Kzz-13/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz 13/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te Horvatinović mr. Ružice, Drakulić Milene, Potrebica Ante i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv os. B.I. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 4. KZRH, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Javnog tužitelja Republike Hrvatske od 30. ožujka 1993. Ktz 164/92, podignutog protiv pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 25. lipnja 1992. K 139/92 i presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 15. listopada 1992. Kž 404/92, u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

U povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti Javnog tužitelja Republike Hrvatske djelomično se, i to u odnosu na os. B.I., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 4. u svezi čl. 163. st. 3. i 1. KZRH (sada čl. 161. st. 4. u svezi čl. 156. st. 3. i 1.KZRH "Narodne novine" 32/93), ukidaju prvostupna presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 25. lipnja 1992. K 139/92 i drugostupna presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 15. listopada 1992. Kž 404/92, te se u tom dijelu predmet vraća Općinskom sudu u Bjelovaru, kao sudu prvog stupnja, na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 25. lipnja 1992. K 139/92 i presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 15. listopada 1992. Kž 404/92, optuženici D.M. i B.I. oglašeni su krivim zbog krivičnih djela iz čl. 168. st. 4. u svezi čl. 163. l. 156. st. 3. i 1. KZRH "Narodne novine" 32/93) st. 3. i 1. KZRH (sada čl. 161. st. 4. u svezi č

i temeljem istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 52. i 53. OKZRH (sada čl. 46. i 47. OKZRH "Narodne novine" 31/93) izrečene su im uvjetne osude i utvrđene kazne zatvora i to opt. D.M. u trajanju od 1 (jedne) godine, a opt. B.I. u trajanju od 6 (šest) mjeseci, obojici s rokom kušnje od 2 (dvije) godine, a ujedno su obavezani nadoknaditi troškove krivičnog postupka po čl. 98. st. 1. ZKP (sada čl. 90. st. 1. ZKP "Narodne novine" 34/93) u iznosima od 22.662 HRD solidarno i 5.000 HRD svaki.

Protiv navedene pravomoćne presude Javni tužitelj Republike Hrvatske je podigao 30. ožujka 1993. pod br. Ktz 164/92 zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 1. ZKP (sada čl. 355. toč. 1. ZKP) počinjene na štetu osuđ. B.I. i predložio da se pobijana presuda preinači tako da se ovog optuženika temeljem čl. 350. toč. 1. ZKP (sada čl. 340. toč. 1. ZKP) oslobodi optužbe da bi počinio predmetno krivično djelo. Vrhovni sud Republike Hrvatske je o sjednici vijeća na kojoj se odlučivalo o predmetnom zahtjevu za zaštitu zakonitosti obavijestio javnog tužitelja. Sjednici je prisustvovao zamjenik javnog tužitelja Republike Hrvatske P.B..

Pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, pojavila se znatna sumnja u istinitost odlučnih činjenica utvrđenih u pobijanoj pravomoćnoj presudi i to u odnosu na krivično djelo zbog kojeg je osuđen B.I., radi koje se o tom zahtjevu za sada ne može odlučiti, pa je zbog toga potrebno da se djelomično, i to u odnosu na ovog osuđenika, ukinu prvostupna i drugostupna presuda, te da se u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave (čl. 410. ZKP, ranije čl. 423. ZKP). Naime, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti istaknuto je da je spomenuta povreda krivičnog zakona na štetu os. B.I. ostvarena time što prema činjeničnom opisu iz izreke pobijane presude proizlazi da se on vozilom kretao po svojoj desnoj strani kolnika, a os. D.M. neposredno pred mimoilaženje s njegovim vozilom prešao preko središnje linije kolnika za oko 30 cm, gdje je i došlo do sudara dvaju vozila, dakle, da vožnja os. B.I. nije bila u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom i da zbog toga u njoj nisu sadržana obilježja krivičnog djela zbog kojeg je osuđen.

Međutim, po nalaženju ovog Vrhovnog suda, upravo o toj odlučnoj činjenici još uvijek postoji znatna sumnja u istinitost njenog utvrđenja i to zato jer još uvijek nije potpuno

l. 56. st. 1. tada

pouzdano razjašnjeno u kojem opsegu je os. B.I. kršio prometni propis č važećeg Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama i da li je to kršenje bilo u onoj, krivično-pravno relevantnoj, uzročnoj vezi s ugrožavanjem javnog prometa do te mjere da je doveo u opasnost život ili tijelo ljudi i da su uslijed toga nastupile one, u izreci pobijane presude pobliže navedene krajnje posljedice.

Naime, u izreci pobijane presude navedeno je da su optuženici D.M. i B.I., protivno odredbi čl. 56. st. 1. spomenutog Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama

, već su se obojica kretali uz samu propustili svoja vozila držati što bliže desnoj strani kolnika

središnju liniju, a neposredno pred mimoilaženje os. D.M. svojim vozilom djelomično prešao i na lijevu stranu kolnika, što je dovelo do sudara. Odredba čl. 56. st. 1. spomenutog zakona sa svoje lijeve strane ostavi dovoljan razmak između nalaže vozaču da pri mimoilaženju

svojeg vozila i vozila s kojim se mimoilazi, a po potrebi svoje vozilo i pomakne k desnom rubu kolnika. Iz obrazloženja prvostupne presude, čije je razloge prihvatila drugostupna presuda, vidljivo je da je sud zaključak o tome da je opt. B.I. kršio navedeni prometni propis na opisani način (propuštanjem da vozilo drži što bliže desnoj strani kolnika, već se kretao uz samu središnju liniju) donio na osnovi rezultata provedenih dokaza, sumiranih zapravo u nalazu i mišljenju prometno-tehničkog vještaka prof. dr. B.Z.. Međutim u tom nalazu i mišljenju stoji i ovo: prvo, da se opt. D.M. kroz svoj desni zavoj kretao neposredno uz samu punu središnju liniju ceste brzinom koja je bila vrlo blizu granične brzine kretanja kroz taj zavoj, da je uočio vozilo opt. B.I. na udaljenosti od oko 54,5 m koje se također kretalo neposredno uz samu središnju liniju ceste i da je vjerojatno poduzeo nešto jače prikočivanje i lagano destabilizirao svoje vozilo, ili pak iz nekog subjektivnog razloga, na udaljenosti od 10 m prije mjesta sudara počeo prelaziti središnju liniju ceste, drugo, da opt. B.I., inače vozeći brzinom od oko 45 km/h, na uočeni prelazak vozila opt. D.M. preko središnje linije ceste očito nije bio u mogućnosti da bilo kakvom reakcijom kočenja ili skretanja izbjegne prometni udes, treće, da je ostalo otvoreno pitanje zašto opt. B. već ranije nije uočio da se vozilo opt. D.M. kreće uz samu središnju liniju ceste i zašto već onda nije pravovremeno poduzeo skretanje udesno, čime bi vjerojatno prometni udes bio izbjegnut, četvrto, da bi prometni udes u tehničkom smislu bio izbjegnut da se je bilo koji od ove dvojice u kritično vrijeme kretao svojim vozilom bliže k svom desnom rubu ceste, što se prvenstveno odnosi na opt. D.M. i peto, da se u trenutku sudara vozilo opt. B.I. u cijelosti nalazilo na svojoj desnoj polovini kolnika, ali lijevom bočnom stranom neposredno uz samu središnju liniju ceste, a vozilo opt. D.M. prelazilo svojim prednjim dijelom središnju liniju ceste za oko 0,3 m (točnije 0,33 m, što je ujedno i širina kontakta).

Kraj tako sumarno iznijetog stanja stvari proizlazi da su ostala otvorena pitanja: prvo, iz kojih razloga opt. B.I. u ranijoj fazi nije uočio da se vozilo opt. kreće uz samu središnju liniju ceste i pravovremeno reagirao skretanjem, te da li se taj propust može pripisati njegovoj krivnji, drugo, da li je, unatoč propuštanja opt. B.I. da pri mimoilaženju ostavi dovoljan (tehnički gledano siguran) razmak između svog vozila i vozila opt. D.M., mimoilaženje ipak moglo biti izvedeno bez izazivanja konkretne opasnosti za život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg opsega u slučaju da opt. D.M. nije svojim vozilom prešao preko središnje linije ceste, nego se zadržao u liniji svog ranijeg kretanja uz središnju liniju ceste, i treće, da li je opt. B.I. takvo prelaženje vozila opt. D.M. preko središnje linije ceste mogao na vrijeme predvidjeti, tj. da li kod njega postoji propust koji mu se može pripisati krivnji. Odgovori na ta pitanja po ocjeni ovog Vrhovnog suda od bitnog su utjecaja za utvrđenje odlučne činjenice uzročne veze između kršenja prometnih propisa od strane opt. B.I. i nastanka krivičnim zakonom sankcioniranih posljedica, dakle elemenata krivičnog djela zbog kojeg je on osuđen, a činjenično utvrđenje u pobijanoj presudi, unatoč takvog stanja stvari gdje je bilo neophodno pouzdano razjasniti u kakvom su međusobnom odnosu iznijeti suuzroci (kršenje prometnih propisa od strane dvojice vozača pri mimoilaženju vozila) na ova pitanja nije dalo odgovore.

Zbog iznijetih razloga potrebno je pobijanu presudu (prvostupnu i drugostupnu) djelomično ukinuti i narediti da se održi nova glavna rasprava pred istim stvarno nadležnim sudom prvog stupnja (čl. 410. ZKP), kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude Vrhovnog suda.

U Zagrebu, 9. lipnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Svedrović Marijan v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)