Rev-1984/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1984/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.K. iz Z., V. D. …, zastupanog po punomoćnicima N.V., dipl. pravniku u Samostalnom sindikatu zaposlenih u upravi i pravosuđu Hrvatske, te T.M., Z.D. i R.D., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, za Ministarstvo pravosuđa i uprave, zastupanog po Javnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske u Zagrebu, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 17. siječnja 1995. godine br. Gž-9596/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 5. travnja 1994. godine posl. br. Pr-2525/92, u sjednici održanoj dana 13. rujna 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Odbija se u cijelosti tužitelj D.K. s tužbenim zahtjevom kojim traži poništenje rješenja tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave i to od 23. rujna 1992. g. klasa: 112-07/92-04/163; ur. br.: 514-03-01-92-01, te rješenja od 12.studenog 1992. g. klasa: 112-01/92-01/39; ur. br.: 514-01/92-01-2 te da se naloži tuženiku da ga vrati u radni odnos na radno mjesto zapovjednika pravosudne policije KPD B.Z. ili na ono koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima, te da mu tuženik prizna sva prava iz radnog odnosa za vrijeme od prestanka rada do vraćanja na rad, te damu isplati neostvareni osobni dohodak i druge prinadležnosti sa zakonskim kamatama od dana prestanka radnog odnosa, kao i da mu naknadi parnične troškove."

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavio osobno tužitelj 11. 4. 1995. godine te preko punomoćnika 18. 4. 1995. godine zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se obje presude nižih sudova preinače i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se presude ukinu i vrate prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu suda drugog stupnja kao i pravilnost postupka, koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP.

Nije učinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju upućuje revident a sastojala bi se u neutvrđivanju svih odlučnih činjenica odnosno u pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza, te u proturječnosti između onog što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a u odnosu na odlučne činjenice i okolnosti.

Ovo stoga što navodi revizije ne potvrđuju sadržaj označene bitne povrede, već ukazuju na pogrešnu ocjenu provedenih dokaza od strane nižih sudova kojim se suprotstavlja vlastita ocjena, a to upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji u ovoj fazi postupka temeljem izričite odredbe iz čl. 385. st. 3. ZPP nije dopušten. A to znači, suprotno tumačenju revidenta niti onda kada je pogrešna primjena materijalnog prava upravo posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Okolnost, da je činjenično stanje nepotpuno ili pogrešno utvrđeno može biti relevantna u revizijskom postupku samo kada je zbog pogrešne primjene materijalnog prava sud propustio utvrditi relevantne činjenice, a nema pretpostavki za preinačenje presude (čl. 395. st. 2. ZPP), o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

Drugostupanjski sud je dužan ocijeniti samo one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a nije dužan obrazlagati navode žalbe, pa ni drugostupanjski sud nije učinio povredu iz čl. 375. st. 1. ZPP, jer je upravo postupao u skladu s tom odredbom.

Tvrdnja revidenta, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo također nije osnovana.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je rješenjem tuženika od 23. 9. 1992. godine tužitelju prestao radni odnos s danom 23. 10. 1992. godine, a koje rješenje je povodom prigovora tužitelja potvrđeno rješenjem tuženika od 12. 11. 1992. godine. Do donošenja odluke o prestanku radnog odnosa tužitelj je radio na radnom mjestu zapovjednika pravosudne policije KPD B. u Z.

Radni odnos tužitelju je prestao temeljem čl. 379. Zakona o upravi u svezi Odluke Vlade Republike Hrvatske od 13. kolovoza 1992. godine i obvezatnog uputa za sprovedbu ove Odluke ("NN" br. 51/92).

Prema st. 1. citirane Odluke između ostalog i ministri određenih područja bili su dužni u skladu s važećim propisima, u konkretnom slučaju prema obvezatnom uputu, to je upravo čl. 379. Zakona o upravi, - "a u cilju racionalizacije poslovanja i djelovanja, te razrješavanju tromog, neučinkovitog i prekobrojno nasljeđenog, a još uvijek prisutnog aparata državne uprave i administracije ispitati i ocijeniti rad svakog pojedinog djelatnika, te zadržati na radu samo one djelatnike koji zadovoljavaju i postižu rezultate rada primjerene modernoj upravi i gospodarstvu."

Kada je upravo u postupku utvrđeno, da se tužitelj neprimjereno ponašao u toku rada u ophođenju sa ostalim djelatnicima, kao i sa osuđenim osobama, a koje je koristio za rad u svoje privatne svrhe, onda je pravilan zaključak nižih sudova da su obje pobijane odluke zakonite, jer su se ispunile sve pretpostavke iz čl. 379. st. 1. i 2. Zakona o upravi temeljem kojih, radniku za kojeg rukovoditelj organa po pribavljenom mišljenju nadležnog rukovodećeg radnika utvrdi, da nema sposobnosti za obavljanje poslova radnog mjesta čije mu je obavljanje povjereno, može prestati radni odnos.

Revident pogrešno tumači i odredbu čl. 379. st. 4. Zakona o upravi koja određuje da radniku radni odnos u slučaju iz st. 1. citirane odredbe prestaje po isteku otkaznog roka od 30 dana. Naime, pozivajući se pritom i na primjenu čl. 80. st. 3. ZOPRO, revident pogrešno smatra, da tom odredbom nije određen dan početka tijeka otkaznog roka, pa da stoga ni osporenim rješenjem tužitelju nije mogao biti određen početak tijeka otkaznog roka s danom donošenja istog, tj. 23. 9. 1992. godine, kao ni prestanak radnog odnosa s danom 23. 10. 1992. godine s obzirom na činjenicu da je tužitelj pravovremeno uložio prigovor, a koji prigovor je tuženik odbio tek 12. 11. 1992. godine.

Ovo stoga, što u konkretnom slučaju odluka o prestanku radnog odnosa ima konstitutivno značenje, pa u takvom slučaju do prestanka radnog odnosa dolazi konačnošću tog rješenja ali danom koji je naveden u odluci.

Valjalo je stoga, a jer se nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 13. lipnja 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

, v.r.

Stanko Jesenković