Rev-447/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-447/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz V. G., kojega zastupa punomoćnica N. S.-R., odvjetnica u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu (ranije Gradu Zagrebu) od 15. studenog 1994. godine broj Gž-7221/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. veljače 1994. godine broj Pn-5426/93, u sjednici održanoj dana 16. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika glede odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika se djelomično prihvaća te se glede odluke o zateznoj kamati i odluci o trošku postupka ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu (ranije Gradu Zagrebu) od 15. studenog 1994. godine broj Gž-7221/94 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. veljače 1994. godine broj Pn-5426/93 i u tom dijelu se predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o trošku revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 1.239,04 DEM prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama po stopama koje se plaćaju na DEM na štedne uloge po viđenju, s tim da kamate teku od 15. lipnja 1993. godine do isplate i uz naknadu troška postupka u iznosu od 1.641,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena navedena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja iznad iznosa od 600 DEM u protuvrijednosti valute Republike Hrvatske, a na dan nastanka osiguranog slučaja, kao i u odluci o kamatama i troškovima postupka.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da revizijski sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev te traži trošak pristojbi na žalbu i reviziju.

Tužitelj nije odgovorio, a niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji. Revizija je djelomično osnovana.

U prvostupanjskoj presudi iznosi su izraženi u hrvatskim dinarima, a u ovoj presudi su preračunati i izraženi u kunama i lipama temeljem odredbe toč. V. Odluke o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe ("Narodne novine", broj 37/94).

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 386. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da tuženik ispuni svoju obvezu na isplatu naknade za osigurani slučaj prema polici osiguranja broj 0711032 za kombinirano kolektivno osiguranje nezgode koji je zaključio poslodavac tužitelja Ina d.d. Z., i tuženik dana 1. ožujka 1993. godine.

Među strankama nije sporno da se dana 13. svibnja 1993. godine dogodio osigurani slučaj, jer je tužitelj tog dana stradao u prometnoj nezgodi i zadobio teške tjelesne povrede koje su uzrok trajnog invaliditeta.

Među strankama nije sporno da je tuženik u mirnom postupku isplatio tužitelju iznos od 1.289,00 kn dana 27. rujna 1993. godine, što je tog dana predstavljalo protuvrijednost iznosa od 360,96 DEM, a na dan štetnog događaja 13. svibnja 1993. godine protuvrijednost iznosa od 1.000 DEM.

Tijekom nižestupanjskog postupka utvrđeno je da je kod tužitelja kao posljedica prometne nezgode nastupio trajni invaliditet od 8%, a među strankama nije sporna ni činjenica da je za trajni invaliditet ugovorena svota od 20.000 DEM između tuženika i poslodavca tužitelja.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 919. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje ZOO) kada su obvezali tuženika da plati tužitelju daljnji iznos od 1.239,04 DEM tužitelju, jer će tuženik tek isplatom tog iznosa ispuniti svoju obvezu prema ugovoru o osiguranju. Kako su nižestupanjski sudovi tvrdili da je osigurana svota za slučaj trajanog invaliditeta od 8% u iznosu od 1.600 DEM to su neosnovani revizijski navodi da su nižestupanjski sudovi utvrdili osiguranu svotu u iznosu od 2.000 DEM. S procjenom nižestupanjskih sudova da je tužitelj prijavio štetu tuženiku u trenutku kada je to zbog zdravstvenih razloga mogao zbog čega nije prekoračio rok od 3 dana od kada je događaj mogao prijaviti slaže se i ovaj sud. Propust ugovaratelja osiguranja (poslodavac tužitelja) da nastup osiguranog slučaja prijavi u roku od 3 dana tuženiku, ne može ići na štetu tužitelja, pa su stoga nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je tuženik dužan isplatiti tužitelju naknadu za osigurani slučaj u iznosu od 1.600 DEM u kunskoj protuvrijednosti na dan kada je šteta likvidirana djelomično ili u cijelosti a ne na dan osiguranog slučaja kako to pogrešno smatra revident. Kako je tuženik isplatio tužitelju dana 27. rujna 1993. godine iznos od 1.289,00 kn što predstavlja protuvrijednost iznosa od 360,96 DEM na taj dan, to je tuženik dužan platiti tužitelju daljnji iznos od 1.239,04 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kod NBH na dan likvidacije štete, pa neosnovano ističe revident revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, glede odluke o glavnoj stvari.

U pravu je međutim revident kada ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava glede odluke o zateznim kamatama jer u ovom predmetu tužitelj traži isplatu ugovorene svote prema ugovoru o osiguranju pa se zatezne kamate treba dosuđivati uz primjenu odredbe čl. 919. st. 1. i 2. ZOO a ne temeljem odredbe čl. 277. ZOO koju su pogrešno primijenili nižestupanjski sudovi donoseći odluku o zateznoj kamati.

Prema čl. 919. st. 1. i 2. ZOO kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući od dana kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio, a time da ukoliko je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, taj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos.

Kako je zbog pogrešnog pravnog stava nižestupanjskih sudova činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer nije utvrđeno da li su stranke ugovorile rok u kojem je osiguratelj dužan isplatiti naknadu, to nema uvjeta za preinaku odluke o zateznim kamatama pa je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuta odluka nižestupanjskih sudova o zateznim kamatama i u tom dijelu je predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje, dok je glede glavnice odbijena revizija tuženika kao neosnovana primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U nastavku postupka će prvostupanjski sud utvrditi od kojeg datuma tužitelj ima pravo na zatezne kamate uz primjenu odredbe čl. 919. st. 1. i 2. ZOO te će potom o zateznoj kamati donijeti novu zakonitu odluku.

Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 16. veljače 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.