Legislator Case Law & Legislation
Pž-8726/2003-2 AI generated

Court dismisses appeal confirming dividend payment order despite invalid share certificate and invalid shareholder resolution.

Case Number Pž-8726/2003-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The High Commercial Court dismissed the defendant's appeal, upholding the lower court's order to pay dividends to the plaintiff. The defendant argued the share certificate was invalid due to improper signature and that the plaintiff lacked shareholder status, while also claiming a subsequent General Assembly resolution voiding dividend payments was legally ineffective. The court rejected these claims, ruling that the defendant could have verified shareholder status through the Central Depository Agency and that the invalid Assembly resolution did not retroactively negate the plaintiff's acquired rights under the Constitution.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o trgovačkim društvima čl. 220, 226; Zakon o obveznim odnosima čl. 436; Ustav RH čl. 49; Zakon o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima čl. 87; Zakon o trgovačkim društvima čl. 355, 357; Zakon o parničnom postupku čl. 368: A court order for dividend payment remains valid if the claimant's shareholder status is provable, even if the underlying share certificate is flawed or a subsequent General Assembly resolution voiding the payment is declared void ab initio.

Keywords

AI generated
dividend payment obligation shareholder status verification invalid share certificate void corporate resolution acquired rights protection Central Depository Agency ex tunc invalidity

Cited Legislation

AI generated
čl. 220. stavak 4. Zakona o trgovačkim društvima
čl. 226. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima
čl. 436. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
čl. 87. stavak 1. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima
čl. 49. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske
čl. 355. stavak 1. točka 3. Zakona o trgovačkim društvima
čl. 357. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima
čl. 109. Zakona o obveznim odnosima
čl. 368. ZPP-a

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

XXIX Pž-8726/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, kao predsjednice vijeća, te Branke Ćiraković i Dubravke Zubović, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice [I.B.] iz [Z], protiv tuženika [H.] d.d. [Z], zastupan po punomoćnici D. D., odvjetnici u Z., radi isplate dividende, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3022/2001 od 11. prosinca 2001. godine, nakon vijećanja u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 1. lipnja 2004. godine

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3022/2001 od 11. prosinca 2001. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom označenom u izreci, Trgovački sud u Zagrebu je naložio tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 1.880,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2000. godine do isplate, te da naknadi parnični trošak u iznosu od 200,00 kn.

Protiv ove presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga. U žalbi u bitnom navodi, da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica dioničarka tuženika uvidom u potvrdu (list 16 spisa), a da potvrda na kojoj sud temelji presudu nije valjana, budući nema valjanu pravnu snagu, jer je istu potpisala osoba koja nije član uprave društva, a u vrijeme izdavanja potvrde, knjigu i vođenje knjige dionica tada uprava nije dionica vodila je uprava društva, buduć

povjerila banci ili kojoj drugoj specijaliziranoj instituciji. Kako je sud svoju odluku zasnovao na dokazu koji nije valjan, počinio je povredu materijalnog prava iz članka 226. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima, a također je sud počinio povredu materijalnog prava kada tvrdi da je odlučna činjenica da li je tužitelj u trenutku donošenja odluke o isplati dividende bio dioničar društva. Navodi da je dividenda pravo vezano uz dionice, te se isplaćuje na temelju članskoga prava u društvu i pripada samo onome tko je njezin imatelj ili osobi kojoj imatelj ustupi tražbinu na isplatu dividende u vrijeme njezina potraživanja odnosno isplate, a iz potvrde tuženika ne proizlazi da je tužitelj u vrijeme zaključenja glavne rasprave bio dioničar tuženika, odnosno u vrijeme podnošenja tužbe, a što je odlučna činjenica glede prava tužitelja za isplatom dividende, pa tako i članka 220. stavak 4. Zakona o trgovačkim društvima. Ističe da Središnja depozitarna agencija sada vodi knjigu dionica za tuženika, te je sud postojanje aktivne legitimacije mogao utvrditi samo potvrdom o stanju za tužitelja izdanu od strane Središnje depozitarne agencije, a istu potvrdu o stanju računa tuženik nije u mogućnosti pribaviti, već je takvu potvrdu mogao dostaviti jedino tužitelj ili sud službenim putem, obzirom da je dionica vrijednosni papir. Tvrdi da iz presude ne proizlazi da je tužitelj dioničar tuženika, pa je povrijeđen materijalni zakon na štetu tuženika, obzirom da pravo na isplatu dividende ima samo ona osoba koja u vrijeme potraživanja dividende je imatelj dionica tuženika. Ističe i da je tužbeni zahtjev nepodoban za raspravljanje, budući tužitelj nije naveo rod i broj dionica temeljem kojih potražuje dividendu, a osim toga, da je na Glavnoj skupštini društva održanoj dana 22. prosinca 2001. godine donesena odluka da se stavljaju izvan snage odluke o isplati dobiti za 1997. i 1998. godinu, te da se dobit kroz poslovne knjige tuženika provodi kao zadržana dobit, a kako niti jedan dioničar nije pokrenuo postupak radi utvrđenja navedene odluke ništavom ili pobojnom, a niti je pred nadležnim sudom donesena odluka kojom bi se odluka tuženika od 22. prosinca 2001. godine smatrala ništavom, ona egzistira. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu podnijela je tužiteljica u kojoj iznosi mišljenje da je prvostupanjska presuda pravilna, a žalba tuženika neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, u daljnjem tekstu: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a da je pravilno primijenio i materijalno pravo. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u tom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa člankom 8. ZPP-a valjano utvrdio činjenično stanje.

Tako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da se tražbina tužiteljice od 1.880,00 kn odnosi na isplatu dividende za 1998. godinu na koju tužiteljica ima pravo kao dioničar, a za 188 dionica tuženika, a sve temeljem Odluke Glavne skupštine tuženika od 29. srpnja 1999. godine kojom je prihvaćeno financijsko izvješće za 1998. godinu te donesena odluka o isplati dividende za 1998. godinu u tri obroka, time da je treći obrok trebalo isplatiti do 31. prosinca 1998. godine, a tužiteljica je zahtjev za isplatu dividende predmetnom tužbom podnijela 8. svibnja 2001. godine.

Prema odredbi članka 220. stavak 4. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, u daljnjem tekstu: ZTD) dioničari imaju pravo da im se podijeli dobit, osim ako je odlukom Glavne skupštine u skladu sa zakonom i sa Statutom određeno da se dobit ne dijeli dioničarima.

Prema odredbi članka 275. stavak 1. točka 2. ZTD-a, Glavna skupština odlučuje o pitanjima koja su izričito određena zakonom i Statutom društva, a osobito o godišnjim financijskim izvješćima i upotrebi dobiti, i to nakon što joj Nadzorni odbor podnese izvješće o obavljenom nadzoru (članak 275. stavak 3. u vezi sa člankom 263. stavak 3. ZTD-a). Dakle, da bi Glavna skupština mogla odlučivati o upotrebi dobiti, time i o isplati dividende, prethodno se moraju utvrditi i usvojiti godišnja financijska izvješća, a godišnja financijska izvješća utvrđuju uprava i Nadzorni odbor društva u skladu s odredbom članka 220. stavak 2. ZTD-a. Nakon što uprava i Nadzorni odbor utvrde račun dobiti i gubitka društva, te nakon što iz dobiti koja proizlazi iz toga računa rasporede dio dobiti uz rezerve društva, podnose Glavnoj skupštini godišnje financijsko izvješće na usvajanje. Tek nakon što Glavna skupština donese odluku o usvajanju godišnjeg financijskog izvješća, može donijeti odluku o upotrebi dobiti, jer se iz usvojenog financijskog izvješća može utvrditi da li je društvo poslovalo s dobiti i koliko ona iznosi.

Dakle, pravna osnova temeljem koje dioničar može od dioničkog društva zahtijevati isplatu dividende je odluka Glavne skupštine kojom je ona odlučila da se dobit isplati dioničarima. U konkretnom predmetu, prvostupanjski sud je utvrdio da je Glavna skupština donijela odluku o upotrebi dobiti isplatom dividende za 1998. godinu, i to u tri obroka, a što proizlazi iz potvrde tuženika od 23. kolovoza 2001. godine (list 16 spisa) kojom tuženik potvrđuje da je tužiteljica u trenutku donošenja odluke o isplati dividende za 1998. godinu imala pravo na isplatu dividende za 188 dionica u iznosu od 1.880,00 kn.

Navod žalitelja da potvrda tuženika od 23. kolovoza 2001. godine nije valjana jer da nije potpisana od strane uprave društva koja je ovlaštena voditi knjigu dionica, ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, premda to odredbom članka 226. Zakona o trgovačkim društvima nije izričito navedeno, uprava društva odgovorna je za vođenje knjige dionica, jer je vođenje knjige dionica radnja vođenja poslova društva. Dakle, uprava društva odgovorna je za vođenje knjige dionica (prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima, registra dionica), a da li će ona taj posao sama voditi ili ga povjeriti stručnim osobama, u ili izvan društva, o tome odlučuje svojom odlukom. Prema ovjerenoj potvrdi tuženika od 23. kolovoza 2001. godine proizlazi da je u ime tuženika potvrdu izdala osoba u društvu koju je uprava tuženika ovlastila da u njeno ime vodi knjigu dionica, a tuženik nije u smislu odredbe članka 219. Zakona o parničnom postupku predložio sudu bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da toj osobi uprava nije povjerila vođenje knjige dionica.

Stoga, nije osnovan navod žalitelja da navedenom potvrdom tužitelj ne dokazuje svoju aktivnu legitimaciju za vođenje ove parnice. Upravo suprotno, iz navedene potvrde proizlazi da je tužitelj u trenutku donošenja odluke o upotrebi dobiti bila dioničar tuženika, i premda je tužiteljica mogla od trenutka donošenja odluke Glavne skupštine do trenutka podnošenja tužbe otuđiti dionice temeljem kojih potražuje isplatu dividende, tuženik nije u smislu odredbe članka 219. i članka 299. Zakona o parničnom postupku predložio bilo kakav dokaz kojim bi se utvrdilo da je do toga doista i došlo, a čime bi osporio aktivnu legitimaciju tužiteljice.

Članstvo u društvu dokazuje se na dan pokretanja parničnog postupka i to na nekoliko načina, ovisno o dionicama kojima tužitelj raspolaže odnosno koje je dioničko društvo izdalo. Ako se radi o dionicama za koje je društvo izdalo isprave o dionici, svoje članstvo u društvu dioničar će dokazati davanjem na uvid tih isprava. U slučaju da društvo nije izdalo isprave o dionici, ili ako ih je izdalo, a dioničar ima dionice koje glase na ime, članstvo se dokazuje pozivanjem na upis u knjizi dionica, sukladno odredbi članka 226. stavak 2. ZTD-a, koja određuje da u odnosu prema društvu vrijedi kao dioničar koji ima dionicu što glasi na ime samo onaj tko je upisan u knjizi dionica. Ako nije izdana isprava o dionici, a ona nije upisana u kompjutorski sustav Središnje depozitarne agencije, niti je dioničar upisan u knjigu dionica, svoje članstvo u društvu dokazuje se ugovorom o cesiji kojim prijašnji dioničar koji je upisan u knjigu dionica prenosi dionice, a time i prava iz dionice, uključujući u ovom slučaju i pravo na isplatu dividende na novog dioničara (članak 436. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima) ili konstitutivnom pravomoćnom sudskom odlukom kojom se utvrđuje da je dioničar član društva.

Neosnovano žalitelj ističe da nije u mogućnosti pribaviti potvrdu o stanju računa za tužitelja izdanu od strane Središnje depozitarne agencije. Naime, odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima (Narodne novine broj 107/95, 142/98, 87/00), a koji je vrijedio do mjeseca srpnja 2002. godine, određeno je da je Središnja depozitarna agencija obvezna izdavatelju nematerijaliziranih vrijednosnih papira, dakle, u konkretnom slučaju tuženiku, dostavljati podatke o vlasnicima nematerijaliziranih vrijednosnih papira, dakle, o dioničarima društva, odmah nakon svake promjene stanja, a u skladu s pravilima agencije. Prema tome, pod uvjetom da je istinit navod žalitelja da je u međuvremenu Središnja depozitarna agencija u ime uprave tuženika preuzela vođenje knjige dionica, tuženik se temeljem odredbe članka 87. stavak 1. navedenog Zakona odmah izvješćuje o svakoj promjeni stanja, te temeljem navedenog može u svako doba znati tko je dioničar društva.

U odnosu na navod žalitelja da je Glavna skupština nakon zaključenja glavne rasprave u ovom postupku donijela odluku o tome da se stavljaju izvan snage odluke o isplati dobiti za 1997. i 1998. godinu, ovaj sud ukazuje da ta odluka nema nikakvog utjecaja na ovaj parnični postupak. Naime, neovisno o činjenici da ta odluka pred nadležnim sudom nije utvrđena ništavom, ona je ništava jer se njenim sadržajem čini povreda propisa kojima se isključivo ili pretežno štite interesi vjerovnika društva (članak 355. stavak 1. točka 3. ZTD-a). Vjerovnici društva su u ovom slučaju dioničari društva jer svoje pravo na isplatu temelje na ranijoj odluci Glavne skupštine, a propis čija se povreda odlukom Glavne skupštine od 22. prosinca 2001. godine čini, je odredba članka 49. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 41/01, 55/01) koja propisuje da prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu biti umanjena zakonom, niti drugim pravnim aktom. Stoga je odluka Glavne skupštine od 22. prosinca 2001. godine ništava, te se smatra kao da nije ni donesena, jer ništavost po samom zakonu djeluje ex tunc, te ova odluka ne proizvodi nikakav pravni učinak. Naime, sukladno odredbi članka 109. Zakona o obveznim odnosima sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti, a ništavnost se može isticati na bilo koji način, a ne samo tužbom, što proizlazi iz članka 357. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima. Prema tome, niti eventualno podizanje tužbe za utvrđenje ništavosti odluke Glavne skupštine od 22. prosinca 2001. godine nije od odlučnog značaja za ovaj parnični postupak.

Iz navedenih razloga žalba tuženika nije osnovana, pa ju je valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. ZPP-a.

U Zagrebu, 1. lipnja 2004. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

VIKTORIJA LOVRIĆ v.r.