I Kž-91/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 91/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. P. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. studenog 2001. godine broj K-148/01, u sjednici održanoj 3. ožujka 2004. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak- Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 13. studenog 2001. godine broj K-148/01 na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP oslobodio je od optužbe optuženika D. P. i N. V. zvanog N. da bi počinili kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. u svezi čl. 37. st. 2. i čl. 33. KZ i kazneno djelo protupravne naplate iz čl. 330. st. 2. i 3., te optuženika N. V. da bi počinio kazneno djelo lažnog predstavljanja iz čl. 328. st. 1. KZ.

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-5. ZKP kao i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava u odnosu na oba optuženika.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

I Kž 91/02-3

Optuženik N. V. je po branitelju M. D., odvjetniku iz Z., podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 6. ožujka 2002. godine broj KŽ-DO-358/02, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik u žalbi prihvaća kao nesporno utvrđene činjenice da je B. K. mlađi pozajmio od optuženika P. ukupno 66.000 DEM i 7.200,00 kn, te da je jedno vrijeme radio kao vozač kod svjedoka J. i da je znao da njegov poslodavac ima potraživanja prema svjedoku M., koji mu je dugovao 500.000 DEM i da se svjedok K. B. mlađi sastajao sa optuženicima u Zagrebu, radi razgovora o povratu duga, a nazočili su i saslušani svjedoci.

Međutim, državni odvjetnik tvrdi i da je nesporno da svjedok J. duguje stanovitu novčanu sumu svjedoku K. mlađem, što nije utvrđeno u provedenom dokaznom postupku, jer svjedok J. izričito poriče da bi imao bilo kakve aranžmane i poslove s K. mlađim u tom pravcu, a takvih saznanja nemaju ni svjedok Š., M. i D., koji je te tvrdnje čuo isključivo od svjedoka K. mlađeg.

Samo zbog njegovih priča o J. kao osobi koja ga je prevarila i koja je "iskamatarila" i svjedoka M., upriličeni su neki zajednički sastanci, što još ne znači da oni potvrđuju navode svjedoka K. mlađeg na koje se državni odvjetnik poziva.

Polazeći od neosnovane pretpostavke vjerodostojnosti iskaza svjedoka K. mlađeg, državni odvjetnik zaključuje da je nakon neuspjelog sastanka oko prebijanja duga sa svjedokom M. došlo do inicijative optuženika P. "da sve treba lomiti preko koljena" i novac uzeti od J., u trenutku kada mu ga M. vrati i da to ima učiniti K. mlađi jer je on dužnik P..

Iskaz svjedoka K. mlađeg nije, protivno stavu iz žalbe, vjerodostojan, već naprotiv nekonzistentan i necjelovit je, kako to opravdano zaključuje prvostupanjski sud i kao takav nije dostatan da bi se na njemu temeljila osuđujuća odluka.

Svjedok K. mlađi u tijeku postupka iskazuje u tri navrata, "pojačavajući" svaki puta taj iskaz novim podacima i navodima iz kojih se jedino sa sigurnošću moglo zaključiti da se i svjedok bavi "kamatarenjem" i da se u društvu u kojem se kretao "vrtio veliki novac".

Nasuprot citatima iskaza na koje se poziva žalitelj potrebno je ukazati i na njegove navode da "dok smo se vozili u autu, smišljali smo onu urotu o kojoj sam ranije govorio, kako bi od J. trebalo oduzeti taj novac". Razgovor je bio spontan i samo su navedene neke konstatacije što bi trebalo napraviti. Svjedok je također naveo i da je "kupovao vrijeme" pa i prijavom Državnom odvjetništvu, budući nije imao novca da vrati dug P.. Opisuje i da je na traženje Državnog odvjetništva i policije nazvao P., otišao u Selce, bio ozvučen i tada je dao ideju o kupovini pištolja radi izvršenja razbojništva. Tvrdi i da ga nitko na ništa nije prisiljavao niti su mu upućivane prijetnje, niti ga je tko poticao na kazneno djelo razbojništva.

I Kž 91/02-3

Na temelju takvih navoda svjedoka K. mlađeg, te nedosljednih iskaza u tijeku postupka, koji se opširno analiziraju u pobijanoj presudi, nije se mogao donijeti zaključak da su optuženici svojim postupcima i riječima ostvarili psihički poticaj na K. mlađeg i naveli ga na odluku da počini kazneno djelo razbojništva, kako se to tvrdi u žalbi državnog odvjetnika.

U krajnjem slučaju državni odvjetnik smatra i da je poticanje moguće i za slučaj da je svjedok sam donio odluku o djelu ukoliko bi ga optuženici u tome učvrstili i obećali podršku pri izvršenju djela, u čemu je u pravu, međutim, u konkretnom slučaju nije dokazana niti jedna djelatnost koja bi kod svjedoka K. učvrstila odluku o izvršenju kaznenog djela razbojništva, a pogotovo ne nagovaranje, predlaganje, molba, ukazivanje na povoljnu priliku (o kojoj saznanja ima svjedok K. mlađi), što se neosnovano ističe u žalbi državnog odvjetnika, a što nije niti stavljeno na teret optuženicima, jer ih se tereti da su sugerirali, a potom zahtijevali da počini djelo.

Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada zaključuje da ukoliko je između optuženika i svjedoka K. postojao eventualni zajednički razgovor o mogućem počinjenju kaznenog djela, taj dio aktivnosti može samo spadati u pripremne radnje koje same po sebi nisu kažnjive.

U odnosu na kazneno djelo lažnog predstavljanja državni odvjetnik ustrajava na goloj tvrdnji da se optuženik V. predstavio kao djelatnik Interpola i pokazao značku za koju je znao da ne pripada Interpolu, pozivajući se ponovo na iskaz svjedoka K. mlađeg, koji prvostupanjski sud nije prihvatio iz razloga navedenih u prvostupanjskoj presudi, a koje prihvaća i ovaj sud.

Pozivanje na pokazivanje značke i iskaznice čije fotokopije prileže u spisu, a koje nisu od Interpola, ne mogu predstavljati prijetnju, kao što to ne bi bilo niti pozivanje na sam Interpol, legalnu instituciju.

U tijeku postupka nije utvrđena niti neka druga izrečena prijetnja, a i sam svjedok K. mlađi je to negirao, a pretenciozno je tvrditi da bi to bilo pitanje ocu svjedoka K. mlađeg "da li je sin osiguran", koje pitanje može imati razna značenja ovisno o kontekstu razgovora, a niti sam svjedok K. mlađi nije tome dao značenje prijetnje, niti je bio u strahu od optuženika.

Iz svih navedenih razloga, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je na temelju čl. 387. ZKP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 3. ožujka 2004. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.