I Kž-122/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 122/14-4

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika Z. K. B., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 12. prosinca 2013. broj K-29/13, u sjednici održanoj dana 11. prosinca 2014.,

p r e s u d i o j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda 143/12 i 56/13 - dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođen je od optužbe opt. Z. K. B. da bi počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11.

Sukladno čl. 149. st. 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno sudsko vijeće.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

I Kž 122/14-4

Žalitelj smatra da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđenim, jer je sud prvog stupnja neosnovano otklonio terećenje oštećenice, iako se radi o vjerodostojnom svjedoku. Oštećenica je, po ocjeni žalitelja, uvjerljivo objasnila šaljivi karakter SMS poruka upućenih optuženiku, a ljubavna pisma napisala mu je po nagovoru prijateljice. Takav postupak oštećenice treba povezati s činjenicom da je mlada i emocionalno nezrela osoba s izraženim osjećajem manje vrijednosti i potrebom da bude voljena, kako to proizlazi iz provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja. Stoga, iako je oštećenica prema optuženiku osjećala simpatiju, nije imala namjeru kritične večeri stupiti s njim u spolni odnos, a optuženik ju je prijevarno odvezao na parkiralište hotela „M.“ gdje je zaključao vozilo te ju pritisnuo težinom svoga tijela i unatoč njezinom protivljenju obavio nasilni spolni odnošaj.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da nema sigurnih dokaza o učinu terećenog kaznenog djela zbog čega je optuženika trebalo osloboditi od optužbe.

Žalbom se, ustvari, traži preocjena iskaza ošt. A. B. kojoj sud prvog stupnja ne poklanja vjeru. Međutim, ocjena prvostupanjskog suda u pobijanoj je presudi valjano i argumentirano obrazložena, a navodima žalbe nije s uspjehom dovedena u sumnju.

Naime, prvostupanjski sud pravilno uočava da je oštećenica, kako i sama priznaje, željela određeni spolni kontakt sa optuženikom, jer mu je to najavila SMS porukom eksplicitno seksualnog sadržaja, a također dragovoljno se s njim ljubila i dodirivala najprije u lokalu „M.“, a potom i u vozilu na parkiralištu hotela „M.“. Suprotno tvrdnji optužbe, ne može se zaključiti da je tamo dovedena protivno svojoj volji s obzirom da joj je za vrijeme vožnje višekratno zvonio mobitel na koji ona nije odgovarala iako joj, kako sama kaže, optuženik nije fizički priječio da to učini.

Nakon što ju je optuženik vratio vozilom pred njezinu kuću (što ne bi bilo očekivati u slučaju da ju je prethodno silovao), oštećenica je zabrinutim roditeljima morala objasniti zašto krvari iz spolovila pa je najprije rekla da je dobila menstruaciju, a tek na daljnje upite odgovara da je silovana, čime je ujedno i opravdala svoj zakašnjeli dolazak kući. S obzirom na zadobivenu ozljedu rupture vagine, koja se, prema mišljenju vještaka ginekologa, s jednakom vjerojatnošću mogla dogoditi i prilikom dragovoljnog spolnog odnosa, otac oštećenice P. B. odvozi ju na policiju te u bolnicu, pa je očito da podnošenje kaznene prijave prije predstavlja splet okolnosti pod utjecajem oca oštećenice, nego li je to odraz njezine stvarne volje.

Jednako zaključuje i psihijatrijski vještak dr. sc. J. Š. smatrajući da bi oštećenica, da nije došlo do rupture vagine pri spolnom činu, vjerojatno zataškala događaj pa i nastavila vezu s optuženikom što je u skladu s karakteristikama njezine osobnosti. Da je tome tako, jasno proizlazi i iz činjenice da je oštećenica, usprkos naloženim mjerama opreza zabrane kontakata između nje i optuženika, nakon događaja višekratno dolazila na njegovo radno mjesto (svjedok A. B.) te mu pisala ljubavna pisma nudeći nastavak veze, što svakako nije očekivano ponašanje žrtve koja je s optuženikom proživjela traumatsko iskustvo nasilnog spolnog odnošaja.

Dapače, u jednom od pisama pročitanih na raspravi oštećenica najavljuje da je povukla kaznenu prijavu protiv optuženika „jer ne želi da on odgovara za nešto što nije učinio“. O tome da je oštećenica dvoumila oko povlačenja kaznene prijave govore i njezini roditelji, a nije sporno da je otac oštećenice, svjedok P. B. kontaktirao sa ocem optuženika, svjedokom J. B., upravo s tim ciljem. Međutim, kako optuženik nije htio odustati od kaznene prijave protiv oca oštećenice

I Kž 122/14-4

zbog kaznenog djela prijetnje (za što je i pravomoćno osuđen), to je i oštećenica ustrajala na terećenju optuženika.

Navedeno ukazuje da okolnosti konkretnog slučaja, kako prije, tako tijekom, a naročito nakon kritične večeri, ne opravdavaju istinitost terećenja oštećenice na sudu, tim više jer je ona svoj iskaz nadograđivala što je u suprotnosti s drugim provedenim dokazima. Tako prvostupanjski sud pravilno uočava, a žalitelj zanemaruje, da je tvrdnja oštećenice o njezinoj omamljenosti posljedicom stavljanja nekog opijata u kavu, otklonjena nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka, a da je teza o tome da bi joj optuženik tijekom spolnog odnosa gurao u vaginu neki oštar predmet (moguće „kacavidu“), u suprotnosti je s postojećom liječničkom dokumentacijom i mišljenjem ginekološkog vještaka. Konačno, tvrdnja žalbe o fizičkoj nadmoći optuženika (koja nije niti obuhvaćena činjeničnim opisom iz optužnice), u suprotnosti je s podacima koje oštećenica navodi na raspravi tj. da je ona tempore criminis bila visoka 171 cm i teška 83 kg, a optuženik visine oko 177 cm i težine oko 80 kg. Stoga je očito da ne postoji značajan fizički nesrazmjer koji bi oštećenicu objektivno onemogućavao u pružanju valjanog otpora spolnom činu, da je to uistinu htjela.

Slijedom navedenog, dakle, terećenje oštećenice nije uvjerljivo, a optuženik dosljedno tvrdi da se radilo o dragovoljnom spolnom odnosu koji je na traženje oštećenice prekinut kada je počela krvariti iz rodnice, pa u nedostatku drugih sigurnih dokaza i ovaj sud smatra da je jedina pravilna odluka bila osloboditi optuženika od optužbe.

Budući da državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu kao neosnovanu trebalo odbiti i temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 11. prosinca 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.