Legislator Case Law & Legislation
Rev-1985/2014-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal as inadmissible for lack of importance regarding uniform law application.

Case Number Rev-1985/2014-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Inadmissible

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia rejected the plaintiff's extraordinary appeal against a labor enforcement order, ruling it inadmissible under the Civil Procedure Act. The plaintiff argued that lower courts incorrectly applied the law by forcing a small business to reinstate an employee despite having no capacity to do so, citing a need for uniform legal application. The court determined that the specific questions raised by the plaintiff did not meet the statutory threshold of importance required to grant an appeal, as they did not demonstrate a conflict in judicial practice or a need for uniform interpretation of the law.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 2. ZPP; extraordinary appeals are inadmissible when the questions raised do not demonstrate a conflict in judicial practice or a need for uniform interpretation of the law.

Keywords

AI generated
extraordinary appeal inadmissibility uniform application of law labor enforcement reinstatement of employee small business capacity civil procedure act

Cited Legislation

AI generated

Cited Case Law

AI generated
VSRH br. Revr-63/2007-2 od 6. veljače 2007.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1985/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. V. d.o.o. V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u V., protiv tuženice K. P. iz V., OIB: …, koju zastupa punomoćnica Ž. K.-T., odvjetnica u V., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4826/2013-2 od 17. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu broj P-58/13-11 od 12. rujna 2013., u sjednici održanoj 21. siječnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Tužbeni zahtjev tužitelja M. V. d.o.o. Z., …, koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Valpovu broj Ovr-904/12 od 30.07.2012.g., kojim je naloženo tužitelju M. V. d.o.o. kao ovršeniku pod prijetnjom novčane kazne od 20.000,00 kuna da u roku od 3 dana, računajući od dana dostave rješenja o ovrsi, vrati tuženicu na rad i povjeri joj poslove koje je obavljala prije nezakonitog otkaza ugovora o radu, uz uspostavu kontinuiteta radnog odnosa i priznanje svih drugih prava od otkaza do povratka na rad, te se nalaže tuženici K. P. da u roku od 15 dana tužitelju naknadi prouzročen parnični trošak u iznosu od 7.362,50 kn“,

kao neutemeljen, odbija se u cijelosti.

Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi prouzročen parnični trošak u iznosu od 5.625,00 kn u roku od 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena drugostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju i da pravilnom primjenom materijalnog prava pobijanu drugostupanjsku presudu preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji i tuženici naloži plaćanje parničnih troškova, uključujući i trošak žalbe. Tužitelj je popisao trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

U konkretnom slučaju riječ je o reviziji podnesenoj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. ZPP.

U smislu čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da ove pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, dakle u slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U predmetnoj reviziji tužitelj je postavio slijedeća pitanja:

1) Da li je provediva odluka suda kojom se od tužitelja zahtijeva i tužitelju nalaže da radnika /tuženicu/ vrati na rad i povjeri mu/joj obavljanje poslova koje je obavljao/la prije nezakonitog otkaza ugovora o radu i pored toga da mu/joj uspostavi i prizna kontinuitet radnog odnosa od dana donošenja nezakonite odluke o otkazu pa do vraćanja na rad, u situaciji kad je proizvodnja ugašena a sva radna mjesta u proizvodnji ukinuta, uključujući i radno mjesto „pomoćnik strojara 2“ na kojem je radnik radio prije donošenja nezakonite odluke, a poslodavcu nije naloženo vraćanje radnika na odgovarajuće druge poslove za slučaj da njeno radno mjesto više ne postoji?

2) Da li je tužitelj/poslodavac kojemu je naloženo „… da tužiteljicu vrati na rad i povjeri joj obavljanje poslova koje je obavljala prije nezakonitog otkaza ugovora o radu… i da tužiteljici uspostavi i prizna radnog odnosa od dana izvanrednog otkaza ugovora o radu te do ponovnog povratka na posao te da joj prizna sva prava iz radnog odnosa.“ u situaciji kad je više ne može vratiti na poslove na kojima je radila prije nezakonitog otkaza zbog gašenja proizvodnje i svih radnim mjesta u proizvodnji (što uključuje i radno mjesto na kojem je radila tuženica) obvezan u izvršenju naloga suda vratiti tuženicu na odgovarajuće drugo radno mjesto unatoč tome što mu to nije izričito naloženo, a za radom tuženice stvarne potrebe nema (kao ni potrebe za radom drugih radnika sličnih kvalifikacija) obzirom na dugogodišnju poslovnu politiku, odnosno obzirom na činjenicu da u posljednjih 5 godina zapošljava svega dva radnika i to na poslovima koje tuženica nesporno ne može obavljati (D. P. koji je voditelj računovodstve i financija i Z. R. koji radi na radnom mjestu terenski komercijalist – referent prodaje) na način da svoje poslovanje „prilagodi“ izvršenju presude i za tuženicu „otvori“ radno mjesto?

3) Da li je gašenje proizvodnje i ukidanje svih radnih mjesta u proizvodnji, uključujući i radno mjesto na kojem je radnik radio, uz okolnost da kod tužitelja ne postoji potreba za radom radnika na nekom drugom radnom mjestu (a ni potreba za drugim radnicima u tom smislu) opravdan razlog u smislu odredbe čl. 50. st. 1. t. 10. Ovršnog zakona i čl. 208. ZOO da se ovrha proglasi „onemogućenom“ odnosno nedopuštenom?

4. Da li su Odluka skupštine društva, program rješavanja viška radnika i druge isprave priložene spisu predmeta, kojima se dokazuje da tužitelj zapošljava samo dva radnika, od kojih ni jedan radnik nije proizvodni radnik jer je proizvodnja ugašena, vjerodostojni dokazi, dovoljni za zaključak da tužitelj nije u mogućnosti tuženicu vratiti na radno mjesto na kojem je ranije radila a ni ponuditi joj druge poslove jer drugog odgovarajućeg radnog mjesta nema?“

Što se tiče razloga važnosti postavljenih pitanja u smislu čl. 382. st. 3. ZPP tužitelj navodi da su ista važna za odluku u sporu, jer je pobijana drugostupanjska odluka, jednako kao i prvostupanjska, posljedica nepodudarnog i pogrešnog stava nižestupanjskih sudova u odnosu na postavljena pitanja zbog kojih je revizija podnesena, s druge strane tužitelju se pobijanom odlukom nameće nemoguća obveza, te da je takav nalog, odnosno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova koje se u bitnom svodi na to da tužitelj tuženicu treba vratiti na rad po svaku cijenu definitivno u protivnosti s dosadašnjom sudskom praksom i Ustavom RH zajamčenim načelom slobode poduzetništva (čl. 49. Ustava), odnosno zajamčenim pravom poslodavca da organizira proces rada i poslovanja, primjerice odluka VSRH br. Revr- 63/2007-2 od 6. veljače 2007.. Pritom, tužitelj navodi da su postavljena pitanja važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni obzirom na nedorečene zakonske odredbe koje se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i za ujednačavanje sudske prakse jer revizijski sud po saznanjima tužitelja još uvijek nije zauzeo shvaćanje vezano za postavljena pitanja. Pritom tužitelj ne navodi da je riječ o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, niti da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Slijedom izloženog proizlazi, da razlozi važnosti postavljenih pitanja na koje se poziva tužitelj u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, nisu dostatni da bi uvjerili ovaj sud da se radi o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Stoga, izvanredna revizija tužitelja nije dopuštena, pa je na temelju čl. 392. b) st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 21. siječnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.