Revr-853/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 853/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Andrije Erakovića i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. V. iz S., kojeg zastupa punomoćnica K. M., odvjetnica iz S., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu broj: Gž-1429/06 od 19. rujna 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj: P-83/03 od 29. studenog 2005., u sjednici održanoj 17. siječnja 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni da je tuženica dužna platiti tužitelju iznos od 272.313.,06 kn po osnovi razlike plaće za razdoblje od 1. siječanja 2000. do 31. srpnja 2003. sa zakonskom zateznom kamatom, kao i rješenje kojim je tužitelju naloženo da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 22.540,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog «svih zakonom određenih razloga» s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01. 117/03. – dalje: ZPP), ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Osim što navodi da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode, tužitelj konkretno ne ukazuje na određenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je postupio sukladno toj zakonskoj odredbi, pa se neosnovano u reviziji navodi «da pobijana drugostupanjska presuda uopće nije odgovorila na žalbene navode», pri čemu treba reći da tužitelj ne navodi koji su to konkretno žalbeni navodi od odlučnog značaja na koje nije odgovoreno.

Pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo na činjenično stanje koje među strankama i nije sporno.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati razliku plaće temeljem ugovora o službi u Hrvatskoj vojsci, gardijskim brigadama, kojeg su stranke sklopile 28. studenog 1992.. Među strankama je sporno je li tuženica dužna tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi za sporno razdoblje isplatiti plaću sukladno tom ugovoru (odredbi čl. 6. ugovora) ili temeljem propisa koji su doneseni nakon sklapanja ugovora, tj. temeljem Odluke Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske od 11. svibnja 1995. (dalje: Odluka), donesene na temelju odredbe čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske («Narodne novine» broj 23/95, 33/95, 105/99. i 128/99. dalje: ZSOSRH).

Tužitelj smatra da ugovor obvezuje stranke u ovom sporu i nakon stupanja na snagu tih propisa, jer odredbe ugovora nisu prestale važiti, a nisu ni ništave.

Odredbom čl. 138. ZSOSRH propisano je da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane. Odlukom o plaćama, koju je temeljem tog propisa donio Predsjednik Republike Hrvatske i Vrhovni zapovjednik oružanih snaga, uređene su plaće i beriva djelatnih vojnih osoba, a ista se primjenjuje od 1. svibnja 1995. Odlukom je određeno da danom njezinog stupanja na snagu prestaju vrijediti sve donesene odluke, zapovjedi i drugi akti kojima je bilo uređeno područje koje je njome propisano.

Tužitelj je u smislu odredbe čl. 3. ZSOSRH djelatna vojna osoba, pa se i na njega odnose propisi o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba.

Tužitelju je isplaćivana plaća sukladno spomenutoj Odluci o plaćama, uključujući i izmjene i dopune te Odluke od 10. listopada 2000. i od 31. svibnja 2001.

Činjenica da Odluka nije bila objavljena u «Narodnim Novinama» ne oduzima joj pravni učinak i nije zapreka za njezinu primjenu kako to smatra tužitelj. U točci XXIV. Odluke je propisano da ona stupa na snagu danom donošenja i primjenjuje se za isplate za mjesec svibanj 1995. Dakle, ne stupa na snagu objavom u «Narodnim novinama», nego danom donošenja. Objava u službenom glasilu Republike Hrvatske nije ni bila uvjet za stupanje na snagu i primjenu Odluke budući je u vrijeme njezinog donošenja Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90) obvezu objavljivanja propisivao samo u odnosu na zakone, a ne i za podzakonske akte.

Od 1. prosinca 2002. tužitelju je plaća obračunavana i isplaćivana u skladu s Uredbom o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe («Narodne novine» broj 144/02), koju je donijela Vlada Republike Hrvatske temeljem čl. 169. st. 7. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske («Narodne novine» broj 33/02. i 58/02).

Odredba čl. 138. ZSOSRH prema kojoj plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane prisilni je propis. Jednako tako je prisilni propis odredba čl. 168. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske iz 2002., a kojom je propisano da djelatne vojne osobe, službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama zakona.

Stoga odredbe ugovora kojeg su stranke sklopile 28. studenog 1992. ne mogu imati prednost u primjeni u odnosu na te prisilne propise. Ugovor je, u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99. i 88/01 – dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05) ništav ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva. U konkretnom slučaju odredba čl. 6. alineja 1. Ugovora kojeg su stranke sklopile 28. studenog 1992., koja govori o plaći u suprotnosti je s citiranim prisilnim propisima i stoga je nije moguće primijeniti. Pritom nije odlučno što je ugovor sklopljen prije stupanja na snagu navedenih propisa. Naknadno doneseni prisilni propis ima prednost u primjeni u odnosu na odredbe ugovora u situaciji kada se njime uređuje isto pitanje koje je bilo uređeno ugovorom. Stoga pozivanje tužitelja na odredbe čl. 26., 27. i 28. ZOO nema značaja. Neodlučno je za ishod spora pitanje sklapanja ugovora s obzirom na činjenicu da su plaće djelatnih vojnih osoba uređene prisilnim propisima, koji imaju prednost u primjeni u odnosu na ugovor.

Pogrešno tužitelj u reviziji navodi da ništavost mora biti utvrđena izrekom (dispozitivom) sudske odluke, jer da nijedan zakon (ni Ustav Republike Hrvatske) ne poznaje ništavost po samom zakonu (ex lege). Ništavi pravni poslovi ne proizvode pravne učinke koje bi trebali proizvoditi da su valjani. Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana (čl. 109. st. 1. ZOO). Ugovor ne postaje ništav u trenutku kada to utvrdi (deklarira) sud presudom. Sud svojom odlukom samo deklarira nešto što već postoji, a ugovor je ništav i bez sudske odluke. Ono o čemu govori tužitelj odnosi se na pobojne ugovore koji proizvode pravne učinke, ali se može zahtijevati od suda u smislu odredbe čl. 112. st. 1. ZOO da ih konstutivnom presudom poništi.

Pogrešno tužitelj navodi da je tuženici dosuđen parnični trošak suprotno odredbi čl. 162. ZPP. Ta zakonska odredba se u ovom slučaju ne primjenjuje jer se ona odnosi na slučaj kada državni odvjetnik sudjeluje u postupku kao stranka. U ovoj parnici stranka je Republika Hrvatska (koju zastupa općinsko državno odvjetništvo), a ne državni odvjetnik. Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (čl. 163. ZPP).

Valjalo je zbog tih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 17. siječnja 2008.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.