Rev-612/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 612/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja M.Š. iz S.B., koga zastupa M.B., odvjetnik u S.B., protiv tuženika JP "S. " iz S.B., koga zastupa V.T., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Požegi od 9. rujna 1994., br. Gž 710/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 22. veljače 1994., br. P 1793/93-8, u sjednici održanoj dana 5. travnja 1995.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja poništene su odluke Disciplinske komisije i Upravnog odbora tuženika, kojima je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radne obveze, te je tuženik dužan uspostaviti tužitelju sva prava iz radnog odnosa, te mu isplatiti naknadu plaće kao i naknaditi mu parnični trošak.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili ukine odluke obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Tužitelju je odlukama tuženika izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zato što kao vozač tuženikova autobusa dana 8. rujna 1993. godine sedmorici putnika nije naplatio karte, na izdanim kartama nije uredno križao datume i vrijeme vožnje, te što nije zaključio karte i kontrolne arke nakon svake vožnje, čime je nesavjesno, nemarno i neuredno izvršavao svoje radne obveze zbog čega je tuženiku nastala materijalna šteta, narušen ugled poduzeća, a pribavljao si je i materijalnu korist. Činjenicu da je navedenog dana tužitelj propustio izvršiti prije spomenute radnje sud prvog stupnja je utvrdio kao nespornu, a ujedno je utvrdio kao nespornu činjenicu da tužitelj na opisani način nije pribavio materijalnu korist.

Također je taj sud utvrdio da je tuženiku zbog tužiteljevih propusta nastala materijalna šteta u iznosu od 39.900 HRD, a da je prosječna plaća radnika u gospodarstvu Republike Hrvatske za kolovoz 1993. godine iznosila 651.310 HRD.

Opisanim propustima tužitelj, je po odredbama Pravilnika tuženika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti učinio težu povredu radne obveze predviđenu u čl. 13. toč. 1., 52., 62. i 63. toga pravilnika.

Iz provedenih dokaza proizlazi (svjedoci A.M., T.T., K.N. i I.S. ), da tužitelj nije naplatio određenim putnicima karte stoga što im nije mogao uzvratiti novac budući da su karte željeli platiti velikim novčanicama, odnosno da im je rekao da će karte platiti po dolasku u Slavonski Brod. Po odredbi čl. 19. navedenog Pravilnika disciplinska mjera prestanka radnog odnosa može se izreći samo za teže povrede radnih obveza utvrđene zakonom i općim aktom odnosno kolektivnim ugovorom, ako se tom povredom uskraćuje pravo radnika, uzrokuje poremećaj odnosa u obvaljanju poslova odnosno izvršenju radnih zadataka ili onemogućava ili otežava rad drugih radnika ili na drugi način izazivaju poremećaji u procesu rada.

Odredbom pak čl. 20. st. 1. toga Pravilnika mjera prestanka radnog odnosa obavezno se izriče među ostalim i zbog neizvršavanja i nesavjesnog, nepravovremenog i nemarnog izvršavanja radnih i drugih obveza.

Stavak 2. toga članka predviđa da se disciplinska mjera prestanka radnog odnosa izriče ako je namjerno ili iz nepažnje, činjenjem ili propuštanjem radnje, prouzročena veća šteta ili je do nje moglo doći ako su ugroženi život i zdravlje radnika ili drugih ljudi ili je do toga moglo doći, ako je bitno poremećen proces rada u poduzeću, ili je na drugi način bitno otežano poslovanje poduzeća.

Na temelju utvrđenih činjenica sudovi nižega stupnja su pravilno zaključili da tuženiku zbog navedenih tužiteljevih propusta nije prouzročena veća šteta, a jednako tako da nije bitno poremećen proces rada u poduzeću odnosno bitno otežano poslovanje poduzeća (st. 2. čl. 20. Pravilnika). U dosadašnjem postupku naime nisu utvrđene činjenice koje bi ukazivale na bitnu poremećenost procesa rada odnosno bitno otežano poslovanje poduzeća uzrokovano prije navedenim propustima tužitelja.

Jednako tako u dosadašnjem postupku nisu utvrđene činjenice, koje bi ukazivale na postojanje okolnosti predviđenih u čl. 19. Pravilnika kada se može izreči disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

S tim u vezi tuženik u reviziji prigovara da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio visinu štete koja je njemu nastala, čime s jedne strane prigovara pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, iz kojeg razloga revizija nije dopuštena (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - ZPP), a s druge ne navodi koliko ta šteta stvarno iznosi odnosno način na koji ju je trebalo utvrditi.

Stoga ovaj sud smatra, jednako kao sudovi nižega stupnja, da nisu bile ostvarene pretpostavke iz prije navedenih odredaba Pravilnika tuženika kada je mogla, odnosno morala biti izrečena prije navedena disciplinska mjera.

Iz tih razloga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo, pa stoga revizija nije osnovana, te ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 5. travnja 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.