Revr-1050/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. P. iz K., koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u R., protiv tuženika V. N. D. za starije i nemoćne osobe, V., kojeg zastupa punomoćnica D. Š., odvjetnica u R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-1931/2011-2 od 16. siječnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci br. P-196-08 od 30. studenoga 2010., u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2014.,
Legislator headnote
AI generatedRevr-1050/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a st. 1. ZPP).
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 1050/13-2
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. P. iz K., koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u R., protiv tuženika V. N. D. za starije i nemoćne osobe, V., kojeg zastupa punomoćnica D. Š., odvjetnica u R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-1931/2011-2 od 16. siječnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci br. P-196-08 od 30. studenoga 2010., u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2014.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. travnja 2008., a koja je potvrđena drugostupanjskom Odlukom – odgovorom od 6. svibnja 2008. nezakonit, kao i da je tuženik dužan tužiteljicu vratiti na poslove medicinske sestre sa svim pravima iz radnog odnosa kao da pobijanog otkaza nije bilo (toč. I.). Tužiteljica je obvezana tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 5.535,00 kn (toč. II.).
Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužiteljice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti prihvaćen zahtjev tužiteljice, te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.137,50 kn. Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji se predlaže da se ista prihvati i da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, te da se tužiteljica obveže tuženiku nadoknaditi troškove postupka.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tuženika nije osnovana.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a st. 1. ZPP).
Predmet ovog parničnog postupka predstavlja pobijane Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice, kao i drugostupanjske odluke tuženika, kao i da se tužiteljicu vrati natrag na rad na radno mjesto na kojem je radila prije nezakonitog otkaza ugovora o radu.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužiteljice bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre,
- da je tuženik tužiteljici izvanredno otkazao ugovor o radu, jer da se tužiteljica ogriješila o Kodeks ponašanja uposlenika tuženika, budući se u radu koristila izrazito grubim naređivačkim tonom, vrijeđajući i omalovažavajući suradnike, da nije poštivala hijerarhiju i suradnike u smislu odbijanja konzultacija,
- da je tužiteljica pravodobno tražila kako zaštitu kod poslodavca, tako i sudsku zaštitu u ovom predmetu,
- da je tuženik tužiteljici omogućio pravo na obranu,
- da su zaposlenice tuženika V. M. i M. R. 4. travnja 2008. zatražile od tuženika da uspostavi korektnu komunikaciju i poslovnu suradnju s tužiteljicom,
- da je iz iskaza svjedoka predloženih od strane tuženika utvrđeno da se tužiteljica prema nekim od djelatnika tuženika ophodila strogim tonom, da je ista stvarala razliku između osoblja, da je njegovateljici M. R. zabranila boravak u ambulanti,
- da su neke njegovateljice (M. R., M. Ž., M. N., M. D. i A. M.) izbjegavale biti u smjeni s tužiteljicom, odnosno da su s njom izbjegavale kontakt.
Obzirom na takva utvrđenja prvostupanjski sud smatra da navedeno ponašanje tužiteljice predstavlja osobito važnu činjenicu radi koje daljnji rad tužiteljice kod tuženika nije moguć, radi čega je odbio zahtjev tužiteljice u cijelosti.
Drugostupanjski sud je pak prihvatio žalbu tužiteljice i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je prihvatio tužbu tužiteljice u cijelosti, te utvrdio sporni otkaz ugovora o radu nedopuštenim. Naime, drugostupanjski sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužiteljica počinila povredu koja joj se stavlja na teret, te posebno da tuženik nije dokazao da je tužiteljica počinila povredu radne obveze koja se može tretirati kao osobito teška povreda u smislu odredbe čl. 107. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, dalje ZR), odnosno da bi ista povrijedila odredbe Kodeksa ponašanja zaposlenika tuženika.
Kod toga drugostupanjski sud utvrđuje da nitko od saslušanih svjedoka nije potvrdio da bi bilo tko, bilo od strane tuženika, bilo od strane korisnika tuženika, imao primjedbe na profesionalni rad tužiteljice.
Drugostupanjski sud posebno ističe da događaj od 4. travnja 2008. sam po sebi nije takve prirode da bi se mogao svesti pod tešku povreda obveza iz radnog odnosa. Naime, toga dana je došla ravnateljici tuženika pisana primjedba njegovateljica V. M. i M. R. na komunikaciju s tužiteljicom i njihov zahtjev da im se s tužiteljicom omogući razgovor. Takav razgovor je i održan 10. travnja 2008., ali bez uspjeha, tj. tužiteljica nije ocijenila da bi morala mijenjati svoje ponašanje prema suradnicima, već je tvrdila da je njezino ponašanje iskaz njezine pedantnosti u poslu.
S navedenim shvaćanjem drugostupanjskog suda suglasan je i revizijski sud, pa nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Naime, u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć.
Neosnovane su tvrdnje revidenta da je drugostupanjski sud pogrešno utvrdio da bi za izvanredni otkaz trebalo kumulativno ispuniti pretpostavke, a to je da je došlo do osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i da postoji neka druga osobito važna činjenica radi koje daljnji radni odnos više nije moguć. Naime, kod izvanrednog otkaza ugovora o radu dostatno je da je ili počinjena osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa ili da postoji neka druga osobito važna činjenica za izvanredni otkaz, te kumulativno da radi toga uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa više nije moguć.
Sam događaj ili incident koji se dogodio 4. travnja 2008. ne predstavlja osobito tešku povredu iz radnog odnosa, niti pak predstavlja osobito važnu činjenicu radi koje bi poslodavac imao pravo izvanredno otkazati ugovor o radu, jer radni odnos više ne bi bilo moguće nastaviti. Navedeno ukazuje na poremećene međuljudske odnose, odnosno određenu netrpeljivost ili animozitet između određenih osoba kod tuženika, odnosno nemogućnost normalne suradnje, te bi navedeno ponašanje eventualno moglo predstavljati razlog za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja.
Osim toga, u situaciji kada na rad tužiteljice nema nikakvih primjedbi od strane korisnika tuženika, a niti od strane zaposlenika glede njezina profesionalnog rada, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da bi ponašanje tužiteljice bilo protivno Kodeksu ponašanja zaposlenika tuženika u dijelu koji se odnosi na postupanje prema ostalim zaposlenicima i korisnicima.
U samoj reviziji tuženik iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, te ukazuje na činjenice koje je drugostupanjski sud pogrešno utvrdio, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može izjaviti (čl. 385. ZPP).
Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 9. listopada 2014.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.