Rev-3238/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3238/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza, te Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I.V. iz Z., … , … , koju zastupaju punomoćnici T.T. i I.U., oba odvjetnici iz Z., protiv tuženika "A. -o. " d.d. Z., … , radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tužiteljici protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 21. ožujka 1995. godine br. Gž-9624/94 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 5. srpnja 1994. godine br. Pn-4510/92, u sjednici održanoj dana 9. ožujka 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice djelomično se prihvaća te se obje nižestupanjske odluke - presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 21. ožujka 1995. br. Gž-9624/94 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 5. srpnja 1994. br. Pn-4510/92 djelomično preinačuju u odbijajućem dijelu tako da se tuženik obvezuje isplatiti tužiteljici na dosuđeni iznos na ime naknade parničnog troška od 3.681,50 kn i kamate po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekuće počev od dana 5. srpnja 1994. pa do isplate.

U ostalom dijelu revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužiteljice u pogledu naknade troškova revizijskog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 59.493,20 kn sa zateznim kamatama po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima počev od 6. srpnja 1994. godine do isplate kao i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 3.681,50 kn, dok je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu radi isplate iznosa od 150.498,80 kn zajedno sa pripadajućim kamatama.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljica i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem dijelu, dok je žalba tuženika prihvaćena djelomično i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na stopu zateznih kamata dosuđenih na sporni iznos glavnice od 12.067,28 kn tako da je stopa zateznih kamata u tom dijelu utvrđena prema stopi propisanoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, a u ostalom pobijanom dosuđujućem dijelu žalba tuženika je odbijena te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu revizijskih navoda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je odbijena po nižestupanjskim sudovima.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice protivna stranka nije odgovorila niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija je djelomično osnovana i to samo glede odluke koja se odnosi na zahtijevane kamate na tužiteljici dosuđeni iznos naknade parničnog troška, dok je u ostalom dijelu revizija neosnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice, a radi naknade materijalne i nematerijalne štete za naknadu koje smatra odgovornom tuženika kao osiguratelja štetnika.

Niži sudovi utvrdili su, da na strani tuženika postoji odgovornost za štetu u dijelu od 85% u skladu sa utvrđenom odgovornosti njegovog osiguranika, te da je sama tužiteljica pridonijela nastanku štete u dijelu od 15% te su prihvatili tužbeni zahtjev prema visini utvrđene naknade za pojedine vidove materijalne i nematerijalne štete u skladu sa utvrđenom podijeljenom odgovornosti.

Tužiteljica osporava zaključak nižih sudova o tome da bi pridonijela nastanku štete i smatra da je tuženik u cijelosti odgovoran za štetu.

Ovaj Vrhovni sud polazeći od činjeničnih utvrđenja nižih sudova koji su u bitnom utvrdili u provedenom postupku da je tužiteljica prelazila kolnik izvan obilježenog pješačkog prijelaza na udaljenosti od 23 metra od automobila kojim je upravljao osiguranik tuženice i na taj način sama svojim nepropisnim ponašanjem pridonijela nastanku štetnog događaja odnosno štete - nalazi da je doista tužiteljica najmanje u onoj mjeri kako su to utvrdili niži sudovi sama pridonijela nastanku štete pa stoga u tom dijelu koji se odnosi na utvrđenu podijeljenu odgovornost stranaka niži sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu revidentice (čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - u daljnjem tekstu: ZOO).

U ovom revizijskom stupnju postupka se ističe, da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i na taj način jer da su utvrdili pravičnu novčanu naknadu revidentici za sve zahtjevane vidove nematerijalne štete umjesto u visini tužbom zatraženih iznosa - u iznosima koji su znatno niži i po nalaženju revidentice ne predstavljaju primjerenu novčanu naknadu takve štete u smislu čl. 200. st. 1. i 2. ZOO. U postupku pred nižim sudovima je utvrđeno, da je tužiteljica u štetnom događaju opisanom u tužbi zadobila prijelom vrata desne bedrene kosti, udarnokrvne podljeve zdjelice i desne natkoljenice, oguljotine lijeve natkoljenice te udarne ozljede glave - razderotinu sljepoočnice sa lijeve strane, te uslijed spomenutih ozljeda trpjela jače bolove oko osam dana, bolove srednje jačine oko četrnaest dana, manje bolove oko dvadeset dana, a povremene manje bolove oko dva mjeseca; u postupku je nadalje utvrđeno da je tužiteljica pretrpjela jaki primarni strah kroz dva dana, strah srednjeg intenziteta oko osam dana koji se razvio u strah pred prometom. Niži sudovi su utvrdili da je kod tužiteljice preostala trajna posljedica u vidu atrofije muskulature zdjelice i desne natkoljenice koje ograničavaju kretnje u desnom kuku te otežavaju kretanje i dovode do bržeg umaranja što umanjuje opću životnu i radnu sposobnost tužiteljice za 20%, a kod tužiteljice je preostala i naruženost u smislu

povremenog šepanja na granici manjeg i srednjeg stupnja.

Uzimajući u obzir utvrđenu jačinu pretrpljenih bolova i straha i njihovo trajanje kao i druge važne okolnosti slučaja (dob tužiteljice od šezdesetdvije godine u času štetnog događaja) ovaj Vrhovni sud nalazi, da su niži sudovi utvrdili primjerenu novčanu naknadu tužiteljici u iznosu od 12.000,00 kn za fizičke bolove; u iznosu od 4.000,00 kn za strah; u iznosu od 30.000,00 kn na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti te u iznosu od 14.000,00 kn na ime duševnih bolova zbog naruženosti, a u skladu sa kriterijima predviđenim u čl. 200. st. 1. i 2. ZOO, pa stoga prigovori revidentice glede visine utvrđene novčane naknade za sve spomenute vidove nematerijalne štete po ocjeni ovog Vrhovnog suda nisu osnovani i shodno tome materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno imajući u vidu, da je revidentici dosuđena novčana naknada u skladu sa utvrđenim omjerom podijeljene odgovornosti (čl. 192. st. 1. ZOO).

Nisu osnovani revizijski prigovori u pogledu naknade parničnog troška koji je utvrđen i dosuđen tužiteljici u skladu sa uspjehom stranaka u sporu (čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku - u daljnjem tekstu: ZPP).

Stoga je u gore navedenom pobijanom dijelu, jer ne postoji razlog zbog kojeg je revizija izjavljena a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Valjalo je reviziju prihvatiti u onom dijelu u kojem je nižestupanjskim odlukama odbijen zahtjev tužiteljice radi isplate zakonskih kamata na dosuđeni iznos parničnog troška budući da je taj zahtjev osnovan pozivom na odredbu čl. 20a. ranijeg Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), pa je u tom dijelu valjalo prihvaćanjem revizije preinačiti nižestupanjske odluke dosuđivanjem zahtjevanih kamata na iznos dosuđenog parničnog troška počev od dana donošenja prvostupanjske presude (čl. 395. st. 1. ZPP).

Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi revizijskog postupka budući da je uspjela s revizijom samo glede dijela sporednog potraživanja (kamate na troškove postupka) u kojem dijelu joj nisu nastali posebni parnični troškovi (čl. 35. st. ZPP).

Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 9. ožujka 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)