Supreme Court dismisses legality protection request, upholding High Administrative Court's decision on zoning plan application timing.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court dismissed the Prosecutor's request for legality protection against a High Administrative Court decision. The High Court had ruled in favor of the applicant, overturning a lower administrative body's rejection based on the zoning plan valid at the time the application was filed. The Supreme Court affirmed this approach, rejecting the Prosecutor's argument that the current zoning plan should apply retroactively to the case.
Legislator headnote
AI generatedčl. 49. Zakona o upravnim sporovima; čl. 90. Zakona o upravnim sporovima: In administrative proceedings for issuing location permits, the spatial plan valid at the time the administrative procedure was initiated governs the assessment of the application's merit.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Uzz 14/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u upravnom sporu tužiteljice K. A. iz S., koju zastupa punomoćnica G. B., odvjetnica u S., protiv rješenja Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP-II-350-05/08-02/1619, ur. broj: 531-04-1-09-3/ZP od 9. travnja 2009., radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-64/12 od 12. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-7646/2009-6 od 22. veljače 2012., u sjednici održanoj dana 19. ožujka 2019.,
p r e s u d i o j e:
Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija.
Obrazloženje
Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-7646/2009-6 od 22. veljače 2012. uvažena je tužba, te poništeno rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP-II-350-05/08-02/1619, ur. broj: 531-04-1-09-3/ZP od 9. travnja 2009. Tim rješenjem je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, Ispostava Trogir, klasa: UP-I-350-05/08-01/294, ur. broj: 2181/1-05-08-08-8 od 22. listopada 2008. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju stambenog objekta na zemljišnim česticama br. 20070/9 i br. 20008/10 k.o. V. Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ga Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati, preinači pobijanu presudu i odbije tužbu tužiteljice.
U odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti tužiteljica predlaže predmetni zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.
Pobijana presuda ispitana je samo u granicama zahtjeva, u smislu odredbe čl. 49. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 53/91, 9/92 i 27/92 - dalje: ZUS) koja se na temelju odredbe čl. 90. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10) primjenjuje na ovaj spor.
U ovom stupnju postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti sporno je koji prostorni plan upravno tijelo treba primijeniti prije odlučivanja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole u ovom predmetu, tj. prostorni plan koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka ili onaj koji je na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu.
U postupku je utvrđeno da je tužiteljica 31. listopada 2006. zatražila izdavanje lokacijske dozvole za gradnju stambenog objekta na zemljišnim česticama br. 20070/9 i br. 20008/10 k.o. V., dakle prije donošenja i stupanja na snagu Prostornog plana uređenja Općine M. („Službeni glasnik Općine M.“ broj 07/07), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 22. listopada 2008.
Tuženo tijelo odbilo je zahtjev tužiteljice za izdavanje lokacijske dozvole za predmetni objekt, budući je u postupku utvrđeno kako se predmetne zemljišne čestice nalaze unutar zaštićenog obalnog pojasa (ZOP) u izgrađenom dijelu građevinskog područja u kojemu se, sukladno Odluci o donošenju usklađenja Prostornog plana uređenja Općine M. s odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“ broj 76/07) koja je objavljena u „Službenom glasniku Općine M.“ broj 07/07, a koja je stupila na snagu 26. prosinca 2007., ne mogu planirati niti graditi nove stambene građevine.
U tom smislu, tuženo tijelo navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Prostorni plan uređenja Općine M. („Službeni glasnik Općine M.“ broj 07/07), kao dokument prostornog uređenja u smislu odredbe čl. 34. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“ broj 30/94, 68/98, 35/99, 61/00, 32/02 i 100/04 - dalje: Zakon o prostornom uređenju) budući se lokacijska dozvola izdaje temeljem važećeg dokumenta prostornog uređenja.
Prema pravnom stajalištu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske upravna tijela su bila dužna zahtjev tužitelja ocijeniti prema odredbi dokumenta prostornog uređenja koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog upravnog postupka. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica svoj zahtjev za izdavanja lokacijske dozvole podnijela u vrijeme važenja Prostornog plana uređenja Općine M. („Službeni glasnik Općine M.“ broj 5/02), to je i osnovanost njenog zahtjeva trebalo ocijeniti sukladnom tom podzakonskom aktu, koji je vrijedio u vrijeme pokretanja postupka, odnosno 28. rujna 2007., kada je prvostupanjsko upravno tijelo izvršilo prvu radnju u cilju vođenja postupka.
Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4588/2014 od 13. rujna 2017. kojom je usvojena ustavna tužba podnositeljice K. A. iz S. te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Uzz-26/12-4 od 14. svibnja 2014. i predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
Navedenu odluku Ustavni sud Republike Hrvatske temelji na okolnosti da je u međuvremenu zakonodavstvo promijenjeno na način da se na pitanje primjene podzakonskih propisa u postupcima radi izdavanja lokacijskih dozvola s obzirom na trenutak podnošenja zahtjeva primjenjuju odredbe Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“ broj 153/13 - dalje: ZPU/13) počevši od 1. siječnja 2014. kada je ZPU/13 stupio na snagu.
Odredbama ZPU/13 izričito je propisano pravilo primjene podzakonskih propisa koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva i to ne samo u upravnim postupcima radi izdavanja lokacijskih dozvola pokrenutim otkad je taj Zakon stupio na snagu, već u postupcima koji se dovršavaju po odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“ broj 76/07, 38/09, 55/11, 90/11, 50/12 i 55/12) propisujući izričitu primjenu čl. 122. st. 4. ZPU/13 na te postupke.
S obzirom na to da je tužiteljica u konkretnom slučaju zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju stambenog objekta na čest. zem. broj 20007/9 i 20008/10 k.o. V. podnijela 31. listopada 2006. kada je na snazi bio prostorni plan čijim su odredbama bili ispunjeni uvjeti za izmjenu prostora u pogledu tužiteljičine čestice (gradnja) pravilno je shvaćanje Visokog upravnog suda RH izraženo u pobijanoj presudi, prema kojoj su upravna tijela bila dužna zahtjev tužiteljice ocjenjivati prema odredbama onog dokumenta prostornog uređenja koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog upravnog postupka.
Stoga se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti neosnovan navod da je pobijana odluka rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.
Slijedom izloženog, primjenom odredbe čl. 50. st. 1. ZUS, zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan, pa je valjalo odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 19. ožujka 2019.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v. r.
Mirko Paša