Criminal appeal upheld; first-instance acquittal on drug charge voided due to incomplete evidence gathering.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal against the first-instance acquittal regarding a drug-related charge. The lower court had failed to question a key witness, R.S., who possessed direct knowledge of the conversation during the drug transaction. Consequently, the Supreme Court ruled that the factual findings were erroneous and incomplete because essential evidence was not exhausted.
Legislator headnote
AI generatedČl. 321., 351. st. 2., 3. st. 2. ZKP; The appellate court must overturn a first-instance acquittal when the lower court fails to exhaust all available means of proof, thereby creating a reasonable doubt that must be resolved in favor of the accused.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-542/03-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Milivoja Mikora i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G.M. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 11. travnja 2003. broj K-5/03, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D., u sjednici održanoj dana 15. listopada 2003. godine
r i j e š i o j e:
Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, prvostupanjska presuda se u svom oslobađajućem dijelu glede kaznenog djela iz čl. 236. KZ ukida i u tom dijelu se predmet vraća na ponovno suđenje nadležnom općinskom sudu.
Obrazloženje
Županijski sud u Splitu je presudom od 11. travnja 2003. broj K-5/03 opt. G.M. proglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi sa čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 129/00), te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, u koju kaznu mu je po čl. 63. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 22. studenog 2002. pa nadalje, po čl. 173. st. 7. KZ oduzeo mu drogu, koja će po pravomoćnosti presude biti uništena, a po čl. 122. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) obavezao ga da nadoknadi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 4.700,00 kn. Nasuprot tome, po čl. 354. ZKP, opt. G.M. oslobodio je od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 236. KZ, prema činjeničnom i pravnom opisu navedenu u odnosnom dijelu izreke prvostupanjske presude.
Protiv te prvostupanjske presude i to samo njenog oslobađajućeg dijela, žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska glede kaznenog djela iz čl. 236. KZ ukine i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. ZKP spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje ih je sudu vratilo uz podnesak od 25. srpnja 2003. broj KŽ-DO-1118/03, s prijedlogom da se žalba prihvati i da se u oslobađajućem dijelu prvostupanjska presuda ukine, te vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pri čemu je ustrajao i sjednici drugostupanjskog suda nazočan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D..
Žalba je osnovana.
Drugostupanjski sud je prvostupanjsku presudu prema čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP ispitao u dijelu u kojem je žalbom pobijana i iz osnova iz kojih se pobija, a po službenoj dužnosti ispitao je da li postoje povrede odredaba kaznenog postupka navedene u točki 1., odnosno da li je u smislu toč. 2. na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, no pri tome nije našao da bi bile počinjene takove povrede odredaba kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti.
Žalba je osnovana.
Naime, predmetnom optužnicom se opt. G.M., osim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, teretilo još i da je počinio kazneno djelo iz čl. 236. KZ, na način da je 22. studenog 2002. u S. od R.Š. kupio zlatnu narukvicu s pločicom, težine oko 9 grama, vrijednosti 1.300,00 kn, davši mu za uzvrat 3 paketića s ukupno 0,14 grama opojne droge heroin, protuvrijednosti 300,00 kn, do koje je narukvice ovaj došao kaznenim djelom krađe na štetu K.M., premda je obzirom na osobu prodavatelja, okolnosti i mjesto prodaje, te nesrazmjer između vrijednosti narukvice i droge koju je dao, znao kako narukvica potječe od počinjenog kaznenog djela.
Optuženik se branio da je R.Š. inače poznavao iz narkomanskog miljea, no ne dovoljno dobro, pa da je upravo zbog toga prije opisane kupnje narukvice i trampe za drogu, ovoga pitao i to čak 10-15 puta je li predmetna narukvica ukradena, što je ovaj nijekao, tvrdeći da je istu dobio na poklon, a u protivnom da on (optuženik) ne bi vršio ovu trampu. Tek nakon trampe da je otišao u zlatarsku radnju i interesirao se za cijenu narukvicu, te ovom zgodom saznao da se radi o ukradenoj narukvici. Tijekom glavne rasprave, a niti u istražnom postupku, R.Š. nije bio ispitan u svojstvu svjedoka, a glede okolnosti razmjene narukvice za drogu, kao svjedok na glavnoj raspravi ispitan je samo T.M., koji je potvrdio da su optuženik i R.Š. dosta razgovarali, no ovaj svjedok da je bio okrenut leđima i da nije čuo što su oni razgovarali.
Prvostupanjski sud je tijekom dokaznog postupka dobio saznanja da je R.Š. osoba sklona skitnji, koja nema prijavljeno stalno prebivalište ni boravište i unatoč izdavanju dovedbenog naloga ova osoba nije nađena na zadnjoj navedenoj adresi, niti predvedena pred sud radi saslušanja u svojstvu svjedoka, uslijed čega su stranke odustale od prijedloga da se sasluša kao svjedok.
Nakon tako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 3. st. 2. ZKP, zaključujući da se pokazala dvojba glede odlučne činjenice o tome je li optuženik znao da je R.Š. opisanu narukvicu nabavio počinjenjem kaznenog djela i po načelu "in dubio pro reo" utvrdio da optuženik za tu činjenicu nije znao, te ga uz primjenu čl. 354. ZKP oslobodio od optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 236. KZ, uzimajući da indicije kao što su kretanje spomenutog R.Š. u narko-miljeu, prodaja narukvice na ulici i to po znatno nižoj cijeni od stvarne vrijednosti, nisu dovoljno čvrste da bi sa sigurnošću upućivale na zaključak da je optuženik znao da se radi o ukradenom predmetu, a sama mogućnost da je takvo što mogao znati, da predstavlja samo neizravnu namjeru, koja kao odlučna činjenica nije dostatna za postojanje obilježja kaznenog djela iz čl. 236. KZ u subjektivnoj sferi.
Žalitelj, međutim, i dalje ustraje u tvrdnji da su upravo ove okolnosti o osobi R.Š., o mjestu razmjene narukvice za drogu i nesrazmjer u vrijednosti predmeta, dostatni za zaključak da je optuženik znao da je narukvica nabavljena počinjenjem kaznenog djela, naglašavajući također i značaj okolnosti da sud nije ispitao kao svjedoka R.Š., te tako smatrajući da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
U pravu je žalitelj kada prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Naime, u pravilnoj primjeni odredbe čl. 321. ZKP dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje, a dokazi se izvode prema prijedlogu tužitelja, odnosno obrane, no također i po službenoj dužnosti. Tek nakon što se u punom, potrebnom, a raspoloživom opsegu izvedu dokazi, slijedi njihova ocjena sukladno odredbi iz čl. 351. st. 2. ZKP, pa tek ako rezultati dokaznog postupka, u kojem su iscrpljene sve dokazne mogućnosti, pokažu da se još pojavljuje dvojba glede postojanja odlučnih činjenica, tek tada se po čl. 3. st. 2. ZKP takva dvojba presudom rješava na način koji je povoljniji za okrivljenika. U predmetnoj stvari, kako je već naprijed navedeno, prvostupanjski sud nije iscrpio sve dokazne mogućnosti, jer nije kao svjedoka ispitao R.Š., koji je slijedom obrane optuženika imao neposredna saznanja o sadržaju razgovora koji se između njih dvojice vodio prilikom kupnje narukvice i plaćanja drogom. To potvrđuje i saslušani svjedok T.M.. Nije bilo dostatno samo izdati dovedbeni nalog Policiji, koji nije realiziran, već je trebalo zatražiti, sukladno redarstvenim propisima, potragu za ovom osobom, jer odredba čl. 177. st. 2. ZKP redarstvene vlasti ovlašćuje na potragu, kada postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, a također ih na to i obavezuje.
Zbog navedenih razloga drugostupanjski sud je odlučio po čl. 388. st. 1. i 4. u vezi sa čl. 17. st. 1. toč. 1.a) ZKP kao u izreci.
U ponovnom suđenju Općinski sud u Splitu, prvostupanjski sud će slijedom odredbe čl. 393. ZKP kao osnovu suđenja uzeti onaj dio prijašnje optužbe koji se odnosi na ukinuti dio presude, zatražit će od redarstvenih vlasti da potragom utvrde adresu R.Š. i osigurat će da se on pojavi pred sudom i bude saslušan u svojstvu svjedoka na okolnosti razgovora koji je između njega i optuženika vršen 22. studenog 2002. godine kod prodaje zlatne narukvice, a izvest će i ostale potrebne dokaze i tek će na osnovi ocjene svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, sukladno odredbi iz čl. 351. ZKP izvoditi zaključak o optuženikovim saznanjima da li je narukvica pribavljena kaznenim djelom, kao i o ostalim čnim činjenicama koje tvore obilježje kaznenog djela iz čl. 236. KZ, odnosno o drugim odlu
činjenicama o kojima ovisi neposredna primjena pojedinih odredaba kaznenog zakonodavstva, te će tako donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
U Zagrebu, 15. listopada 2003. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Vojimir Katić, v. r.
mr. Branko Zmajević, v. r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Voditelj Otpremne pisarnice:
Štefica Klepac