihopatski strukturirana, s poremećajima u sferi etike, afekta, nagona i karaktera. Takve osobe su sklone krivičnim radnjama i ponašanje im je antisocijalno. U vrijeme izvršenja krivičnih djela, unatoč pripitosti, optuženik je bio uračunljiv, a djelo je unaprijed planirano. Takvom utvrdjenju žalitelj ne prigovara, osim što (netočno) u žalbi iznosi da je kod počinjenja djela bio pod jačim utjecajem alkohola, iako tu činjenicu prvostepeni sud nije tako utvrdio, jer za to nije u provedenim dokazima i to iskazu svjedoka R., te nalazu i mišljenju vještaka M., imao uporišta, niti je žalitelj pak takovo činjenično utvrdjenje sada u žalbi pobijao, čak ni posredno. Isto tako, žalitelj ne pobija niti utvrdjenje okolnosti o ranijoj osudjivanosti, ni u pogledu krivičnih djela, ni kazni, ni vremena tih ranijih osuda.

Prema utvrdjenju prvostepenog suda optuženik je bio osudjivan u toku 1977. godine zbog krivičnog djela razbojničke kradje, a 1978. godine zbog krivičnih djela teške kradje i zbog razbojništva. Krivična djela razbojništva i razbojničke kradje su složena krivična djela i u svojoj konstrukciji sadrže dva djela, prinudu i kradju (odnosno kradju i prinudu). S krivičnim djelom kradje (ujedno i teške kradje) povezuju ih ista obilježja opisana kao oduzimanje tudje pokretne stvari s namjerom da se njezinim prisvajanjem, za sebe ili drugoga, pribavi protupravna imovinska korist,

I Kž 561/1991-5

dok su medjusobno krivična djela razbojništva i razbojničke kradje povezana obilježjem upotrebe sile protiv neke osobe ili prijetnje da će se neposredno napasti na život ili tijelo. Sva tri krivična djela za koja je ranije optuženik bio osudjivan i ovo predmetno djelo povezuje oduzimanje tudje pokretne stvari s namjerom da se prisvajanjem pribavi protupravna imovinska korist. Zbog toga je već iz podataka o ranijoj osudjivanosti prvostepeni sud stekao dovoljan uvid u one elemente koji ta djela povezuju s predmetnim, koliko je to bilo potrebno za izricanje krivične sankcije. Zahtjev žalbe da se pribave spisi tih ranijih krivičnih predmeta (inače dokazni prijedlog u prvostepenom postupku koji je sud opravdano odbio) bio bi umjesan kada bi prvostepeni sud kod izricanja krivične sankcije pošao od pojedinih neutvrdjenih okolnosti, tj. od koristoljublja kao motiva ranijih i predmetnog djela,odnosno od kojih drugih okolnosti i načina izvršenja djela, koji bi ta djela povezivali s ovim djelom. U razlozima pobijane presude o tome medjutim nema traga. Zato nije bilo potrebno pribavljati spise ranijih krivičnih predmeta.

Žalitelj samo uopćeno ističe potrebu da se razjasne okolnosti iz prijašnjeg života radi potpunijeg uvida u ličnost optuženika, dakle, bez ičeg konkretnijeg što bi omogućilo razmatranje činjenica i dokaza koje pri tom žalitelj valjda ima u vidu. Zato drugostepeni sud, ocjenjujući te žalbene razloge na temelju provedenih dokaza u prvostepenom postupku i njihovoj ocjeni u pobijanoj presudi, kojoj žalba niti ne prigovara, nalazi da su oni neuvjerljivi i neosnovani, a nasuprot stanovišta žalbe, da je prvostepeni sud sve odlučne činjenice, uključujući i one koje se odnose na uračunljivost i ličnost optuženika, te njegov predživot, potpuno i pravilno utvrdio, pa je to omogućilo odmjeru krivične sankcije i sa stanovišta specijalne prevencije.

Žalba u optuženikovu korist po čl. 379. ZKP predstavlja i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji, pa je ispitana i ta odluka.

Odluka o kazni, kako je to djelomično već i obrazloženo u vezi žalbe javnog tužitelja, zakonita je i pravilno odabrana po vrsti, te odmjerena po visini. Drugostepeni sud u cijelosti prihvaća utvrdjenja i ocjenu okolnosti koje su po čl. 41. KZJ značajne za pobijanu odluku o kazni, kako olakotnih, tako i otegotnih.

Žalitelj ne prigovara vrednovanju tih okolnosti sa stanovišta generalne prevencije. Prethodno je, kod razmatranja osnova kojim je pobijano činjenično stanje kao nepotpuno utvrdjeno, u ovom obrazloženju data ocjena o valjanosti činjeničnog utvrdjenja i neopravdanosti žalbenih razloga glede okolnosti značajnih za odmjeru krivične sankcije sa stanovišta specijalne prevencije.

Zato na takovoj osnovi ovaj drugostepeni sud nalazi da će se izrečenom kaznom u pobijanoj presudi ostvariti svrha krivičnih sankcija i u generalnom i u specijalnom smislu, kako je to propisano u odredbi čl. 5. i čl. 33. KZJ.

U izrečenu kaznu, u skladu sa zakonom je pravilno

I Kž 561/1991-5

uračunato, u smislu čl. 50. st. 1. KZJ, i vrijeme provedeno u pritvoru.

Zato je po čl. 384. ZKP trebalo žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, a kako je i žalba javnog tužitelja neosnovana, te kako nije bilo povreda zakona koje se ispituju povodom žalbe po službenoj dužnosti, trebalo je prvostepenu presudu potvrditi.

U Zagrebu, 8. siječnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Pavišić dr. Berislav v.r.