Revr-168/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-168/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. D. iz S. V., zastupanog po punomoćniku V. U., dipl. pravniku, pravnom zastupniku SSSH, Povjereništvo Zadarske županije u Zadru, protiv tuženika P. s. d.d. P., zastupanog po punomoćniku B. Z., odvjetniku u Z., radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru, broj: Gž-565/01 od 11. prosinca 2002. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, broj: P-1525/97 od 20. ožujka 2001. godine, u sjednici održanoj 20. svibnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zadru, broj: Gž-565/01 od 11. prosinca 2002. godine potvrđena je presuda Općinskog suda u Zadru, broj: P-1525/97 od 20. ožujka 2001. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je otkaz ugovora o radu od 20. svibnja 1996. godine nedopušten, te vraćanje tužitelja na rad kod tuženika na radno mjesto pomoćnog radnika.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a kako na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident i ne upire, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev upravljen na utvrđenje da je otkaz ugovora o radu od 20. svibnja 1996. godine (izvanredni otkaz ugovora o radu) nedopušten, te njegovo vraćanje na rad kod tuženika. Tužitelj naime smatra da njegovo postupanje: odbijanje prekovremenog rada, ocjenjeno od tuženika kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, nije bio razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, već eventualno redovni otkaz ugovora o radu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je zbog neopravdanog odbijanja tužitelja da radi duže od punog radnog vremena (dana 07. svibnja 1996. godine) tužitelj pismeno upozoren od tuženika na moguće posljedice takvog kršenja obveze iz radnog odnosa,

- da je tužitelj unatoč tome 14. svibnja 1996. godine neopravdano odbio raditi na ukrcaju sira duže od punog radnog vremena, nezadovoljan činjenicom što mu nije isplaćena stimulacija za prethodni mjesec,

- da je tuženik obavijestio sindikalno povjerenstvo o namjeravanom izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a s kojim se to tijelo suglasilo, kao i

- da je tužitelju omogućeno da iznese svoju obranu,

- da je dana 20. svibnja 1996. godine tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Temeljem prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja ispravno ocijenivši da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

Odredbom čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR), određeno je da poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme bez poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Mogućnost izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tuženik je dodatno razradio čl. 102. svog Pravilnika, kojim je kao tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a zbog koje se može izvanredno otkazati ugovor o radu predvidio: neizvršavanje, nesavjesno ili nemarno, te nepravodobno izvršavanje povjerenih poslova i zadataka radniku.

Polazeći od citiranih odredbi, te zakonske obveze radnika da u slučaju prijeke potrebe procesa rada na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena, najviše do 10 sati tjedno (čl. 33. st. 1. ZR-a), a što je ovdje upravo bio slučaj, nužno je zaključiti da je u konkretnoj situaciji odbijanjem prekovremenog rada tužitelj doista počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti nastavak rada tužitelja nije moguć kod tuženika. Naime, odbijanje tužitelja da na zahtjev poslodavca nastavi s prekovremenim radom, a što je u tom trenutku bilo nužno radi pravovremene dostave zatražene robe kupcu (a što su zbog odbijanja tužitelja učinili međutim drugi radnici tuženika: vozač i radnici iz uprave), doista jest teška povreda, a koja slikovito govori o tužiteljevom odnosu prema radu i povjerenim mu obvezama iz radnog odnosa. Uz takav neodgovorni pristup tužitelja prema radu, a što ima direktni odraz na proces rada kod tuženika, jasno je da njegov radni odnos kod tuženika više nije moguć, te su ostvarene pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Svi ostali revizijski navodi tužitelja sadržajno su prigovori činjenične naravi, o kojima u ovoj revizijskoj fazi postupka nije dopušteno raspravljati, sve u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 20. svibnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.