Rev-361/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-361/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz J., zastupanog po punomoćnici S. G., odvjetnici iz O., protiv tuženika I. M. iz O., radi utvrđenja ništavosti darovnog ugovora, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 8. listopada 1998. godine poslovni broj Gž-1288/98-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 12. svibnja 1998. godine poslovni broj P- 577/97-16, u sjednici održanoj dana 18. lipnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u st. 1. izreke odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi ništavim ugovor o darovanju zaključen u Osijeku 26. listopada 1981. godine između J.M. kao darodavca i I.M. kao daroprimca, te da se osnovom takve presude naloži uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u zk.ul. broj 504 k.o. J., kako je ono bilo prije uknjižbe navedenih nekretnina na ime i u vlasništvo tužitelja po osnovi ugovora o darovanju od 26. listopada 1981. godine tako što bi se brisala uknjižba prava vlasništva na tim nekretninama sa imena i vlasništva tuženika, uz istovremeni upis tih nekretnina na ime i vlasništvo J.M. Ujedno je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili pak da se ona preinači.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91 i 91/92 – dalje ZPP) sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nisu ostvareni, kako istaknuti revizijski razlozi, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da je između oca stranaka, sada pokojnog, J.M., kao darodavca i tuženika I.M. kao daroprimca zaključen darovni ugovor dana 26. listopada 1981. godine, a prema kojem je tim ugovorom otac stranaka darovao tuženiku 1/3 stambene zgrade koja se nalazi u J., sagrađene na kčbr. 311 k.o. J., a upisane u zk.ul. 504 k.o. J., temeljem kojega se ugovora tuženik na toj darovanoj 1/3 stambene zgrade i uknjižio u zemljišnim knjigama Općinskog suda u O.

Utvrđeno je nadalje da je u toč. 4. toga ugovora konstatirano da je darovanje izvršeno radi toga jer tuženik želi izvršiti nadogradnju vlastite stambene zgrade, a za što je, kako to proizlazi i iz daljnjih utvrđenja, tuženik podigao kredit 1982. godine za osiguranje kojega je na darovanim nekretninama uknjiženo pravo zaloga i to na darovanom suvlasničkom dijelu a za korist S. banke O. b. O.

Utvrđeno je nadalje da darovni ugovor kojega je predočio tužitelj u spisu nije onaj temeljem kojega je u stvarnosti izvršeno darovanje i temeljem kojega je uslijedio i upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama glede darovanih 1/3 dijela prijeporne nekretnine na ime i vlasništvo tuženika.

Slijedom takvih utvrđenja ne proizlazi da bi predmetni ugovor bio zaključen, pod u njemu postavljenom nedopuštenom ili nemogućem uvjetu, a koja bi činjenica mogla dovesti do njegove ništavosti. Dapače, iz utvrđenja ne proizlazi da bi uopće predmetni ugovor bio zaključen pod uvjetom, pa su u tome istaknuti revizijski navodi u potpunosti neosnovani i nisu mogli dovesti u sumnju zakonito donesene odluke. Sve kada bi tome i bilo tako u potonjem slučaju neispunjenje uvjeta ne bi moglo dovesti do ništavosti ugovora, a ova bi činjenica mogla utjecati na pobijanje zaključenog ugovora ali koje bi pobijanje bilo pridržano samo za stranke iz tog ugovora a ne i za tužitelja koji nije bio stranka predmetnog ugovora.

Zato su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da predmetni ugovor o darovanju, temeljem kojega se tuženik uknjižio u zemljišne knjige toga suda, ne trpi od takvih nedostataka koji bi mogli dovesti do njegove ništavosti osnovom čl. 103. i dr. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91).

Valjalo je zato u svemu reviziju tužitelja, a koja se svodi na ponavljanje onih navoda koje su sudovi u nižestupanjskim presudama cijenili, odbiti i tako u svemu odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 18. lipnja 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.