Pž-1257/2011-6 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

89. Pž-1257/11-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Josipu Turkalju, u pravnoj stvari tužitelja H. C. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u S., protiv tuženika Ž. C. S. d.o.o., OIB …, S., radi naknade štete u iznosu od 49.110,88 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1593/09 od 27. prosinca 2010., 30. svibnja 2014.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja H. C. d.o.o., Z., kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1593/09 od 27. prosinca 2010.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 49.110,88 kn s pripadajućim kamatama tekućim od 19. svibnja 2006. pa do isplate te je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u zatraženom iznosu od 11.070,00 kn.

Protiv ove presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i podredno ukinuti.

Nije podnesen odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je naknada štete u iznosu od 49.110,88 kn s osnove povrede ugovorne obveze.

Prvenstveno je potrebno napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prilazi svotu od 50.000,00 kn (članak 502. stavak 1. ZPP-a), a u kojim sporovima se na temelju odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a žalba ne može izjaviti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog navedenog nisu razmatrani žalbeni navodi koji se odnose na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja daje razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa se stoga presuda može ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

Međutim, razlog suda prvoga stupnja zbog kojeg je odbio tužbeni zahtjev je pogrešan, jer činjenica što je tuženik obilazio spornu dionicu državne ceste D-8 kod mjesta G., te po dojavi osigurao tu dionicu državne ceste, a potom izvršio posipanje dijela kolnika koji je bio obuhvaćen naftnom mrljom, ne znači da takvim postupanjem nije došlo do povrede ugovora iz razloga što nije spriječio da uopće dolazi do izlijevanja nafte s ugibališta na kolnik. Nadalje, pogrešno je stajalište suda prvog stupnja da tužitelj ne može tražiti naknadu štete od tuženika nakon što je ovjerio sve situacije za ugovorene i izvedene radove odnosno pružene usluge na temelju Ugovora o redovnom održavanju i zaštiti državnih cesta od 14. svibnja 1999., te izdavanja potvrde od 31. ožujka 2000., jer nije niti sporno da je tuženik izvršavao ugovorne obveze, ali to ne znači da u određenom segmentu nije došlo do propusta.

Međutim, osnovan je tuženikov prigovor zastare.

Naime, potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva u roku određenom za zastaru te obveze (članak 376. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO).

Odredbom članka 374. stavka 1. ZOO-a propisano je da međusobno potraživanje društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu roba i usluga te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

Dakle, potraživanje naknade štete uzrokovane povredom obveze iz ugovora o prometu robe i usluga, a što je ovdje slučaj, zastarijeva u roku od tri godine od nastanka štete (članak 376. stavka 3. u vezi s odredbom članka 374. ZOO-a).

Štetni događaj zbio se 22. studenog 1999., a tužitelj je oštećenom G. B. isplatio ukupno utuženi iznos od 49.110,88 kn 18. svibnja 2006.

Tužba u ovom predmetu podnesena je neposredno 2. prosinca 2009., dakle nakon proteka roka od tri godine od nastanka štete.

Budući da je o tužbenom zahtjevu, zbog osnovanog prigovora zastare, a ne zbog razloga navedenih u pobijanoj presudi, valjalo jednako odlučiti na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 30. svibnja 2014.

SUDAC

JOSIP TURKALJ, v.r.