Kžm-23/2013-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 23/13-4

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marijana Svedrovića i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Perice Rosandića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika Z. N., zbog kaznenog djela iz članka 193. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00 i 51/01, dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2013. broj Kzm-4/11, u sjednici održanoj dana 29. siječnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, ali se povodom te žalbe po službenoj dužnosti preinačuje prvostupanjska presuda i izriče da se tom presudom stavlja izvan snage presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Kzm-24/06 od 18. svibnja 2007., koja je bila potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. ožujka 2009. broj Kžm-45/07.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2013. broj Kzm-4/11 optuženik Z. N., na temelju članka 354. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 - pročišćeni tekst i 115/06 - dalje u tekstu: ZKP/97), u obnovljenom postupku oslobođen je od optužbe za kazneno djelo bludne radnje iz članka 193. stavak 2. KZ/97, činjenično opisano u izreci pobijane presude.

Na temelju članka 123. stavak 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračuna suda.

Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), koji zakon je u postupku obnove trebalo primijeniti u skladu s odredbom članka 574. stavak 3. toga zakona, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika D. K. vratio je spis uz popratni dopis broj KŽ-DO-1180/13 od 29. listopada 2013., bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud, na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, izveo pogrešan zaključak o tome da je oštećeno dijete M. N. ispitivano u životnoj dobi u kojoj nije moglo razlikovati istinu od mašte, da je iskaz djeteta nekonzistentan i nevjerodostojan te da se zbog velikog vremenskog odmaka djetetovog iskaza od samih događaja ne može sa sigurnošću tvrditi da je optuženik počinio kazneno djelo na način i pod okolnostima kako mu se to izmijenjenom optužbom stavlja na teret, pozivajući se pri tome na rezultate provedenih vještačenja od strane dr.sc. J. Z., dr. S. K. i psihologinje R. R., iako su ista u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem Poliklinike za zaštitu djece G. Z..

U skladu s iznijetim žalitelj ukazuje na činjenicu da je tijekom postupka u dva navrata dijete ispitivano metodom forenzičkog intervjua i to 2004. i 2007. godine, da je provedeno psihologijsko vještačenje djeteta radi utvrđivanja njegovih mentalnih, emocionalnih i općih kapaciteta za davanje iskaza po vještakinji dr.sc. J. Z., kao i dva kombinirana psihijatrijsko- psihologijska vještačenja i to prvo u Poliklinici za zaštitu djece G. Z. po vještacima dr. D. Š. i prof. Z. D. M. te drugo u Klinici za psihijatriju K. S. po vještacima dr. S. K. i psihologinji R. R..

U žalbi se dalje navodi da je nalaz i mišljenje Klinike za psihijatriju K. S., u odnosu na ocjenu kompetentnosti djeteta da iskazuje o inkriminiranom događaju i vjerodostojnosti njegovog iskaza, suprotan mišljenju Poliklinike za zaštitu djece G. Z., pa je, prema mišljenju žalitelja, prvostupanjski sud bio dužan provesti „suočenje“ vještaka radi otklanjanja proturječnosti u nalazima, a što nije učinjeno zbog čega smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nasuprot mišljenju državnog odvjetnika, stoji na stanovištu da je prvostupanjski sud u obnovljenom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo bludne radnje koje mu je u obnovljenom postupku izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret.

Točno je, naime, da su tijekom ovog kaznenog postupka, uz psihologijsko vještačenje dr. sc. J. Z., provedena dva multidisciplinarna kombinirana psihijatrijsko-psihologijska vještačenja i to u Poliklinici za zaštitu djece G. Z. i Klinici za psihijatriju K. S. s ciljem da se, s obzirom na životnu dob djeteta tempore criminis i njegov odnos s bliskim osobama iz njegove okoline i mogući utjecaj okoline na iskaz djeteta, razluči radi li se o realno proživljenim događajima ili mašti djeteta, a u skladu s tim i ocijeni konzistentnost i vjerodostojnost iskaza djeteta.

Iz nalaza i mišljenja Poliklinike za zaštitu djece G. Z., sačinjenog po vještacima dr. D. Š. i prof. Z. D. M., u bitnom proizlazi da je iskaz oštećenog djeteta, u kojemu u više navrata opisuje događaje zajedničkog kupanja u kadi s ocem spominjući dodirivanje i stiskanje očevog spolovila, kao i dodirivanje njegovog spolovila od strane oca, definirajući ih kao ružne igre i uz pojavu osjećaja srama, vrlo konzistentan i dugotrajno nepromijenjen, da se radi o realno proživljenim događajima, a ne mašti djeteta te da djetetova okolina nije utjecala na stvaranje negativnog stava prema ocu.

Suprotno spomenutom nalazu i mišljenju, iz nalaza i mišljenja Klinike za psihijatriju K. S., sačinjenog po vještacima dr. S. K. i psihologinji R. R., proizlazi da je kompetentnost djeteta da govori konzistentno kroz duži vremenski period bila umanjena, uvažavajući njegovu životnu dob u vrijeme obavljenih intervjua i protek vremena, da se iz njegovog iskaza ne može razlučiti što je bilo realno proživljeno iskustvo, a što fantazmatsko, budući da je dijete u iskazivanju bilo pod utjecajem okoline u kojoj živi te da je, zbog složenih obiteljskih okolnosti, bilo dovedeno u konflikt lojalnosti što rezultira povećanom odanošću roditelju s kojim živi, a to je u konkretnom slučaju bila majka.

Nalaz i mišljenje dr. sc. J. Z., suprotno žalbenom prigovoru, unatoč zaključku vještakinje da je dijete u vrijeme vještačenja imalo sposobnost razlikovanja istine od laži, na što s pravom ukazuje žalitelj, nije u suprotnosti sa zaključkom vještaka K. S., s obzirom da i vještakinja Z. ukazuje na znatnu mogućnost manipulacije djetetom i utjecaja na promjenu iskaza djeteta, pri čemu ističe da je dijete, s obzirom na svoju dob i konfliktuozne odnose između obitelji oca i majke, bilo izloženo sugestibilnim pritiscima pa se, u skladu s tim, može očekivati i spremnost djeteta da različito odgovori na pitanja, ovisno o tome na koga se odnose, sve kako bi zadržalo doživljaj privrženosti i pripadnosti u odnosu na svoje roditelje.

S obzirom na, u bitnom suglasne, nalaze i mišljenja sudskog vještaka dr.sc. J. Z. i vještaka Klinike za psihijatriju K. S., s pravom je prvostupanjski sud poklonio vjeru upravo tim nalazima i mišljenjima, nasuprot nalazu i mišljenju Poliklinike za zaštitu djece G. Z., tim više što se i iz, na raspravi pročitanog, nalaza i mišljenja Klinike za psihološku medicinu K. Z. (listovi 688-703 spisa), temeljem kojeg je i dopuštena obnova ovog kaznenog postupka, može zaključiti da, s obzirom na životnu dob djeteta u vrijeme iskazivanja, nije bilo za očekivati konzistentan iskaz, pogotovo nakon proteka nekoliko godina od događaja, tim više što je dijete evidentno bilo pod utjecajem majke.

Vjerodostojnost nalaza i mišljenja kojima je prvostupanjski sud poklonio vjeru, a time i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, nije dovedena u pitanje ni činjenicom da je vještakinja K. S. dr. S. K. na glavnoj raspravi iskazala da je najautentičniji iskaz o inkriminiranim radnjama bio onaj koji je dijete dalo na samom početku profesorici R. u Psihotrauma centru Klinike za dječje bolesti u Z., na što u žalbi ukazuje državni odvjetnik, jer ista vještakinja u nastavku navodi da ni prilikom tog ispitivanja dijete nije pokazivalo znakove primarne traumatiziranosti, niti negativnu afektivnu pratnju, već da se ista pojavljuje protekom vremena i tijekom daljnjih ispitivanja, a iz čega vještakinja zaključuje da konkretni događaj za dijete nije bio primarno traumatsko iskustvo.

Neutemeljen je i prigovor državnog odvjetnika da činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno jer da prvostupanjski sud nije proveo „suočenje“ vještaka radi otklanjanja proturječnosti u nalazima.

To iz razloga što se vještak Poliklinike za zaštitu djece G. Z. dr. D. Š. pisanim podneskom i na glavnoj raspravi od 27. rujna 2012., na kojoj je bila nazočna i vještakinja dr. sc. J. Z., očitovao, kako na nalaz i mišljenje te vještakinje, tako i na nalaz i mišljenje Klinike za psihološku medicinu K. Z., ostajući u cijelosti kod ranijeg nalaza i mišljenja, a budući da nalaz i mišljenje Klinike za psihijatriju K. S. ne proturječi suglasnim nalazima i mišljenjima dr. sc. J. Z. i K. Z., već, dapače, u svim bitnim elementima je s tim nalazima podudaran, izostankom očitovanja vještaka dr. Š. na nalaz i mišljenje K. S. nije dovedena u pitanje potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kako to pogrešno tvrdi žalitelj. Osim toga, treba reći da je prvostupanjski sud, upravo radi otklanjanja proturječnosti u nalazima i mišljenjima vještakinje dr. sc. J. Z. i Poliklinike za zaštitu djece G. Z., s jedne strane, kao i proturječnostima u nalazima i mišljenjima Poliklinike za zaštitu djece G. Z. i K. Z., s druge strane, i proveo novo vještačenje po Klinici za psihijatriju K. S. te na taj način postupio sukladno odredbi članka 318. ZKP/08.

Slijedom iznijetoga, nije ostvarena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud potpuno i točno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio sve izvedene dokaze i iz njih izveo pravilan zaključak da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret pa ga je zakonito oslobodio od optužbe.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. toč. 2. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio je da je tom presudom povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika (članak 469. točka 3. ZKP/08), jer je prvostupanjski sud prilikom donošenja iste u obnovljenom postupku propustio staviti izvan snage raniju pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 2007 broj Kzm-24/06, u skladu s odredbom članka 508. stavak 3. ZKP/08, očito (pogrešno) smatrajući dovoljnim to učiniti rješenjem na zapisniku rasprave na listu 825 spisa pa je stvarno donošenje pobijane presude, a propustom da se istovremeno stavi izvan snage ranija presuda, optuženik Z. N. dva puta presuđen za istu stvar.

Stoga je ovaj sud samo utoliko preinačio pobijanu presudu da je izrekao da se tom presudom stavlja izvan snage ranija presuda Županijskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 2007 broj Kzm-24/06, koja je bila potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. ožujka 2009. broj Kžm 45/07.

Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. i članka 486. stavak 1. ZKP/08.

Zagreb, 29. siječnja 2015.

Zapisničar

Predsjednica vijeća

Perica Rosandić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.