Rev-2460/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2460/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž.V. iz Z., M. …, koju zastupa Ž.D. iz Z., M. …, protiv tužene Općine Zlatar Bistrica po pravnom sljedniku Općini Zlatar, koju zastupa Općinski javni pravobranitelj Zlatar, Z.B., radi isplate 29,291.716 HRD, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 3. ožujka 1993. br. Gž-1041/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru od 23. listopada 1992. br. P-73/89, u sjednici vijeća održanoj dana 12. listopada 1993.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Okružnog suda u Zagrebu od 30. ožujka 1993. br. Gž-1041/93-2 i presuda Općinskog suda u Zlataru od 23. listopada 1992. br. P-73/89 te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom Okružnog suda u Zagrebu od 30. ožujka 1993. br. Gž-1041/93-2 odbijena je žalba tužene Općine Zlatar protiv presude Općinskog suda u Zlataru od 23. listopada 1993. br. P-73/89 kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i tužena Općina Zlatar Bistrica po pravnom sljedniku Općini Zlatar obavezana tužiteljici V.Ž. iz Z., M. … s naslova naknade štete za izmaklu korist isplatiti iznos od 29,291.716 HRD sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u skladu sa čl. 277. st. 1. preuzetog Zakona o obveznim odnosima, kao republičkog zakona (NN RH 53/91) tekućom od 16. svibnja 1992. pa do plateža, kao i naknaditi prouzročeni parnični trošak, određen u iznosu od 73.930 HRD, sve u roku od 15 dana.

Protiv citirane pravomoćne presude suda drugog stupnja pravodobno je izjavila reviziju tužena zbog svih revizijskih razloga opisanih u čl. 385. st. 1. toč. 1-3. Zakona o parničnom postupku i predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju, ukine presude nižeg stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju tužene nije odgovoreno, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o reviziji. Revizija tužene je osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica rješenjem bivše Općine Zlatar Bistrica od 12. veljače 1982. godine po nadležnom organu Odsjeku za stambeno komunalne poslove, urbanizam i građevinarstvo br. 01/2-UP/I-210/I-1982 dobila odobrenje za izgradnju montažnog kioska veličine 7 x 4 metra na parceli č.k. br. 80/1 k.o. Zlatar, upisana u katastarskom posjedovnom listu br. 1001. Nakon pravomoćnosti tog rješenja da je tužiteljica započela sa izgradnjom montažnog kioska i da je u tu svrhu izvršila znatne građevinske radove i nabavila sav potreban građevinski materijal, a da je tužena po svom građevinskom inspektoru dana 2. i 3. kolovoza 1982. naredila obustavu gradnje zbog čega je tužiteljica obustavila daljnju izgradnju.

Povodom toga bio je vođen i upravni postupak u kojem je spor konačno riješen presudom Upravnog suda na štetu tužiteljice.

Djelomičnom presudom od 6. lipnja 1991. u ovom parničnom postupku sud je usvojio tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete koju je tužiteljica imala, te je utvrdio odgovornost tužene za štetu koja je nastala u uzročnoj vezi zbog odobrenja gradnje objekta i kasnijeg rješenja kojim je naložena obustava izgradnje.

Budući da je pravomoćnom presudom utvrđena odgovornost tužene za naknadu štete sud je u ovoj konačnoj presudi utvrđivao samo osnov i visinu naknade štete za izmaklu dobit. Na temelju provedenog financijskog vještačenja sud je utvrdio da je tužiteljica u razdoblju od deset godina tj. od 10. veljače 1982. do 11. veljače 1992. izgubila čistu zaradu u vrijednosti od ukupno 29,291.716 HRD, pa je u tom iznosu tužbeni zahtjev usvojen.

Ovako utvrđeno činjenično stanje i pravnu ocjenu spora u cijelosti je prihvatio i sud drugog stupnja u pobijanoj presudi, te je odbio žalbu tužene i potvrdio presudu prvog stupnja.

Osnovano tužena u reviziji ističe da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka jer presude nižeg stupnja ne sadrže obrazloženje o činjeničnom i pravnom osnovu ovog spora.

U presudama sudova nižeg stupnja nema obrazloženja zašto bi tužiteljici pripadala naknada štete za izmaklu korist u razdoblju od 12. II. 1982. do 11. II. 1992. godine.

Naime, iz podataka u spisu je vidljivo da je tužiteljica 12. II. 1982. tek dobila rješenje kojim joj se odobrava lokacija za izgradnju objekta a da u vrijeme zabrane gradnje u kolovozu 1982. godine taj objekt nije još bio izgrađen već je bio u fazi izgradnje temelja. Dakle, u tom razdoblju tužiteljica nije ostvarivala nikakvu dobit niti bi je mogla ostvarivati. Tužiteljica nema pravnog osnova zahtijevati naknadu izmakle koristi za razdoblje u kojem prema redovnom toku stvari ne bi niti ostvarivala nikakvu dobit kada rješenja o zabrani tužene ne bi ni bilo.

Naime, prema odredbi čl. 189. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (koji se primjenjuje kao zakon Republike Hrvatske, "Narodne novine" br. 53/91), pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobit koja se mogala osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Iz navedenog slijedi da tužiteljica ne može imati pravni osnov za potraživanje naknade materijalne štete izmakle koristi u vremenu od odobrenja lokacije pa do vremena kada se prema redovnom toku stvari moglo očekivati da će taj objekt biti osposobljen za poslovanja i kada bi ona u tom objektu mogla ostvarivati dohodak.

Sudovi nižeg stupnja nisu naveli niti obrazloženje zašto bi tužiteljici pripadala naknada izmakle koristi i za razdoblje sve do 11. II. 1992. godine.

Postavlja se pitanje da li bi tužiteljica u tom razdoblju mogla ostvarivati dobit na drugi način, da li je u tom razdoblju mogla dobiti lokaciju na drugom mjestu, ili je u tom razdoblju ostvarivala dohodak iz neke druge djelatnosti.

Iz navedenog proizlazi da sudovi nisu utvrdili uzročno posljedičnu vezu između donošenja nezakonitog rješenja tužene i eventualne izmakle koristi nastale s time u vezi.

Dakle, presude nižeg stupnja nemaju obrazloženja o odlučnim činjenicama za rješenje ovog spora pa se za sada ne može niti ocijeniti da li je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će utvrditi odlučne činjenice za rješenje ovog spora i navesti valjano obrazloženje a potom će u smislu citiranog propisa iz čl. 189. Zakona o obveznim odnosima ocijeniti da li tužiteljici pripada i za koje vremensko razdoblje naknada izgubljene dobiti.

Iz navedenih razloga valjalo je prihvatiti reviziju tužene, te temeljem čl. 394. Zakona o parničnom postupku ukinuti presude sudova nižeg stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak pred izmijenjenim vijećem.

U Zagrebu, 12. listopada 1993.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.