I Kž-668/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 668/1990-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Svedrović Marijana, Primorac Vladimira i Crnić Zlatka, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š. S. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 2. t. 6. KZH u vezi čl. 19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu KZJ), odlučujući o žalbama javnog tužioca i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 24. travnja 1990. K 307/88, u sjednici održanoj 17. listopada 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Balda i branitelja optuženika R. N., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba javnog tužioca, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti preinačuje se prvostepena presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te se izriče da je opt. Š. S. djelatnošću za koju je pobijanom presudom oglašen krivim učinio dva krivična djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ pa mu se za svako od ovih krivičnih djela po čl. 35. st. 1. KZH primjenom čl. 42. toč. 1. i čl. 43. st. 1. toč. 1. KZJ utvrdjuje kazna zatvora u trajanju od po jedne godine, te se opt. Š. S. primjenom čl. 48. st. 2. toč. 3. KZ SFRJ osudjuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se temeljem čl. 50. st. 1. KZJ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 6. do 26. rujna 1988.

II. U ostalom dijelu žalba javnog tužioca, te u cijelosti žalba opt. Š. S. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom Okružni sud u Zagrebu oglasio je opt. Š. S. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 6. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ, za koje mu je na temelju čl. 35. st. 2. KZH primjenom čl. 42. toč. 1. i čl. 43. st. 1. toč. 1. KZJ izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a u koju kaznu mu

I Kž 668/1990-3

je na temelju čl. 50. st. 1. KZ SFRJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 6. do 26. rujna 1988. Na temelju čl. 69. KZJ optuženiku je izrečena i mjera sigurnosti - oduzimanja predmeta - mesarskog noža dužine sječiva od 19 cm.

Protiv te presude žalbu je podnio javni tužilac i optuženik po branitelju H. S., tadašnjem odvjetniku iz Z..

Javni tužilac se žali zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.

Optuženik se žali zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se optuženik oglasi krivim zbog krivičnog djela ubojstva na mah u pokušaju iz čl. 36. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ u odnosu na oštećenog Š. J., te da se oglasi krivim zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. i 4. KZH, u odnosu na oštećenu Š. K..

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Javni tužilac Hrvatske vraćajući spise, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) prijedlog, da se žalba javnog tužioca uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Na zahtjev stavljen u optuženikovoj žalbi o sjednici vijeća na temelju čl. 371. ZKP osim zamjenika javnog tužioca Hrvatske obaviješten je optuženik i njegov branitelj, te je drugostepenoj sjednici osim zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Balde bio prisutan i optuženikov sadašnji branitelj R. N., odvjetnik iz Z., a uredno pozvani optuženik nije pristupio.

Žalba javnog tužioca djelomično je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

Javni tužilac smatra, da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, kada je optuženika oglasio krivim, da je pokušao lišiti života svoju suprugu K. i sina J. s eventualnim umišljajem, a ne direktnim kako je bio optužen. Pri tome javni tužilac u žalbi ističe da je optuženik upotrijebio pri izvršenju djela veliki mesarski nož, čija je oštrica dugačka 19 cm, da je oštećena Š. K. zadobila povrede od kojih je jedna teška i po život opasna, a zadana je snažnim zamahom ruke, a povreda koju je zadobio oštećeni Š. J. takodjer je zadana nožem i bila je teška tjelesna povreda, zadana udarcem srednje jakosti i intenziteta. Stoga se u žalbi javnog tužioca zaključuje, da iz ponašanja optuženika prilikom izvršenja djela i ostalih okolnosti proizlazi da je optuženik imao namjeru lišiti života suprugu i sina ta da je stoga postupao sa direktnim umišljajem.

Činjenice na koje se poziva javni tužilac u svojoj žalbi zaista su utvrdjene u postupku. Medjutim, unatoč toga javni tužilac nije u pravu kada tvrdi, da je u navedenom pogledu prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Oblik krivnje ne utvrdjuje se samo na osnovu upotrijebljenog sredstva i načina upotrebe tog sredstva, kada su u pitanju tzv. krvni delikti, već i svih okolnosti konkretnog slučaja u što spada svakako i odnos učinioca djela i

I Kž 668/1990-3

oštećenika, povod zbog kojega je djelo učinjeno, stanje svijesti učinioca, kao i ostalih konkretnih okolnosti, da bi se utvrdilo da li učinilac hoće to djelo, pa dakle i njegovu posljedicu ili pristaje na nastupanje posljedice, po čemu se i razlikuje direktni od eventualnog umišljaja.

U konkretnom slučaju prvostepeni sud je utvrdio na osnovu iskaza saslušanih svjedoka pa i svjedočkih iskaza samih oštećenika, da je obitelj Š., u koju osim optuženika i oštećenika čine još i sinovi T. i V., te kćerka Š. sada udata P., živjela skladno te da medju njima nije bilo nikakvih sukoba. Optuženik se jedino sukobljavao, sa svojim sinom, oštećenim Š. J. koji se propio i koji je izazivao optuženika svaki put kad je u pijanom stanju dolazio u roditeljsku kuću. I kritične zgode došlo je do prepirke izmedju optuženika i oštećenog Š. J. zbog primjedbe optuženika, upućene ovom oštećeniku da nije dobro u noćno doba izvoditi konja na livadu, što je dalo povoda oštećenom Š. J. da odgovori optuženiku grubim riječima i psovkama. Prema nalazu i mišljenju vještaka za forenzičku psihijatriju dr. R. P., optuženik je osoba neurotskih karakteristika, a u vrijeme izvršenja djela bio je u pijanom stanju i frustrirajućoj preddeliktnoj situaciji, koja je bila izazvana ponašanjem oštećenog Š. J., što je sve imalo za posljedicu da je u vrijeme izvršenja djela optuženik bio bitno smanjeno uračunljiv. Ovaj vještak je okarakterizirao psihičko stanje optuženika u vrijeme izvršenja djela kao reaktivno uzbudjeno stanje.

Dakle, u situaciji kada je oštećenik Š. J. opetovano, tko zna po koji put, vrijedjao i psovao optuženika, optuženik je sa dva udarca nožem povrijedio svoju suprugu koja je došla do optuženika i sina, očito želeći ih razdvojiti, a isto tako s jednim ubodom noža nanio je povredu oštećenom Š. J.. Način na koji je učinio ova djela upućuje na zaključak da je optuženik bio svjestan, da može lišiti života suprugu i sina, no on nije imao namjeru niti je to želio, već je samo pristao da najteža posljedica može i nastupiti. Za vjerovati je optuženiku da nije imao namjeru lišiti života svoju suprugu s kojom živi u braku od 1954. godine i s kojom se nikada nije fizički sukobljavao, a niti da je imao namjeru lišiti života svoga sina J., kojega je samo jednom ubo nožem, mada je od njega bio i izazvan. Vrlo je karakteristično da oštećenici smatraju, da ih optuženik nije imao namjeru lišiti života, pa vodeći računa o svemu navedenom, bilo bi neživotno u ovom konkretnom slučaju izvoditi zaključak, da je namjera za lišenje života kod optuženika postojala.

Zbog toga je zaključak prvostepenog suda u pogledu oblika krivnje pravilan.

Prema navodima žalbe optuženika on se nalazio u stanju maksimalne afektivne napetosti, koja je po svojoj kvaliteti bila jaka razdraženost, a ona je izazvana teškim vrijedjanjem od strane oštećenog Š. J.. Što se tiče oštećene Š. K., ona je prema vidjenju ovog žalitelja stradala slučajno, kada je stala izmedju optuženika i oštećenog Š. J. u momentu kada je optuženik zamahivao nožem. Zato optuženik smatra, da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je izveo iz utvrdjenih činjenica zaključak, da je optuženik s eventualnim umišljajem pokušao lišiti života oštećene, umjesto da je izveo zaključak kako je u odnosu na oštećenog Š. J. optuženik pokušao na mah ovoga lišiti života, a u odnosu na oštećenu Š. K. da joj je iz nehata zadao tešku tjelesnu povredu.

I Kž 668/1990-3

Ovakve tvrdnje iznesene u žalbi optuženika nisu prihvatljive. U postupku nije utvrdjeno da bi oštećenik Š. J. teško vrijedjao optuženika. Štoviše, nije utvrdjen niti pravi sadržaj psovki i uvreda koje je upućivao optuženiku. Optuženik i oštećenici naime u svojim iskazima isključivo govore, da je oštećenik Špiranec Janko galamio, vrijedjao i psovao optuženika, pa je stoga isključeno da bi se ponašanje oštećenika moglo okarakterizirati kao teško vrijedjanje optuženika.

Optuženik nije bio doveden u stanje jake razdraženosti, jer kako je to već navedeno, optuženik je bio u reaktivnom uzbudjenom stanju. To stanje je sadržajno potpuno različito po svojoj kvaliteti i intenzitetu od pojma jake razdraženosti.

Isto tako prema utvrdjenim činjenicama u prvostepenom postupku oštećena Š. K. nije slučajno povrijedjena. Ona nije podletila pod nož kako se optuženik branio u istrazi ili se slučajno našla izmedju sina i supruga, u momentu njihovog sukoba, kada je optuženik zamahnuo nožem na sina. Optuženik je sasvim sigurno znao kada i koga je ubo nožem, pa tako da je udario nožem i svoju ženu K., koja je kako optuženik inače tvrdi u svojoj obrani, bila uvijek na strani sina J., što je očito bio razlog zbog čega je optuženik i nju u stanju reaktivne uzbudjenosti udario dva puta nožem.

Prema tome prvostepeni sud je potpuno i ispravno utvrdio činjenično stanje.

Postupajući u smislu čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud je ispitivao prvostepenu presudu i po službenoj dužnosti, te je utvrdio da je u medjuvremenu izmijenjen čl. 35. st. 2. toč. 6. KZH, pa je u vezi s tom izmjenom trebalo uskladiti inkriminiranu djelatnost optuženika kao blažim zakonom.

Optuženik je, naime, oglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 2. toč. 6. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ, a Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona SRH ("Narodne novine" br. 9 od 28. veljače 1991.) brisana je točka 6. iz stava 2. člana 35. KZH (čl. 2. navedenog zakona), kao što je iz st. 2. čl. 35. KZH brisana smrtna kazna kao najteža kazna, koja se može za ovo djelo izreći i zamijenjena zatvorom do 20 godina. Kako je sadašnji zakon blaži (čl. 4. st. 2. KZJ) jer se po čl. 35. st. 2. može izreći kazna zatvora od 10 do 20 godina, a za djela iz čl. 35. st.

1. kazna zatvora najmanje pet godina, bez naznake posebnog maksimuma što znači da se može izreći kazna zatvora do općeg maksimuma od 15 godina, to je trebalo u pogledu pravne oznake djela preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela i optuženika oglasiti krivim za dva krivična djela ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ.

Žalba javnog tužioca osnovana je u pogledu odluke prvostepenog suda o kazni.

Iako je prvostepeni sud utvrdio brojne olakotne okolnosti od kojih velika većina imaju karakter osobito olakotnih okolnosti, kazna izrečena optuženiku nije adekvatna svim onim

I Kž 668/1990-3

okolnostima od kojih ovisi visina kazne (čl. 41. KZJ). To se u prvom redu odnosi na povrede zaštićenog dobra. Optuženik je učinio dva krivična djela ubojstva u pokušaju. Oštećena Š. K. zadobila je dvije tjelesne povrede od kojih je jedna bila osobito teška i po život opasna, a oštećeni Š. J. je zadobio povredu koja je bila teške prirode. Ako se, dakle, vodi računa o posljedicama koje su nastupile kod supruge i sina optuženika, onda se mora zaključiti da su postojeće olakotne okolnosti u nešto većoj mjeri došle do izraza prilikom izricanja kazne po prvostepenom sudu.

Iz razloga iz kojih je uvažena žalba javnog tužioca ovaj drugostepeni sud ispitujući odluku o kazni i na temelju čl. 379. ZKP nije našao da postoje razlozi za izricanje blaže kazne optuženiku.

Optuženiku je stoga za svako od učinjenih djela po čl.

35. st. 1. KZH uz primjenu čl. 42. toč. 1. i čl. 43. st. 1. toč. 1. KZJ utvrdjena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine, a primjenom čl. 48. st. 2. toč. 3. KZJ izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Za ovako izrečenu kaznu ovaj drugostepeni sud smatra, da će u cijelosti postići svoju svrhu.

Ispitujući prvostepenu presudu na temelju čl. 379. ZKP ovaj Vrhovni sud kao drugostepeni sud, utvrdio je da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu čl. 69. KZJ kad je optuženiku izrekao mjeru sigurnosti - oduzimanje predmeta.

Stoga je iz svih navedenih razloga trebalo na temelju čl. 387. st. 1. i čl. 384. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. listopada 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka,v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.