Croatian Supreme Court dismisses appeal on procedural grounds for invalid collective agreement annulment claim.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia rejected the employer's appeal against the second-instance judgment, upholding the lower courts' finding that the employee's dismissal was unlawful and the employment contract remained valid. While the appeal was dismissed as unfounded regarding the dismissal and wage claims, it was rejected as inadmissible concerning the annulment of the collective agreement due to insufficient case value. The court ruled that since the employee did not specify a monetary value for the collective agreement dispute, the default threshold of 50,000 kuna was applied, which fell below the 200,000 kuna requirement for appellate review.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a; čl. 40. st. 2., 4., 5. ZPP-a: An appeal against a second-instance judgment is inadmissible if the subject matter value does not exceed 200,000 kuna, and for disputes regarding the annulment of a collective agreement where no monetary claim is made, the default value of 50,000 kuna applies.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 981/12-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. B. iz P., zastupane po punomoćnici L. Š., odvjetnici iz P., protiv I. tuženika G. I. n. d.o.o. iz P., zastupanog po punomoćniku A. F., članu uprave I. tuženika, i II. tuženika G. I. d.o.o. iz P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza te da je ugovor o radu na snazi, ništetnosti odluke i isplate, odlučujući o reviziji I. tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-134/12-2 od 18. siječnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-886/11-12 od 19. rujna 2011., u sjednici održanoj 10. listopada 2012.,
p r e s u d i o j e :
Revizija I. tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem se odnosi na drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda potvrđena u stavu I. (u odluci kojom je utvrđena nedopuštenost otkaza s tužiteljicom zaključenog ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora), stavu II. (u odluci kojom je utvrđeno da je i dalje na snazi Ugovor o radu kojeg je tužiteljica zaključila 16. srpnja 2007.), stavu IV. (u odluci kojom su tuženici obvezani solidarno isplatiti tužiteljici bruto iznos od 2.015,73 kn s pripadajućim i u izreci određenim zateznim kamatama) i stavu V. izreke (u odluci o parničnom trošku).
r i j e š i o j e :
Revizija I. tuženika odbacuje se kao nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda potvrđena u stavu III. izreke, u odluci kojom je utvrđeno da je ništetna odluka I. tuženika kojom se otkazuje Kolektivni ugovor II. tuženika, a čija se primjena kod I. tuženika temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I. tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev koji glasi:
''I. Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu tužiteljici L. B. nedopušten, te se poništava odluka I. tuženika G. I. n. d.o.o. P. od 1. ožujka 2010. kojom se otkazuje Ugovor o radu tužiteljici s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu broj 2-1/69-2010.
II. Utvrđuje se da je i dalje na snazi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 343/1/07 od 16. srpnja 2007. sklopljen između tužiteljice L. B. i drugotuženika G. I. d.o.o. P., a preuzet po prvotuženiku G. I. n. d.o.o. P. odlukom broj 6-1/1-2010 od 1. ožujka 2010.
III. Utvrđuje se da je ništetna odluka prvotuženika G. I. n. d.o.o. P. broj 6-1/2-2010 od 1. ožujka 2010. kojom se otkazuje Kolektivni ugovor drugotuženika G. I. d.o.o. P. čija se primjena kod prvotuženika G. I. n. d.o.o. temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.
IV. Nalaže se tuženicima da solidarno isplate tužiteljici bruto iznos od 2.015,73 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena tekućoj od 11. ožujka 2010. do isplate, sve u roku od 8 dana.
V. Nalaže se tuženicima G. I. n. d.o.o. P. i G. I. d.o.o. P. da solidarno naknade tužiteljici prouzročeni joj parnični trošak u iznosu od 3.075,00 kn, u roku od 8 dana.“
Protiv drugostupanjske presude I. tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, „pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u drugostupanjskom postupku“ i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog I. tuženika je da se preinače obje nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev odbije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana u dijelu u kojem se odnosi na drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda potvrđena u stavu I. (u odluci kojom je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu i poništena odluka I. tuženika od 1. ožujka 2010.), stavu II. (u odluci kojom je utvrđeno da je i dalje na snazi ugovor o radu kojeg je tužiteljica zaključila 16. srpnja 2007.), stavu IV. (u odluci kojom je tuženicima naloženo isplatiti 2.015,73 kn) i stavu V. (u odluci o parničnom trošku), a nedopuštena je u dijelu u kojemu se odnosi na drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda potvrđena u stavu III., kojim je utvrđeno da je ništetna odluka I. tuženika o otkazivanju Kolektivnog ugovora II. tuženika.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
Navodi kojima I. tuženik prigovara dijelu činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova i (time) dovodi u pitanje postojanje uvjeta za donošenje osporene presude, odnosno navodi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a obzirom se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ne mogu biti razmatrani po ovome sudu.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Predmet spora su zahtjevi na utvrđenje nedopuštenom odluke kojom je I. tuženik otkazao s tužiteljicom zaključeni ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i ništetnosti odluke I. tuženika kojom se otkazuje Kolektivni ugovor II. tuženika - sve uz utvrđenje da ugovor zaključen po tužiteljici nije prestao, te na obvezivanje I. tuženika i II. tuženika isplatiti tužiteljici plaću od 2.015,73 kn.
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da je tužiteljica 16. srpnja 2007. zaključila s II. tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za rad na radnom mjestu urednika reportera,
- da je odlukom Uprave I. tuženika od 1. ožujka 2010. utvrđeno da se ugovori o radu koje je II. tuženik zaključio s zaposlenicima smatraju prenesenim kod I. tuženika kao novog poslodavca, s time da se na radnike čiji su ugovori preneseni kod I. tuženika nastavlja primjenjivati Kolektivni ugovor II. tuženika,
- da je odlukom Uprave I. tuženika od 1. ožujka 2010. tužiteljici otkazan ugovor o radu „zbog gospodarskih razloga - potrebe smanjenja troškova poslovanja“ (poslovno uvjetovani otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za isto radno mjesto urednika, ali s izmjenom u ugovoru u odnosu na visinu plaće (ponudom smanjenja tužiteljičine plaće),
- da je odlukom Uprave I. tuženika od 1. ožujka 2010. otkazan i Kolektivni ugovor II. tuženika, a čija se primjena kod I. tuženika G. I. n. d. o. o. temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu,
- da kod II. tuženika u trenutku prenošenja ugovora o radu na novog poslodavca (I tuženika) nije bilo utemeljeno radničko vijeće, a funkciju sindikalnog povjerenika za novinare obnašao je B. Ž. (čiji je ugovor 1. ožujka 2010. također preuzet kod I. tuženika),
- da se I. tuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu nije savjetovao s sindikalnim povjerenikom,
- da I. tuženik nije tužiteljici na ime pripadajuće joj plaće isplatio 2.015,73 kn. Na temelju takvih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio - te pravilno primijenio materijalno pravo kada je nedopuštenom utvrdio odluku kojom je I. tuženik otkazao s tužiteljicom zaključeni ugovor o radu s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora, uz utvrđenje da ugovor kojeg je tužiteljica zaključila nije prestao, te I. tuženika obvezao isplatiti tužiteljici 2.015,73 kn, sve i s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
Sporno je u revizijskom stadiju je li I. tuženik (kao poslodavac) postupio u smislu odredaba čl. 149. Zakona o radu i prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu proveo savjetovanje s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom.
Radi razrješenja spornog pitanja valja primijeniti:
- odredbe čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR-a) kojima je propisano: (stav 1.) „Ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja“, (stav 2.) „Radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz stavka 1. ovoga članka, zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu“, (stav 3.) „Poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan stavkom 1. ovoga članka, preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu“, (stav 4.) „Poslodavac koji na novog poslodavca prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti dužan je novog poslodavca potpuno i istinito pisano izvijestiti o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose“, (stav 5.) „Propust poslodavca da novog
e na ostvarivanje
poslodavca pisano izvijesti o pravima radnika čiji se ugovori prenose ne utječ prava radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca“, (stav 6.) „Poslodavac je dužan o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca, pravodobno, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su prijenosom obuhvaćeni“, (stav 8.) „Ugovori o radu iz stavka 1. ovoga članka prenose se na novog poslodavca s danom nastupa pravnih posljedica, u skladu s propisima koji reguliraju pravni posao na temelju kojega se vrši prijenos poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti“, (stav 10.) „Ako je u poduzeću, dijelu poduzeća, gospodarskoj djelatnosti ili dijelu gospodarske djelatnosti koje je preneseno i koje je zadržalo svoju samostalnost utemeljeno radničko vijeće, ono nastavlja s radom, a najduže do isteka mandata na koje je izabrano“, (stav 11.) „Ako poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti koje je preneseno ne zadržava svoju samostalnost i nastavak rada radničkog vijeća nije moguć, radnici čiji se ugovori prenose zadržavaju pravo na zastupljenost sve dok se ne stvore uvjeti za izbor novog radničkog vijeća, odnosno do isteka mandata njihovog dotadašnjeg predstavnika“, (stav 12.) „Ako je u poduzeću, dijelu poduzeća, u svezi s obavljanjem gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koje je preneseno, sklopljen kolektivni ugovor, na radnike se do sklapanja novoga kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana, nastavlja primjenjivati kolektivni ugovor koji se na njih primjenjivao prije promjene poslodavca“, (stav 13.) „Ako se poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti prenosi na novog poslodavca, novi poslodavac solidarno s poslodavcem koji prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti“,
- odredbu čl. 149. st. 1. ZR-a prema kojoj „prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika“,
- odredbu čl. 149. st. 3. ZR-a prema kojoj se odlukom važnom za položaj radnika smatra i odluka: o otkazu; o „očekivanim pravnim, gospodarskim i socijalnim posljedicama koje za radnike mogu proizaći u slučajevima iz članka 133.“ te „prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti, kao i ugovora o radu radnika na novog poslodavca, te o utjecaju takvog prijenosa na radnike koji su prijenosom obuhvaćeni“,
- odredbu čl. 149. st. 12. ZR-a prema kojoj je odluka poslodavca donesena protivno istaknutim odredbama o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna,
- odredbu čl. 152. st. 3. ZR-a prema kojoj: „Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane ovim Zakonom, osim prava iz članka 163. stavka 2. ovoga Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz članka 163. stavka 1. ovoga Zakona“.
U okolnostima konkretnog slučaja, a obzirom na utvrđenje da kod II. tuženika, kao ranijeg poslodavca tužiteljice, nije bilo utemeljeno radničko vijeće - već je funkciju radničkog vijeća obavljao sindikalni povjerenik, I. tuženik je, kao novi poslodavac tužiteljice - na kojeg je prenijet ugovor o radu i kod kojeg je u skladu s odredbom čl. 133. st. 10. ZR-a sindikalni povjerenik nastavio s radom, bio dužan postupiti prema odredbama čl. 149. st. 1. i čl. 152. st. 3. ZR-a i provesti propisani postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom.
Kako I. tuženik nije proveo istaknuti postupak, odnosno kako se nije savjetovao s sindikalnim povjerenikom - i postupio je suprotno odredbama čl. 118. i čl. 149. ZR-a, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili odredbu čl. 149. st. 12. ZR-a i zaključili da je odluka I. tuženika o otkazu s tužiteljicom zaključenog ugovora o radu ništetna.
Pravilno je pritom shvaćanje nižestupanjskih sudova da I. tuženik, kao novi poslodavac tužiteljice, ne može povoljniju poziciju u parnici ostvariti tvrdnjom da nije bio obaviješten o djelovanju sindikalnog povjerenika kod II. tuženika, budući ta okolnost, sve da je i istinita, nije mogla i ne može (u smislu navedenih odredaba čl. 133. st. 2., 3., 4. i 5. ZR-a) utjecati na prava koja je tužiteljica stekla prijenosom ugovora o radu s II. tuženika na I. tuženika.
Tužiteljica, čiji je ugovor o radu prenesen, zadržala je sva prava iz radnog odnosa koja je stekla do dana prenošenja ugovora o radu - i ne može snositi štetne posljedice propusta I. tuženika i II. tuženika u postupanju prema navedenim odredbama čl. 133. ZR-a: I. tuženik je, kao novi poslodavac tužiteljice - na kojeg je prenijet ugovor o radu i koji je od prethodnog poslodavca (a ne tužiteljice) trebao biti „potpuno i istinito pisano izviješten o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose“, preuzeo s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu - neovisno (imajući na umu već citiranu odredbu čl. 133. stav 5. ZR-a, prema kojoj propust poslodavca da novog poslodavca pisano izvijesti o pravima radnika čiji se ugovori prenose ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca) je li bio obaviješten o svim „pravima i obvezama“ i (u okviru tih prava i obveza) činjenici da je i kod ranijeg poslodavca postojao sindikalni povjerenik, i to povjerenik koji je preuzeo sva prava i obveze radničkog vijeća.
Slijedom iznijetog, a obzirom na izloženo pravilno shvaćanje (utemeljeno i na odredbama čl. 133. st. 2. i 3. ZR-a) - da je tužiteljici dani otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nezakonit i da je (u svezi toga) i dalje na snazi ugovor o radu kojeg je 2007. tužiteljica zaključila s II. tuženikom na neodređeno vrijeme, pravilno je i pravno shvaćanje da tužiteljici pripada pravo na plaću prema tome (i dalje važećem) ugovoru.
Budući je visina plaće koja tužiteljici pripada prema takvome shvaćanju neosporna, to su nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kada su prihvatili i dio zahtjeva tužiteljice na utuženu isplatu.
Stoga, a kako već i iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena u odnosu na osporenu presudu u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda potvrđena u stavovima I., II., IV. i V. izreke, to je valjalo reviziju I. tuženika u tome dijelu odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,
3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona.
Predmet spora o kojemu je odlučeno u stavu III. izreke prvostupanjske presude je zahtjev na utvrđenje ništetnom odluke kojom je I. tuženik otkazao Kolektivni ugovor II. tuženika, pa obzirom nije riječ o sporu kojeg je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa - kao ni o sporu u kojem se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora relevantne za ocjenu dopuštenosti revizije primjenjuje se odredba čl. 40. st. 2. ZPP-a: mjerodavna bi trebala biti vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi.
Budući tužiteljica u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva u tužbi nije naznačila vrijednost predmeta spora - a tu vrijednost nije utvrdio niti prvostupanjski sud prema odredbi čl. 40. st. 4. ZPP-a (posebnim rješenjem i najkasnije do zaključenja glavne rasprave), ima se (u smislu odredbe čl. 40. st. 5. ZPP-a) smatrati da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn - tako da revizija u odnosu na drugostupanjsku presudu kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odluci iz stava III. izreke nije dopuštena.
Stoga je u tome dijelu reviziju I. tuženika valjalo kao nedopuštenu odbaciti rješenjem (prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP-a).
U Zagrebu, 10. listopada 2012.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.