I Kž-192/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 192/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te Milana Gudelja, Vesne Vrbetić, Katice Jelić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. K., zbog krivičnog djela iz čl. 47. st. 1. i 2. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli od 30. studenog 1995. godine br. K-13/95, u sjednici održanoj 10. rujna 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. M.K. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Županijski sud u Puli, presudom od 30. studenog 1995. godine br. K-13/95, na temelju čl. 410. u svezi čl. 409. ZKP u cijelosti je ostavio na snazi presudu Županijskog suda u Puli od 7. rpnja 1995. godine br. K-13/95 kojom je M.K. oglašen krivim zbog krivičnog djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina, otmice, iz čl. 47. st. 1. i 2. KZRH i na temelju čl. 47. st. 2. KZRH osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a na temelju čl. 100. st. 1. i 2. ZKP s optuženicima F.C. i M.C. obvezan da solidarno naknadi štetu oštećeniku F.B. u iznosu od 800.000 Asch, te na temelju čl. 90. st. 1. ZKP obvezan s optuženikom F.C. i M.C. solidarno, na platež troškova krivičnog postupka u iznosu od 15.193,60 kuna i sam u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna.

Na temelju čl. 45. OKZRH opt. M.K. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 22. prosinca 1994. pa nadalje.

Protiv navedene presude žali se opt. M.K. po branitelju D.B., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i optuženika oslobodi od optužbe odnosno oglasi krivim za krivično djelo iz čl. 47. st. 1. KZRH u svezi čl. 22. st. 1. OKZRH, izrekne blaža kazna, odbije imovinskopravni zahtjev i oslobodi ga se dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP u pismenom podnesku od 14. ožujka 1996. godine predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP optuženik nalazi u navodu da pobijana presuda nema izreke već se upućuje na neku drugu presudu pa je stoga izreka presude nerazumljiva.

Žalitelj tu nije u pravu budući sud prvog stupnja nije u provedenom postupku doveo u sumnju činjenično stanje, utvrđeno ranijom presudom, pa je stoga ispravno ostavio na snazi raniju presudu i to naveo u izreci nove presude, sa svim potrebnim podacima radi identifikacije ranije presude.

Nije u pravu optuženik niti kada navodi da je izreka ranije, održane na snazi presude, proturječna sama sebi i razlozima presude, u čemu nalazi daljnju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, jer da je u toč. 2. izreke navedeno da su optuženici C. i K. uspavali, oteli i zatočili oštećenika, dok je u toč. 1. navedeno da su to učinili optuženik F.C. i H.P.

Naime, u toč. 1. izreke presude suda prvog stupnja od 7. srpnja 1995. godine br. K-13/95 navedene su sve radnje koje su poduzeli optuženik F.C., M.C. i K., zajedno sa H.P. glede oštećenika F.B., a prije nego su ga predali na čuvanju optuženiku T. i B. pa stoga u toč. 2. izreke, koja se odnosi upravo na ove optuženike i čije su radnje tu detaljno opisane, nije više bilo potrebno, radnje koje se odnose na druge optuženike, detaljno navoditi pa je sada sumarno navedeno da su oni uspavali, oteli i zatočili oštećenika, bez navođenja što je konkretno tko učinio, što izreku presude ne čini proturječnom samoj sebi, a niti nerazumljivom. S obzirom da je sve vrlo opširno obrazloženo u razlozima presude, izreka presude nije proturječna niti razlozima presude.

Nadalje, optuženik navodi da je izreka nerazumljiva, jer da nije vidljivo što je učinio opt. K., a što opt. C. jer je neprihvatljivo da cijelo vrijeme postupaju identično.

Navedena tvrdnja žalitelja također nije osnovana budući iz izreke presude nedvosmisleno proizlazi da je oštećenik prebačen u vozilo opt. K. i da su ga on i opt. C. odvezli u pripremljeno boravište, dali upute čuvarima, a i sve daljnje radnje su poduzimali zajedno, što ne znači da su se ponašali kao "sijamski blizanci", kako se to tvrdi u žalbi, već je njihova djelatnost u podjeli uloga u ovom slučaju bila zajednička, pri čemu je nebitno tko je upravljao vozilom, a tko bio suvozač i sl., na čemu se očigledno inzistira u žalbi.

Stoga sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koju se ukazuje u žalbi, kao niti koju od onih na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP.

Nije u pravu žalitelj niti kada navodi da je u pobijanoj presudi pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Taj žalbeni osnov optuženik nalazi u pogrešnom zaključivanju suda prvog stupnja, jer da se iz provedenih dokaza ne može zaključiti da bi uloga opt. K. u konkretnom slučaju bila veća od uloge pomagača, koji samo povremeno i po potrebi upravlja vozilom, te da nije dokazano da bi djelo htio kao zajedničko odnosno kao svoje. I u žalbi ustrajava na obrani, iznesenoj tijekom postupka da ništa nije znao niti slutio glede inkriminiranog djela, već da su sve poduzete radnje, za koje ga se tereti, plod slučajnosti i da nemaju značaj radnji koje bi upućivale da se dogovarao, pregovarao bilo s kim i na drugi način poduzeo nešto čime bi bila ostvarena zakonska obilježja krivičnog djela za koje ga se tereti.

Nije sporno da je opt. K. koristio vozilo marke "Audi 80" zelene boje, reg. br. …, u vrijeme kada je djelo počinjeno, da su u njemu zatečene i druge osobe koje se tereti za učestvovanje u izvršenju ovog djela, da je dolazio u mjesto V. da obiđe ovce svjedoka T., da je dolazio na S., upravo mjesta na kojima je čuvan oteti oštećenik B., kako je to utvrđeno materijalnim dokazima, u tijeku postupka, a što također nije sporno. Naime, tu činjenicu više ne osporava niti optuženik u žalbi budući je iz iskaza svjedoka K. utvrđeno da je dana 30. listopada 1994. godine, tj. dana kada je otet oštećenik, na S. bio opt. K. zv. M. zajedno sa osobama po imenu Z. i Ž., a bio je tu i 31. listopada 1994. godine zajedno sa C., za kojeg zna da su se družili, sve sa vozilom "Audi 80", a navedeno su potvrdili i svjedoci P. i Z., koji su se tu zatekli radi popravka vozila. Iz iskaza svjedoka T. i T. utvrđeno je da se optuženik upravo u studenom 1994. godine ponudio da pričuva ovce svjedoka T., u V., obećajući pri tome T. i nagradu od 1.000 DEM, jer da ima jedan posao, pri tome mu

I Kž 192/96

i prijeteći da o tome nikome ne govori. Jednom je prijetnja izrečena i u društvu osobe s brkovima, za koju je kasnije utvrđeno da je to opt. C.

Stoga sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio obranu optuženika da u to vrijeme nije bio na tim mjestima, te da su vozilo koristile druge osobe, a upravo uslijed navedenog nisu prihvatljivi niti navodi iz žalbe da je sve to bilo slučajno i da se ne radi o zajedničkoj djelatnosti i da takav značaj nema niti činjenica da je u vozilu zatečen, sa drugim osobama, koje se također tereti za počinjenje ovog krivičnog djela i koje su legitimirane po djelatnicima policije, što optuženik niti ne osporava.

Optuženik u žalbi ne osporava niti utvrđenu činjenicu da je upravo u vozilo kojim se koristio, "Audi 80", montiran mobitel, ali navodi da mu ga je dao C. i da su se vozilom i mobitelom koristili drugi, što je različito od njegove obrane kada je navodio da je C. tražio mobitel od K. za njega i da ga je kasnije on ostavio u ugostiteljskom objektu u N. i da mu nije poznato što je dalje s njim bilo. Međutim, kako to proizlazi iz utvrđenja suda prvog stupnja, a na osnovu iskaza svjedoka K. upravo mu se opt. K. javio na mobitel oko 3. XI. 1994. godine, kada je nazvao iz N. G. i upravo je K. osoba koja je prilikom povratka mobitela rekao da je isti u kvaru. Kako ni opt. K. u žalbi ne ukazuje na postojanje bilo kakvog motiva za neosnovano terećenje od ovih svjedoka, nije bilo razloga da sud prvog stupnja ne prihvati ove iskaze kao istinite.

Dakle, očito je žalitelj cijelo vrijeme uz svoje vozilo i neosnovana je tvrdnja iz žalbe da su ga koristile i druge osobe, bez njegove nazočnosti. Takva obrana optuženika je logična, u nastojanju da ospori svoje prisustvo prilikom otmice oštećenika, budući je na osnovu materijalnih tragova utvrđeno da je oštećenik vožen u prtljažniku osobnog vozila "Audi 80", koje je imao K.

Naime, iz zapisnika o vještačenju tragova tekstilnih vlakana utvrđeno je da je u prtljažniku navedenog osobnog automobila pronađeno i izdvojeno 68 tekstilnih vlakana kakva se nalaze u materijalu sakoa i hlača oštećenika B., koju odjeću je oštećenik imao na sebi tijekom otmice. Osim toga u prtljažniku istog vozila su nađene i dvije vlasi kose slične vlasima kose oštećenika.

Navedeni materijalni tragovi potvrđuju navode oštećenika koji je iskazao da su ga upravo u prtljažniku ovog automobila prevozili iz prvog mjesta zatočenja na drugo odnosno iz V. na S., a sve navedeno je u suglasnosti s navodima B., koji je uz to naveo i da je upravo u tom vozilu, po C. i K. dovezen oštećenik u V. i da je istim upravljao opt. M.K. S obzirom da je oštećenik bio kao drogiran, prema navodima B., logično je da se te vožnje ne sjeća i da je uvjerljiv njegov iskaz da je prethodno bio s nečim omamljen i uspavan.

Iz navoda B. proizlazi i da su ga optuženik C. i K. angažirali za čuvanje oštećenika, kao i da su sve upute o načinu čuvanja dobivali on i T. od njih dvojice, koje su nazivali "šefovi" prilikom posjeta zatočeniku, kako je to potvrdio oštećenik B., koji je opt. C., kojeg je uspio vidjeti i pored povezanih očiju, prepoznao prilikom prepoznavanja obavljenog tijekom postupka, u skladu s odredbama ZKP. Oštećenik je iskazao i da su "šefovi" postavljali konkretne zahtjeve pred njega, u svezi otmice, zahtijevajući otkupninu od 1.500.000 DEM. Pri tome su ga i prisiljavali da obavlja telefonske razgovore tijekom otmice, prijeteći mu pištoljem da će ga ubiti ukoliko odstupi od zadanog teksta, tukli su ga po tijelu, rukama i nogama, govoreći mu da nema šanse. Nije sporno da je nevjenčana supruga oštećenika, nakon razgovora preko mobitela, iz vozila opt. K., predala iznos od 800.000 Asch osobi koja je došla po novac, što je svjedok E.S. i potvrdila u svom iskazu.

Navedeno je na indirektan način potvrdio i H.P., saslušan u Republici Austriji, navodeći da je preuzeo navedeni novac, a u tijeku postupka je utvrđeno da se radi o osobi koja je zajedno sa opt. C. dala oštećeniku opojno sredstvo i namamila ga u vozilo P. i zatim prebacila u vozilo opt. K., o čemu je naprijed

I Kž 192/96

rečeno i koju osobu su opt. C. i K. dovozili i odvozili na mjesto gdje je čuvan oteti B., te o osobi koja je oštećenika vozila u Austriju po ostatak traženog novca, a nakon što su mu nevjenčana supruga i dijete došli u Trst, gdje ih je preuzeo svjedok M.D., poslan od opt. C. i prebacio u O. gdje su ostali sve dok im nisu pristupili djelatnici policije. H.P. je isplatio i čuvare oštećenika Z.B. i Ž.T. u protuvrijednosti od oko 15.000 DEM.

Sve navedene radnje opt. K. te ostalih optuženika, kao i one koje nisu ovdje posebne navedene, jer se direktno ne odnose na opt. K., ali su utvrđene i vrlo detaljno obraložene u pobijanoj presudi, a koje žalba optuženika i ne pobija, ukazuju da je ispravan zaključak suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o zajedničkoj djelatnosti opt. F.C., M.C., K. i H.P., koji su djelovali kao suizvršitelji, vršeći otmicu oštećenika B. u namjeri da ga prinude da im da novac i pri tome mu prijeteći da će ga lišiti života, a sve u svrhu ostvarivanja cilja.

Upravo sve navedene radnje ukazuju, protivno žalbenim navodima, na povezanost K. sa ostalim optuženicima, kako objektivno tako i subjektivno u izvršenju djela i pri tome nije nužno, kako se to ispravno utvrđuje u pobijanoj presudi, da svaki od optuženika sudjeluje u svim djelatnostima i na isti način. Dostatno je da svaki suizvršitelj svojim radnjama aktivno doprinosi zajedničkom izvršenju djela, a u konkretnom slučaju je utvrđen niz radnji opt. K. kojima je to činio. Upravo sve te radnje u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti ukazuju da je bio svjestan ne samo pojedinih radnji već cijelog djela i da je htio njegovo izvršenje, odnosno da ga je htio kao zajedničko i kao svoje.

Stoga se ne može prihvatiti navod iz žalbe da se njegova djelatnost može tretirati kao pomaganje, a ne suizvršiteljstvo i da mu je uloga kudikamo manja od djelatnosti optuženika T. i B., koji su optuženi kao pomagači. Pri tome žalitelj gubi iz vida da optuženici T. i B. samo čuvaju oštećenika, da se odstranjuju iz objekta kada dolaze "šefovi" C. i K., a ponekad i P., te da nisu bili prisutni razgovorima niti su imali učešća u drugim radnjama kao opt. K., već su isključivo čuvanjem oštećenika doprinosili ostvarenju krivičnog djela otmice koju čine ostali optuženici, za što su i isplaćeni, prije nego je isplaćen iznos otkupnine, čime njihova djelatnost završava.

Iz svih navedenih razloga, kao i onih navedenih u vrlo iscrpnim razlozima presude suda prvog stupnja koje žalitelj niti ne pokušava argumentirano osporiti i na koje se upućuje, kako se ne bi bespotrebno ponavljalo, a koje žalitelj neprimjereno naziva "baroknim" obrazloženjem, neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a s obzirom da je djelatnost optuženika ispravno označena kao krivično djelo iz čl. 47. st. 1. i 2. KZRH nije ostvaren niti žalbeni razlog povrede krivičnog zakona.

Optuženik presudu suda prvog stupnja pobija i zbog odluke o kazni navodeći da su otegotne okolnosti pogrešno utvrđene i cijenjene, jer da u tijeku postupka nije utvrđeno da bi on upućivao prijetnje oštećeniku, lišenjem života, a da je to ujedno i bitno obilježje krivičnog djela pa ne može biti cijenjeno kao otegotna okolnost. Osporavajući svoju krivičnu odgovornost u onom obliku kako je utvrđena, smatra da se ne može kao otegotno cijeniti iskazni visoki stupanj organiziranosti u izvršenju djela, koje neprimjereno, prema žalitelju, sud naziva bezobzirnom otmicom.

Za razliku od žalitelja ovaj sud kao sud drugog stupnja je našao da je sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne pravilno ocijenio sve okolnosti, pobliže navedene u pobijanoj presudi, koje u smislu čl. 37. OKZRH utječu na odluku o kazni. Stav koji navodi optuženik u žalbi da je prijetnja smrću kvalifikatorna okolnost pa da se stoga ne može uzeti i kao otegotna okolnost, prilikom odmjeravanja kazne, je ispravan međutim, nije sporno da višestruko iskazane prijetnje smrću, između ostalog i pokazivanjem pištolja i stavljanjem noža pod grlo, pokazivanjem bombe, kako je to utvrđeno tijekom postupka ukazuju na veći intenzitet i kvalitetu prilikom izvršenja djela i u tom slučaju mogu biti odlučne kod odmjeravanja kazne. Način izvršenja djela, kako je utvrđena tijekom postupka, ukazuje na veći intenzitet opasnosti i u pravu je

I Kž 192/96

sud prvog stupnja kada te okolnosti uzima u obzir prilikom odmjeravanja kazne, kao otegotne okolnosti, kada se ima u vidu da se radi o visokom stupnju organiziranosti izvršenja djela sa međunarodnim elementom i vrlo visoko zatražena i djelomično ostvarena otkupnina.

Stoga izrečena kazna zatvora i po mišljenju ovog suda odgovara težini i društvenoj opasnosti krivičnog djela i stupnju krivične odgovornosti počinitelja i nema osnova za izricanje kazne u kraćem vremenskom trajanju, jer će se upravo izrečenom kaznom moći ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 4. i 31. OKZRH, posebno generalna prevencija.

Optuženik se žali i zbog odluke o troškove i imovinskopravnog zahtjeva međutim, taj dio žalbe nije obrazložen, a odluka suda o troškovima krivičnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu je u skladu sa zakonom pa stoga žalba optuženika nije osnovana niti u tom dijelu.

Iz svih iznesenih razloga, na temelju čl. 374. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. rujna 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Neva Šibl v.r.